| jerque18. 03. 2024 23:02:19 |
Prije nego "udari" proljeće i lišćem sakrije mnogo toga, trebalo je iskoristiti vrijeme za još jednu "arheološku" ekspediciju. Ovaj put na Hrušičku planotu, točnije u Podkraj uz nekada važnu cestu između Kalaca i Cola. Tamo su se očuvali neki utvrdi t.n. Alpskog zida (it. Vallo Alpino), koji je Italija izgradila uz cijelu kopnenu granicu prije izbijanja 2. sv. rata. Ako su se bojali čak i zakletih neutralnih Švicaraca  , nije čudno da su ga gradili i uz nekadašnju rapalsku granicu. Upravo utvrdi kod Podkraja nekako su preživjeli do danas i označeni su na OpenStreetMapu ako je dovoljno uvećan zoom. Lokalna imena će se koristiti i ovdje.
Glavna cesta Kalce - Col zaobilazi središte sela Podkraja (gdje je crkva), gdje se lijevo (u smjeru iz Kalaca) odvaja cesta prema središtu, je polazište naše staze tj. na brežuljke sjeverno od Podkraja. Uz cestu je mali prostor s tablom o okolnim stazama. Već za ca. 5 vozila bi PMSM trebalo malo "tetrisa", ako je slučajno "ruker", ima parkiralište i kod groblja zapadno od središta sela, koje je s brežuljaka izgledalo cijelo vrijeme prazno, ali naravno treba malo dalje pješačiti cestom.
Odmah za polazištem se desno (opet u smjeru iz Kalaca) uspinje kolnik s službenim stazama prema Javorniku, Sv. Duhu i Križne gori. Bunkere ćemo naći ako se prvo držimo staze prema Javorniku. Već prije račvrtanja u šumi na desnoj strani opazit ćemo cilindričnu betonsku masu, koja bi mogla biti sklonište, a poslije rata su joj vjerojatno promijenili namjenu i dodali "vjetrolov" sa zaključanim ulaznim vratima. Ne zamišljam da bi za običnu "šupu" potrošili toliko betona i odabrali takav oblik. Možda je to "sklonište R1 ID 2-145". U blizini je i betonska pregrada preko jaruge s nekoliko malih kvadratnih otvora. Vjerojatno više za protupehotnu obranu nego za branu kod potoka? U svakom slučaju, uskoro nakon toga slijedi račvrtanje staza, idemo desno prema Javorniku. Malo dalje bi prema karti trebalo biti to sklonište, ali na tom mjestu je samo teško prolazno prirodno kamenje (skoro već balvani), što je možda služilo kao hitno zaklon u partizanskom načinu borbe, ali ništa izgrađeno nije bilo vidljivo.
U svakom slučaju, uspinjemo se dalje prema sjeveru i uskoro opet desno nailazimo na "centar otpora 233 ID 2-144". Lako ga možemo propustiti jer je sa staze "kamufliran" šašem i izdaje ga samo "flika" navodno iz glatkog kamena. Kad ga jednom lociramo, možemo ga obići i pogledati kako izgleda kroz sav šaš. Ima dva ulaza (prema jugu i istoku) ali bez speleološkog znanja i opreme ne dođemo daleko.
Kad krenemo još malo prema sjeveru, nailazimo na "centar otpora 232 ID 2-143", koji je ipak nadzemni bunker i ga stvarno ne možemo propustiti, možemo opaziti i strelnu linu.
Još malo nastavljamo službenom stazom prema sjeveru, kad staza izađe iz šume, lijevo na padini gore opazit ćemo sljedeći bunker "centar otpora 231 ID 2-142". Sada kad pravo proljeće još nije došlo i trava ne raste, možemo si priuštiti "luksuz" i bez oštećenja se popnemo padinom ravno preko "livade" suhe trave koju lani očito nisu kosili. Inače bi bilo dvije duže rute. Ili natrag do račvrtanja i bunker dosegnemo preko Sv. Duha, ili nastavimo dalje prema sjeveru, prema kartama tamo su "neplaninske" staze prema Srednjoj gori i odatle dosegnemo stazu iz Sv. Duha. No, kad tako ili tako dosegnemo taj bunker, opazimo da ima ulaz u pomalo razgranuto unutrašnjost. Kao što sam negdje drugdje već utvrdio, treba paziti na glavu jer su Italijani tada očito bili među nižima. Kad ga obiđemo po nešto strmijem terenu, opazimo da ima i dubok bunar s "lestvama" od U-kovina. Toliko "jaja" ipak nisam imao da se spustim, pogotovo jer nisam imao ni naglavnu svjetiljku.
