Evo, danas je došao red na ovaj pokušaj. No, nažalost ostalo je samo pri pokušaju. Ukratko: očito mi je uspjelo na ključnoj orijentacijskoj točki pristupa (gdje staza dosegne jasnu grapu, duž koje ide bušena smjer) stazu jako promašiti, tako da sam je prvo potpuno pogrešno tražio negdje desno (da, tako je kad nema korisnog opisa, a ni na kartama nije uvučeno) i vjerojatno izgubio više od sata. Kad sam naposljetku odustao i htio se vratiti autu, gotovo slučajno sam našao pravi smjer i došao do ulaza u feratu. Iako sam zbog lutanja već kasnio, ipak sam se odlučio za ulaz, onda me (sudeći po voluharovim fotkama gore već prilično blizu vrha ferate, negdje kod 10. fotke iz njegovog članka) zaustavila poderana sajla na jednoj prečki. Prelazak možda nije bio potpuno nemoguć, ali teren je skoro okomitan i izložen i bez špage nisam se usudio riskirati. Tako sam se spustio natrag feratom, što nije bilo baš lako, ali ne ni strašno.
Ukratko, o tome mogu reći sljedeće: prvo, Divljina s velikim D. Čak i onaj dio oko Zuc del Bora može se pred ovim sakriti. Drugo: krpelje sam si s hlača brcao gotovo cijelim putem. Mislim, u svim izvješćima s okoline se to spominjalo, ali stvarno nisam vjerovao da je tako gadno. Bez najboljeg repelenta nikako. Treće, staza je označena, ali slabo uhođena i zahtijeva oprez. Što se tiče orijentacijske petlje o kojoj sam govorio, samo ovo: kad nakon duge prečke mimo plezališta i kroz šumu dođete do strme skalnate grape pune svedraca, ne prelazite je! Staza se grape zapravo samo dodiruje, prijelaz prema ferati traži na istoj strani s koje ste do nje došli. Dalje su vidljive neke stope, ali to su vjerojatno samo stope rijetkih posjetitelja koji su - kao ja - ovdje zalutali. I četvrto: za uspon feratom u sadašnjem stanju jako preporučujem par metara konopca. Sigurnost prije svega.
Ako vas sve to nije odvratilo od posjeta, onda samo hrabro. Inače, pošteno rečeno, postoje i ljepši brežuljkasti kutci s manje krpelja, iako i to ima svoj šarm...