| jerque24. 03. 2024 22:47:14 |
Ovaj put (subotom ujutro) iz (Donje) Planine na Grmadu. Tamo ima neke preživjele utvrde italijanskog Alpskog zida (moj jedini izvor ovdje) i to u još boljem stanju nego oko Podkraja. U stvari mogle bi služiti kao nekakvo zagrijavanje prije "lutanja" po podzemnim labirintima oko Unške koliševke. Istovremeno je i nekakav božji put s brojnim znamenjima i crkvama. Ako nas ništa od toga ne zanima, barem nekoliko lijepih pogleda.
Počinjemo kod planinske župne crkve sv. Marjete, gdje se inače počinje službena označena staza. Blizu crkve ima nekoliko parkirnih mjesta i kad nema mise ili drugih obreda, lako se nađe slobodno mjesto.
Već kad prijeđemo glavnu cestu i staza se još ne penje kako treba, vidimo cilj pred sobom, zapravo dvostruki vrh, Grmada bi trebala biti lijevi vrh, iako odavde nije vidljivo da je malo viša od desnog Kolka prema službenim podacima. Istočno pobočje je jako strmo i staza će ići malo naokolo. Ima dosta skretnica, ali vrijedi držati označenu stazu (prvo prema Pl. gori), jer uz nju ima zanimljivosti. Jedna od prvih je mejni kamen br. 48. Po godini 1920 očito je da označava nekadanju rapalsku granicu i provjere pokazuju da se sjeverno od Planine "odvojila" od glavne ceste malo u brdo, prošla ravno mimo tog mjesta i zatim prema Haasbergu podijelila Planinu. Kad tako "kontrabandno" uđemo na nekadašnje "talijansko" područje, počinje "verski" dio staze, koja se konkretno penje prelazeći strmo pobočje. Uskoro nakon kamena slijedi razpelo, zatim kipovi raznih svetaca (jedan kaže sv. Anton, ostale ne prepoznajem), čije slike sam već zalijepio u posebnu temu o križevima i kapelicama, sve dok ne dođemo do priključka staze iz Lepene, gdje stoji noviji lijepo kovani križ u spomen na nedavnu epidemiju.
Na tom raščetku počinje. Vrlo brzo desno primjećujemo u stijenu isklesane "predore", inače tako niske da se kroz njih možemo provući najviše na sve četiri, dopušam mogućnost da su djelomično zasuti. Pored jarak do betonski obokane rupe koja je već dobro zasuta. Pretpostavljam da je to najmanje očuvana utvrda od tri s uništenim bojnim blokovima. Neki zemljevidi ovom području kažu Hrbce i zbog lakšeg razlikovanja koristit ću to ime.
Odavde se staza penje dalje dok ne dođemo do Marijine crkve tj. u registru kulturne baštine "Crkva Marije pribežalište grešnika", što god to namigivalo. Prilično je velika crkva za položaj "usred ničega" i čini mi se da po veličini nič ne zaostaje za župnom gdje smo krenuli. Malo prije crkve nalazi se kapelica Majke Božje s prilično velikim kipom Razapetog. Na ovoj crkvi je veći raščetak, odavde Jakobev put ide prema Santiagu de Compostela 2860 km daleko, nekoliko neuradnih uhojenih staza ide ravno prema Grmadi (svakako, sudeći po uhojenosti tih skretnica bilo je dosta posjeta, ali na cijelom putu tamo i natrag nisam sreo živu dušu), ali držim se označene staze koja odavde vodi već po prilično lijepoj makadamskoj cesti koja dosta vijuga. Sljedeći cilj još nije Grmada.
Gdje se službena staza na Grmadu odvaja desno, nastavim malo dalje cestom prema zapadu i uskoro desno naiđem na novu utvrdu. Nisam uspio saznati ime lokalnog vrha pod kojim leži gornji borbeni blok, pa ću je nazvati Planinska gora. Kad ugledamo taj borbeni blok, ne jurimo ravno preko livade do njega jer nekoliko metara dalje opazit ćemo ulaz u podzemne tunele koji je otvoren i relativno lako dostupan. Ti tuneli vjerojatno mnoge podsjećaju na nedavno dobro poznate Hamasove pod Gazom, mene pak na vrijeme kad sam se prvi put ozbiljno susreo s računalima i bila je silno popularna igra Doom gdje se treba probijati kroz labirinte sličnih tunela i pucati sve što ti se nađe na putu. Srećom nam u ovim utvrdama nitko ništa neće, pa umjesto motorke (ah da, to je bila jedna od "prednosti" igre da si je mogao pronaći u skrivenim sobama i onda klanica  ), noževa i slične stvari bolje uzmimo dobru svjetiljku i pazimo na svaki korak da se ne spotaknemo o kamen na tlu ili uske duboke odvodne kanale koji nas prate s jedne ili druge strane. Za razliku od Unške koliševke ovdje nije razgranat labirint, čini se kao jedan glavni tunel koji naglo skreće desno i ugledamo svjetlo na kraju tunela i popnemo se stepenicama... do bunara. Aha, tu je vjerojatno bio uništeni opservatorij s čeličnom kupolom. Kakav slobodni penjač bi možda mogao izaći, ostalima ne preostaje ništa drugo nego se vratiti istim putem.
