Triglav
17. 7. - 19. 7. 2018
Idemo ili ne idemo. Joj, kakva čudna prognoza! Što ako snijeg? Bolje ne ići glavom kroz zid. Idemo radije sredinom kolovoza…takve i slične misli obuzimale su nas one dane prije odlaska. U subotu u 8h sastanak kod Bučkota. Odluka pala. IDOMO! Neva je još nekoliko puta nazvala Ivota, Tanja napravila popis stvari, ja posudila dva ruksaka, Neva u trgovini Iglu u KP tri kacige.
Pohodnici: Vodnik Ivo i njegova žena Adrijana, njezina prijateljica Vida s kćerkom Blažkom i nas četiri tvrke: Tanja, Neva, Anja i Irena
1. dan
Lucija – planina Blato – Vodnikova koča
Start iz Lucije u 5 sati ujutro. Mjesto okupljanja Radovljica na benzinskoj pumpi na kavi. Dolazak na početak hoda u 9h. Anjin auto ostavili na donjem bohinjskom parkingu, Ivo nas poveo na 1200m odakle smo si natovarili naše moćne ruksake 8-9 kg i zagrizli u teško željen izazov. Triglav nam poslao sunce i odličnu družinu, pa je korak bio lakši, cilj ne toliko dalek. Staza vodila mimo, preko, kroz, oko…palih stabala…skratka, izgledalo kao da se Martin Krpan tri dana rvao s Brdavsom. Uskoro smo osjetile Ivotu strast hoda bez staze. Netaknuta priroda nas dočekivala i mi doživljavale svim osjetilima (Au mene kako je težak taj ruksak!).
Zaustavile smo se na prvom vidikovcu i s veseljem bacile teret na tlo. Još više nam srce zakucalo kad smo u 11h stigle na planinu Krstenicu, koja podsjećala na dio Velike planine. Kakav pogled na dolinu i brežuljke! Kod planinskih kućica djeca siječe drva i daleki zvuk krava na paši. Tu smo se okrijepile i krenule dalje prema Vodnikovoj koči. Naravno susreli vrlo malo ljudi (bez staze pa tako). Hodale kroz planinu Jezerce punu živopisnih cvjetova, po kojoj su se lijeno šetale dame krave. Vida nas poduchila da tu ima puno Plahtnice tj. Hribovske resce, dobre za menstrualne probleme.
Nastavile strmijim bez staze do Mišeljskog prelaza (je li Blažka vidjela zmiju zna samo ona, brrr…inače već tu imala probleme s žuljevima). Pogled usmjerile prema Adamu i Evi, dva brda kako nam objasnio Ivo. Na Mišeljskom prelazu konačno vidjele koču na drugoj strani brda. Da postoji zip line!
Prvo silazak i tijekom toga vidjele srnu, posebne cvjetiće: zlatno jabolko ili krajinska ljiljana. Staza kroz malo polje koje se prelama u Velo polje i konačno završile naš prvi dnevni sedmosatni hod u 16h u Vodnikovoj koči (Ivote napovijed: prvi dan hodit ćemo četiri sata!!)
Iznenadila me mogućnost tuširanja – 4 minute za 4 eura! Vau, kakav luksuz. Prije 10 godina nije bilo. Naravno velika gužva. Zatim u prvom planu upravitelj koče. Recimo mu Tonček, jer je bio pravi lik. Prvo namrgođen, zatim sam sebi smiješan i stvarno ne znam kako opisati. Čak i smještaj u zimskoj sobi nije bio ništa posebno, a naviknuta sam na zajednička ležaja. Vlažnost i hladnoća odbijali. Anja bila vrlo skeptična kako prebiti noć samo s dvije cure, pa već lobirala kod Tončka za spavanje u blagovaonici. Tonček ponudio super povoljan polupenzion, skeptični jesmo li nas malo prevario. Pravi Goranac! Nakon jela i čišćenja dobre volje rasle, čak i Tonček se zarazio našom opuštenošću. Tanja ga najviše "omrežila". "Možete li nam prodati 3 planinske iskaznice za 6 eura?" U stvari jedna 3,5. Na kraju 50 centi popusta! Priča, zadirkivanja i smijeh dugo trajali. Sljedeći dan tražile dezinfekcijsko za Blažkine žuljeve katastrofalne veličine, Tonček pita tko ima žuljeve. Ako ih ima ona na jeziku, hi hi. Mislio na Tanju.
Tanji su počeli razpadati čizme.
2. dan
Vodnikova koča – koča na Planiki – Triglav – koča na Doliču – Hribarice – koča na Sedmerim jezerima (već kad napišeš sve to puno je)
Nakon mirne noći (jedni hrkali, drugi prdeli…) probudile u 6h pogledale izlazak sunca – sunčani Triglav nas već pozdravio. Nakon doručka (izborile pola sata ranije – 6.30) krenule u 7.30 na dugi pohod. Kao što je rekao Tonček: "To nije komad staze!"...srećom tada još nismo znale što nas čeka. Uskoro u prvoj saku. Juhuu! Sad ozbiljno. Stazu olepšao svizac tik uz put i planike (hvala Vida što si pokazala). Ivo smislio avanturu s cepinom na snijegu. Foto seansa bez kraja.
Da, sada gledajući unatrag...lijepo jer nam se nije nigdje žurilo, uzeli vrijeme za cvijeće, životinje, gluposti itd. Ne znam je li to bilo u Iotovom planu, ali savršeno se prilagodio, postrojio nas u pravi čas. Sve pod kontrolom. Ali Tanja i ja uspjeli zaostati, čavrljati skoro se izgubiti...hi hi. Prije Planike vidjele srne. Tamo "borbeni predah", napunile energetske pločice pića stavile kacige. Šef Ivo nas postrojio i miiii smo poslušno.