Malo više još jedan kamen bunker koji uopće nije na karti. Vjerojatno je to drugi dio "centra otpora 231 ID 2-142" i možda su (bili) i podzemno povezani. Jer odmah za ulazom stube počinju silaziti dolje. Ali oprez, stube su dobro prekrivene nanesenom zemljom tako da su postale gladak obronak. I Bog ne daj da nam klizne, jer možemo završiti na kraju stuba u nekom "ponoru". No kad ga osvijetlimo baterijom, nije baš tako dubok, naravno nisam istraživao dalje jer pitanje da li bi se uopće dalo izaći. U svakom slučaju, na početku tih stuba su za "samo" 9 desetljeća narasli prilično lijepi stalaktiti.
Sada na neko vrijeme dosta bunkera. Jer odavde vodi prema Sv. Duhu neoznačena ali solidno uhojena stazica koju poznaje i maPZS. Staza prelazi dosta strmu južnu padinu Srednje gore, svakako previše strmu da bi se ravno uputili prema vrhu. Nije najbolja za vrtoglavce, ali prvi dio je lijep. Tek kad prijeđemo neki prijevoj kod sedla između Srednje gore i Sv. Duha postaje malo zornija, teže praćena i počinje se penjati. No vremenom ipak dosegnemo crkvicu sv. Duha koja se očito renovira, zvona na presličastom zvoniku iznad ulaza nisam uspio zazvoniti, uz crkvu je knjiga za upise, a uz svu tu količinu klupeva okolo pretpostavljam da je prilično popularna destinacija.
Sa Sv. Duha konačno opet na označenu i nešto širu stazu, prvo na sedlo pa zatim sjevernom varijantom kroz šumu do Križne gore. Očito sam propustio kraći odvojak do Škol(j)a, tamo bi trebalo biti vidikovac. Križna gora nema toranj, na koji se penje preko dvije strme ljestve. Ali toranj nije ni potreban, lijepi pogledi prema Podkraju i dalje prema dijelovima Nanosa otvaraju se već s kovane križa malo ispod vrha. Uz križ je i knjiga za upise, okolo nekoliko klupeva ali ne toliko kao na Sv. Duhu.
Slijedi silazak južnom označenom stazom. Koja na početku prelazi vrlo strmu padinu. Bolje ni ne misliti kako bi završilo kod mogućeg klizanja. No vremenom se staza "normalizira", odmah za račvrtanjem direktne staze prema Sv. Duhu je nekoliko metara "konopca", zatim sam već natrag na polazištu.
Ali karta kaže da ima još nešto alpskog zida "stvari" na drugoj strani ceste i to je već bilo opaženo po dolasku. Dakle idemo glavnom cestom prema Kalcima, nakon pribl. 400 metara nasuprot ceste kapelice desno je mali Majerjev brijeg, na njemu "sklonište R2 ID 2-147", zapravo okruglo, "tobruk" slično strojničko gnijezdo. U "zimskim" uvjetima lako ga dosegnemo ravno s ceste kroz šumu, inače do ulaza vodi jarak sa zapada, nisam provjeravao točno odakle.
Ako od kapelice nastavimo još pribl. 400 m, odmah za gradilištem neke veće zgrade (vjerojatno obrtne radionice) uz šumski rub desno dosegnemo još "centar otpora 234 ID 2-151", koji ima ulaz na vrhu zatvoren rešetkom, ako ga uspijemo obići u grmlju, opazimo da je postavljen na stijeni s krškom pećinom na dnu.
Po povratku još postanak u Hrušici, koju sam dugo imao "na nišanu" i sudom po kućnim brojevima pripada Podkraju. Tamo su ostaci velike rimske tvrđave Ad Pirum koja je čuvala nekada važnu cestu između Emone i Ogleja. Gostionica Stara pošta bila je zatvorena i prema natpisu otvara se tek 30. travnja. U njoj je inače i manji muzej s arheološkim nalazima, ali ih ionako nisu pronašli puno. Kad sam nahljebio kroz staklo u muzejski dio, izgledalo je da renoviraju muzejsku sobu. Ali zato je u okolici uređen arheološki park pod skrbništvom Narodnog muzeja Slovenije s očuvanimi temeljima zidova, kula i srednjovjekovne crkve sv. Jedrti tik uz gostionicu, svuda po parku brojne višejezične informacijske ploče. Dio na strani ceste gdje je gostionica manji i malo podsjeća na gradski park, na drugoj strani ceste već prava mini planinarska staza uz zid koja zahtijeva odgovarajuću obuću. Taj dio se i popne pribl. 40 metara, zatim se okreće prema istoku i odmah spušta natrag prema jugu dok se iznenada ne nađemo pred privatnim posjedom kuće. Ne znam službeno kako je, ali uz ostatke poprečnog zida koji je dijelio sjeverni od južnog dijela tvrđave može se vratiti natrag do istočnog zida i preko ceste do gostionice. U svakom slučaju cestu treba prelaziti vrlo oprezno jer je odmah za nepreglednim zavojem iz smjera Kalaca, a općina još nije postavila nikakav znak upozorenja.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61
| (+5) |  | |
|
|