| suhy28. 10. 2024 23:59:14 |
Zločinac se vraća na mjesto zločina. No, nije baš zločinac, ako smo precizni, samo je zagnani planinar koji si je opet srdačno zaželio Požganu Mlinaricu. Kao prije tri godine i to skoro na isti dan. Da, silno voli te samotne, odmaknute i divlje krajeve. I budući da se očekuje da će baš ti krajevi nakon 4. studenog, kad bi prema provjerenim glasovima iza šankova i drugih službenih izvora po naredbi županje Kranjske Gore početi raditi plaćena rampa na ulazu u Vrata, biti znatno manje dostupni običnim smrtnicima, čovjek, do srži prožet narodnom mudrošću, ne lomi puno glave što mu je činiti. Zna namreč da prilika propuštena nikad se ne vrati, i također, bolje vrabac u ruci nego golub na krovu, te još, ne odgađaj na 4. studeni što možeš učiniti tjedan dana prije.
I tako se u ovom ranom jutru sprema odvesti svoj bicikl do Turkovog rova, odakle ljubitelji skijaškog tureiranja zimi krenu u brdo prema Cmirovcu, te ga tamo zaključati kraj putokaza. Čovjek namjerava napraviti jedan kružni, takav koji po planinarskoj pameti nije baš svakodnevan, nego je prilično poseban, jer će trebati malo pješice i malo okretati pedale. Nešto tako, samo malo manje užurbano, nego što to rade naši junaci Pogi i Rogla, kad s radošću, veseljem i trijumfom pune srca naroda zemlje južno od Alpa.
Zatim se čovjek autom vraća natrag do Mojstrane i prema Radovni do razvoda za Kot, odakle se pješice zagrize u strminu prema Crnoj gori. Srušena koča negdje na 1200 m, zbog koje od staze nije ostalo ništa, ne smeta puno čovjeku okovanim u bezpotjima. Ovaj znajući da sve staze vode u Rim, a od vječnog grada nije daleko do domaćih logova, i da je sve zajedno samo običan mačji kašalj, ogleda se na svih sedam strana i desno mimo tužne slike drvene ruševine skoro okomito probije do bivaka kao da je šala. Tamo iznenađenje. Čvrsto uvjeren da će danas u radni ponedjeljak u blaženoj samoći i tišini solirati cijeli greben do Požgane Mlinarice i dolje do zaključanog bicikla, ga – gle, zlomka, odakle se uzeo – iznenadi planinar koji je vjerojatno mislio isto. Kao što je među planinarima lijepa navika, riječ na riječ, i čovjeku iz poplave riječi brzo naslutiti da imaju vrlo slične namjere. Stoga se podviznu i zajedno zakorače u istom smjeru. Znam da jednom Roman, drugom Miha. Jer su bez obzira na ime oba otvorene glave, uz to još i zgovorne naravi pa jezika ne štede, na putu preko Crne gore, Predelov vrh, Lengarjeve glave, Požara i preko Rušnate Mlinarice do Požgane, kako se samo za ozbiljne muškarce pristoi i samo oni to znaju, po muški raspravljaju o svim za život i bitak općenito korisnim stvarima. Za prazne marnje, omiljenu hranu gdje se perja i kljunova natrpaju obilje, im nije ništa briga. Slemenska staza je duga kao proljetnja zmija, tu i tamo treba malo vještine rukama sa stijenom da planinar slučajno ne otkotrlja u tužan neopoziv, ali u tako ugodnom društvu put je prošao brzo.
Iako su se čovjeku sprva namjeravali s Požgane Mlinarice u dolinu svaki svojim putem, na kraju su se složili ići istim (Planica – Pokljuka) u Vrata. Nakon sat i pol sate dolaze do ceste, gdje jednog čeka bicikl, drugi je nažalost morao otići pješice još do Mojstrane. Prije nego što odu svaki svojim, čovjeku se rukuju i oproste. Miha uzjaše bicikl i nakon dobre pola sata kod auta zabilježi klobasu koja se natakla 21 km duljine i čak 1587 m visine. 
| (+14) |  | |
|
|