Po grebenu Orlic do Stola,
turu smo krenuli kod Tinčkove koče u Završnici, gore i dolje preko Zagona, u međuvremenu od sedla Belščica dalje: prvo na zelenu Rupu pa onda svi krusljivi Jelenčki, dvoglava Celovška Špica i zatim klade Krkotnika, od Stolove škrbine pa gore u ne tako lako grebenče na Stol, na kraju pa smo na lijep prvi jesenski dan dodali još Srednju peč, koja je preko zapadnog grebena prilično jednostavno dostupan vrh te lijep i ponekad neopravdano zanemaren razglednik (1920m).
Rupa i Krkotnik nisu posebno označeni, niti imaju gore neki austrijski križ, osobito za Krkotnik – koji ima dva prilično slična balvanska vrha, pri prelasku nisi baš siguran stojiš li na najvišem, na nijednom špicu pak nema puno prostora, tako da je najpogodnije mjesto za užinu i odmor na Celovškoj špici.
U smjeru spusta iz istočnog Jelenčka još uvijek su postavljene i funkcionalne one dvije debele gurtne, s vrha CŠ prema Krkotniku sada je i omča za spust/abseil, u nastavku se na nekom težem mjestu nađe još neki klin ili svedrovac s ušicom, ali ih nema više na pretek, kao što su bili jako gusto postavljeni npr. prije CŠ.
Prečenje Orlica smo obavili striktno po grebenskoj liniji, većinu ture i s osiguranjem u navezi. Nekoliko dilema lijevo ili desno ili ravno, na grebenu ipak se naravno pojavi, osobito u drugom dijelu od CŠ do Krkotnika i dolje prema Stolovoj škrbini, kad su ogromni balvani i klade naloženi praktički jedan za drugim na sam greben.
Za usporedbu - da ne odgovaram na t.zv. pitanja o težavnosti ovog prečenja, teže je i duže npr. od Zeleniških špica, stijena je ovdje uglavnom jako krusljiva, što plezanje otežava (prsti još malo peku i svrbe dan poslije), nekoliko obilaza ispod grebena moguće je, dva ili tri su i ugodniji po sjevernoj strani (pazi na mokru stijenu u sjeni, jer je austrijska strana prilično zračna!), obilazi po našoj (južnoj) strani, pak su prilično natovarene šljunkom i drobirjem te krhkom stijenom, tako da bolje vrv s sobom i što više po grebenskoj liniji, ali zbog toga i prečenje preko tornjića brzo postane za jedan stupanj teže. Da bi prečenje Orlica ponovio sutra, vjerojatno bih opet odabrao opisani smjer, jer na kraju ipak dolaziš s nižeg na najviši vrh, a po samoj težavnosti nema bitnih razlika u smjeru.