| turbo31. 08. 2018 05:52:43 |
Rabeljsko jezero letos opet toplo i po turi mnogi s veseljem zapliva u njem.
I goriški slavuj ga je poznavao i spremio mu čudovitu pjesmu:
Glej, jezero tamno sred gorskih vrhova,
glej burne jezerske valove
i čuj med hrumenjem, šumenjem valova
te šuplje zvonke glasove!
Otkud se to šuplje zvonjenje oglasi,
kad sapa vihorna valove vali?
I gdje je ta hiša na prodi
valovima opkoljena svuda?
Gdje jezero danas zeleno leži
i tamne valove preliva,
selište tam stajalo nekdanjih je dana,
selište i trata i njiva.
I bistri potočić, šumljajući naglas,
obavijao to selo kao srebrni pojas,
zalijevajući cvjetno polje,
da gnjilo, rodilo je bolje.
Ljepo, oj ljepo je to selo bilo,
i čedno zbilja i premožno,
a narod, oh narod je bio tvrd,
bezosjećajan, zao, bezbožan.
Uzali mu na vrata siromah trpin,
uzali potrkao dijete bolova,
hladila, lijekove za boli,
za tvrde nije našao nikad! —
Za gore utonulo sunce zlato,
i noć se već pravi od mraka;
po uskoj stazici još korači netko,
polako k selištu korača.
Nepoznata ženica, sam Bog zna otkud,
donijele korake umorni do tu,
i ženi dijete po djetinje
privija se u meko nedra.
Ta majka izgleda bijednog naroda,
ali lijepa u cvjetu života;
nedolžnost iz jasnih joj seva oči,
s lica dobrota, nježnost.
I dijete nježno, oj dijete mlado,
kako je to bilo ljubo i lijepo,
oj ljubo tako i pa zalo,
kao da bi nebo ga poslalo!
"Prijatelji božji, daj oče dobrote
još dugo vam sretno živjeti;
o, smilite nam se, sirote uboge,
što same smo, same na svijetu!
Tama je već vani i vjetar i mraz,
neka se noćas tu odmori kod vas:
tko primi pod krov prosjaka,
nebo ga obilno nagrađuje."
Od praga do praga sa suzama u očima
za noćno se ležište moli;
ali ovdje kod tih neosjetljivih ljudi
uzalud traži milost:
"Ništa niste bolji, idite drugdje,
obojici nije dosta prostran ovaj hram!"
S tim svatko je od kuće otpravlja,
i mnogi još kletve dodaju.
Već van sela, već na polju stoji,
na mrazu, u tmini, bez kuće —
tresu joj ledena sapa kosti,
i bijednica k nebu uzdiše;
"Oh, oče na nebu, ti oče sirotih,
sakrij nas pod svoje moćno krilo,
ljubav sa svijeta pobjegla,
bezosjećajni ljudi su kao stijena.
Ja možda zaslužujem, žaliti se ne smijem,
da me iz stanja tjeraju van;
a dijete, što si ti učinila, ne znam,
da narod tako te progoni!
Ti si nedužna, anđeoska stvar,
nitko ti nikad žalost nije dao;
ipak, sirotice, tebe
i oni odbaciše od sebe.
Gdje naći ti gnijezdo, ptiću moja,
gdje htjela mehko ti postlati?
Al', srčiću predragi, ne boj se ništa,
ljubeća te čuva mati!
Ljuljat ću u naručju lijepo te
i grijat ću disanjem pažljivim,
da hladnoće obrani samo tebe,
a mene neka samo smrzava!"
Riječi uzdah dubok zaduši joj,
srce joj u tuzi se topi,
preko lica joj se slije suzni tok,
ali ne samo kapi kaplju.
Suze siromaha teške suze,
jao tebi, nemilosrdni narode, jao!
Suza koju sirota lije,
do neba za kaznu upije!
Već hoće se vući na zemlju, pa - glej!
što svijetli ondi u blizini?
Tamo kuća samotna je, majka k njoj
i u nadi i strahu se uputi.
Tko ondje prebiva? Smije li se nadati,
da ondje ljudski žive ljudi?
Ako kuća još ova je odgoni,
tada više nade nema.
Pokuca. — Sivi starac otključa joj dom,
koji svjetlo treperavo obasjava;
djeca na slami počivaju tamo,
bijeda tu vlada i oskudica.
"Utočišta ne nađem sirote nikud,
gone me svuda kao divlju zvijer,
o, dajte, bar vi ne gone
od svoje krotke mene!"
"Al' unutra, al' unutra majko i sin
uđite, odmorite se s nama;
u kući nema hulja nježnih jastuka,
počivajte s nama na slami!"
K dobre obitelji sada se smjeste,
nad njima pliva nebeski čuvar
i kuću gdje tuđka počiva,
pod svoja krila zakriva. —
Čuj, vani ludo besni vihor,
s neba lije se poplave,
žar na žar i udar na udar,
približio se dan li sudnji?
I sad, o grozo, rušeći potres!
Hrumenje, urlik od strmih neba
strašno se razliježe —
što će, što će iz toga!
Utihnuo vihor i dan se rađa,
i koćiju starac otključava;
nestala tuđka pred zorom —
a gdje je selište prekrasno?
Nema kuće, tornja, crkvića ni,
gdje selo ležalo, jezero leži;
samo mala kućica
na suhom prođu ostala...
Još danas ta kuća na prođu stoji,
svjedok strašnog večera;
sve ostalo kao u grobu dubokom leži
mrtvo pod valovima jezera;
samo katkad, kad vjetar valove goni,
jauče utopljeni zvon...
Suza koju sirota lila,
s neba kaznu izazvala!
Simon Gregorčič, Rabeljsko jezero
| (+8) |  | |
|
|