Na Mali Prisank mislim već tri godine. Zbog utvrđenja Vinka Praprotnika da na njega svakako ne bi išao ponovno, zbog toga što nema skoro ničlike slika, i da svi kažu da je to jedna sama podrtina, tada sam se odlučio da u taj rizik neću zvati nikog poznanika. Odlučio sam ga pokušati dosegnuti uz pomoć gorskom vodiča. Neka košta koliko hoće.
Tako sam prošle godine rano ljeto prvo zvao Klemena i Tomaža. Obojica zauzeti vođenjem u Švicarskim i Francuskim Alpama. Savjetovali da nađem nekog s više vremena. Onda prošle i ove godine zvao dva Markota, Gregorja, Mitju, Andreja i još neke. Svi zauzeti. Samo jedan priznao da ne vodi jer nije bio. Jedan mi početkom srpnja čak obećao da se dogovorimo za termin za tri tjedna kad se vrati iz Francuske. Kad sam ga krajem srpnja zvao, rekao neka nađem drugog nema vremena. Tako sam opet izgubio mjesec. Početkom kolovoza nazvao posljednjeg, 91-og na popisu, Martina Žumru. Iako je kasnije priznao da tada za Mali Prisank nije ni znao, obećao da me za tri tjedna, kad se vrati iz Francuske, prvi lijep dan odvede gore. I tako se konačno dogodilo.
Budući da zadnjih godina imam problem s istrošenim hrskavicom u koljenima, za polazište odabrao Poštarski dom. S sinom prespavali smo u njemu, Martin došao u šest ujutro. Obukli pojasove, stavili kacige i krenuli prema Kopišarjevoj zahtjevnoj osiguranoj stazi. Malo prije prozora skrenuli lijevo na vezu s Hanzovom, njome zaobišli Turn (Škofova glava) i došli na vrh Hudičevog stupa. Ovdje smo prvi put ugledali oštar vrh Malog Prisanka (sl.2 i 3). Anže nas je ovdje ostavio i nastavio na Prisank pa natrag na Vršič. Mene je Martin osigurao na 30m užetu.
Sa stupa počeli silaziti prema Hudičevom žlebu. U grebenu pred nama vidna početka dvije police. Prava je donja. Polica duga blizu 100m. Na početku široka lagano se spušta. Tu smo išli jedan za drugim na kratko vodičkom konopu (cca 8m). Hodanje mi se činilo potpuno sigurno. Na sredini počinje strmije silaziti prema žlebu i postaje sve uža. Taj dio me osigurao jednom planinski preko čvrstog kamena i jednom s ubačenim leptirom. Tu već previdnije tražiti korake i hvataljke. Još zahtjevnije prelazak žleba jer je ovdje nagib veći, kamenje i stijene samo čekaju da ih lagani dodir pošalje niz žleb (sl.5 i 8). Isti problem kod penjanja (puzanja) iz žleba na policu pod M. Prisankom. Dok tražio hvataljku lagano pritisnuo veliki kamen (fi:cca 50 cm) i već se kotrljao prema žlebu. Istovremeno vidio iznad sebe još jedan sličan koji izgubio oslonac i kretao se prema meni. Jedva sam imao vremena da se maknem. S jezivim tutnjavom oba su se zaputila niz žleb. Taj dio staze je jedini opasan, ali stvarno opasan.
Kod uspona iz žleba me Martin opet osigurao, jednom preko kamena jednom leptirom. Od sredine stijena sve bolja (sl.6), gornjih 20m odlična, tako da smo na uski vrh popeli preko cca 5m visokog kaminčića II. stupnja. Vrh je zaista miniaturan s dva kamena, na jednom sjedim ja (sl.7), s drugog me fotografira Martin, između dobar metar prostora.
Povratak skoro isti, po sat gore i dolje. U stvari dolje i gore jer je Hudičev stup 22m viši od M.Prisanka. Odavde smo sišli do Koće na gozdu. Usred puta smo se popeli grebenom na Turn (Škofova glava), koji bi trebao biti i dvtisočak s 50m ekvidistance. Po Marjani i Markotu 55m. Mi smo izmjerili samo 47.
Na kraju može se reći da sve zajedno nije ekstremno zahtjevno, ali u jednom dijelu vrlo opasno jer si potpuno bespomoćan ako ti se stvar počne nenadzirano rušiti ispred.