Iotov geslo nas pokrenulo: Spremne za borbu! Koliko brzo smo se popeli na "naredbu".
Opasale Nevu (za svaki slučaj) i penjanje po stijeni počelo. Drago nam klinovi i kablovi, kad ih nema...ajoj! Jedne utihnule, druge više pričale, neke se borile s dahom (ja). Vrijeme: sunčano vjetrovito. Oko 6-8 stupnjeva. Prvo kratke rukave, zatim vjetrovke.
U 12.05 osvojile vrh! Neopisivo. Na vrhu cijeli "foto žur" cica. Naravno mi smo ih zasjenile. Neva posudila slovensku zastavu nepozaborni kadrovi. Sjajne oči osmijesi veliki žar osjetljiv. Zatim piknik (kruh s paštetom) i vatreni krst tri novakinje. Ivo se razbio, stražnjice skakale. Zato dobro što je i sam ponudio stražnjicu, prvi put na Triglavu s brkovima. Ovaj put Neva se razbila.
Nakon sat vremena počeli silazak prema Doliču. Počelo lijepo, zatim sporije. Ivo opet korisne savjete. Ruksaci i strah (izloženost) velike prepreke. Zadnji dio kablovi po praznom zraku. Tišina iščekivanje čvrstog tla. Međusobno hrabrile...sve super. Naravno mislim na nas četiri...Vida i Blažka prave srne, Adrijana ne spominjem. Dolje na kamenju vidjele kozoroga. Olakšanje kad su stopala stala na kamenje. Proslaviti! Uskoro primijetila da mi se čizme raspadaju, samo da meni đon otvara. Pogled na putokaz Sedmera jezera 4h45m ŠOK. Ja već mrtva. Dolič dosegle brzo, brže nego na tabli. Oči pale...jako. To ubrzalo umor. S Nevom bi prespavale na Doliču. Slijedio doping – Izostar, kava, pločice...kakva proljev, smijele se, navukle ruksake krenule Sedmerim. Prvo Anja i ja s pršt na snježnu plast (na putu ih puno). Hribarice vukle se, Ivo zalijepio čizmu "silver tapeom". Došle na LUNU kako sam nazvala vrh Hribarica. Ivote dvije sata do cilja? Naravno ne. Koja jest? Zatim prekrasno iznenađenje: uz stijenu tik uz stazu nepomičan veliki kozorog. Kažu lizao sol ili slično. Ali da nije ni trepnuo dok smo prišle slikale vrlo neobično. Iznad nas cijela grupa "drugova". Koliko graciozno postrojeni po rubu brda jedan nad drugim. Prelijepo.
Ivo i Blažka ubrzali prema koči, Vida brala bilje, ostale uživale prirodi, mene oči sve više pale. Konačno pogled na veliko jezero – bubreg. Zatim Vida i Adrijana ubrzale, za nas agonija borbe sa sobom. Ne zato što same, cijeli put, savladavanje napora u stenama jednostavno previše. Zalihe optimizma iscrpljene. Ostalo samo hodanje...desna lijeva... traženje koče koje nema. Mirisale divne klinčiće, srnu vrlo blizu, crnog bubka, lazarje i žabu. Žalostno nema svizaca (samo Ivo Blažka puno). Mrak polako pada, borovnice...kakva lijepa stazica! Da smo je doživjele sasvim drugačije da nismo tako umorne. I iznenada Ivo dolazi u susret. Primjećujemo zabrinut pogled. Preuzima moj ruksak...olakšanje. Ali koča se vukla. Ide naprijed rezervirati jotu koju želimo. Odmah pred teškom noći- malo poslije 21h koča i Vidina aperitiv. Ivo ponosno sve ovce doveo kući. Kako je jota legla! Pale u krevete teško zaspale. Energetski napitci – doping uradio svoje. Jedni se kikoćali, drugi prdeli, jedni stenjali, jedni paranoični halucinacije.
3. dan
Koča kod Sedmerih jezera – planina Blato
Ujutro ustale kako nam odgovaralo, pojeli, Anja zalijepila oba moja žulja, Blažka svoja i krenuli u dolinu. Opet nas lijepa sunca osvijetlila jezera prirodu oko njih. Uskoro iznenađenje: uspon po kamenju, kablovi klini. Na prelazu predah: većina opusti se preoblači u lakše, Ivo Vida skočili na obližnji vrh (ne znam ime). Kad smo prešli prelaz počeo "šetnja" prekrasnom prirodom. Tišina... samo tu pa tamo pohodnik.
Do Dednog polja, pa planine Jezero gdje smo pojeli ručak tj. štrudlu. Nakon četiri ili pet sati (ne znam točno) do auta. Zatim završna osvježavajuća pica u vrućoj dolini i opušteno kupanje u Bohinjskom jezeru.
Oprostili se i razišli svaki na svoju stranu. Mi smo si na Bledu prigustile prave kremšnite, čestitale i tako završile našu čudesnu avanturu. Naravno dodale borbni plan za sljedeću godinu.
Ne Red bull…Triglav ti daje krila! Letjele smo na njima još nekoliko dana.
I Ivotova pohvala nas lijepo pomilovala kad je Nevi javio da smo bile fejst babe i zadovoljan nama. I mi s tobom Ivo. Hvala Ivo, Adrijana, Vida, Blažka i sve moje… Veliko hvala za sve.
Dogodivščinu zapisala Irena Susman