Od ulaza još kratak uspon do bojnih bloka gdje je moguće ući unutra. Ali ne baš daleko jer put do dva strojnična gnijezda nije dug, ravno nas zaustavlja zavarena ograda. Dobro je to jer je iza nje dubok bunar, upozorenja na zidovima uživo se ne vide tako dobro kao na slikama. Očito prije pod zemljom nisam bio dovoljno temeljit i nisam pronašao taj bunar. Vanj sam htio pronaći onaj opservatorij gdje smo se prije morali okrenuti ali sam pod zemljom toliko izgubio orijentaciju da nisam uspio "rekonstruirati" taj položaj. Ali utvrdio sam da su bar ovdje vojnicima dali lijepe razglede.
Sada konačno na Grmadu. Nakon službenog raščetka očito sam prerano skrenuo najbližom stazom i promašio razgledište. Ali ništa strašno. Na vrhu nalazimo betonski stol (na njemu nema "smjerokaza") i kutiju s knjigom, uz nju 3 godine staru klupu, ispred su posekli neka stabla pa možemo sjediti i diviti se razgledu na Planinsko polje. Ali kad pogledam pobočje, jedna stena malo ispod vrha ima nenarodno ravan vrh. Srećom je pobočje još dovoljno strmo da mi s malo kamilje spretnosti uspie po slabo uhojenim stazama doći do tamo i ispostavi se da tu stvarno ima opservatorij. Još više, njegova leća je preživjela opće pljačkanje metala prije skoro pola stoljeća. Budući da još nisam znao da ću otkriti put unutra, slikao sam kroz leću unutra.
Natrag na vrh. Primjećujemo da jedna uhojena staza vodi preko "izbočine". Već ranije s ceste sam vidio da tu ima borbeni blok treće utvrde koju ću nazvati Grmada. Kad je zaobiđemo, opet nalazimo ulaz ali POZOR!!! ovaj put treba stvarno paziti jer uskoro nakon ulaza ima smrtonosnu zamku. Ako nemamo svjetiljku i ne gledamo pažljivo pod noge, nenadano nas iznenadi jako dubok bunar, nezaštićen i bez ikakvih prethodnih upozorenja! Uz bunar ima i ljestve ali nema smisla se penjati jer ćemo kasnije naći elegantniji način do dna. Ako prođemo mimo zamke, ionako nećemo doći daleko jer se staza uskoro završava u strojničnom gnijezdu.
Ako umjesto označene staze siđemo uhojenom prema jugu, s malo pažnje naći ćemo ulaz u podzemne tunele utvrde Grmada. Iako nije tako opasno, ipak treba biti oprezan da se ne spotaknemo u plitije bunare ili odvodne kanale s jedne ili druge strane. Nakon nekog vremena dolazimo do prave četverokrake križanja. Lijevo dolazimo do dna okomitih bunara s ljestvama. Skoro sigurno je to taj "smrtonosni" bunar iz bojnih bloka. Da smo tamo skrenuli desno, uskoro bismo ugledali dnevnu svjetlost i stepenicama došli do opservatorija, vjerojatno onog koji sam već ranije otkrio tik ispod vrha. Ili možemo ići ravno, predor uskoro skreće desno i stepenicama do još jednog sličnog opservatorija.
Ako se odavde namjeravamo vratiti u Planinu, najbolje je nastaviti neuradnim ali dobro uhojenim skratnicama prema jugu i uskoro doći do Marijine crkve ili onog raščetka uz kovani križ (tu je "sestup" na službenu stazu zbog strmog završetka malo teži). Kad se već dosta spustimo i vratimo na jugoslavensku stranu nekdanje rapalske granice, slijedi još jedan raščetak. Označena staza ide lijevo, ali možemo ovdje napraviti kraći zaokret i nastaviti Jakobevim putem ravno. Uskoro dolazimo do ruševina crkve sv. Duha. Koliko sam uspio pronaći, spaljena je proljeće 1943. u borbama između partizana i "bijele garde" (vjerojatno tada još lokalna seoska straža). Kakokoli, ruševine su danas slikovite ali na prvi pogled očito nije pametno zadržavati se pod njima. Uz ruševine postavljen očito još vrlo svjež drveni toranj gdje možemo i pozvoniti. Odatle se još spustimo, uskoro skrenemo lijevo i stignemo u (Donju) Planinu.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51
| (+3) |  | |
|
|