| jerque25. 02. 2024 22:09:13 |
Danas opet radio vojno povijesnu turu od rimske utvrde Lanišče do talijanske alpske zidne vojarne Casermetta De Cesaris. U ravnoj crti su se inače prilično blizu, ali ako nećeš ići glavnom cestom, bar prema dostupnim zemljovidima treba ići oko mimo tog razgledišta pod Srnjakom . Budući da sam popodne imao neke druge stvari i jer je za popodne bila najavljena mogućnost kiše, napravio sam nešto za moja filozofska načela izravno blasfemijsko. Umjesto da startam negdje u dolini, npr. u Logatcu, odvezao sam se točno do Lanišča i parkirao neposredno blizu rimske utvrde, koja je inače označena na glavnoj cesti, uz nju se nađe malo prostora. Pred samom utvrdom su dvije inf. table, ako netko ne razumije slovenski, na drugoj strani još prijevod na engleski. Od utvrde pa, kao što rečeno, prema razgledištu i to baš označenom stazom, koja inače iz Logatca vodi mimo Novog Svjeta, Lanišča, razgledišta do Grčarevca, uz sjeverni rub Planinskog polja i zatim se vrati u Logatec. Put ide inače cestom malo pod razgledištem, do samog razgledišta moramo ranije skrenuti s ceste na zasebnu označenu stazu ili skrenemo tik pod njom. No kakorkoli, po količini klupe moglo se zaključiti da je prilično popularan cilj. Svoje dodala još neka osiguravajuća kuća u talijanskom vlasništvu sa svojom "klupom ljubavi", omotanom u zeleni polivinil. Kao što se vidi, te klupe dobivaju sličnu ulogu kao oni zloglasni žuto-plavi "bankomati" ATM, koji nekako naznačuju da je mjesto turistički "izgladkano" i da vrijedi razmisliti o izbjegavanju. No ostavimo te klupe, s "orlovog gnijezda" otvaraju se potencijalni pogledi prema istoku. Obećao sam si posebno s Planinskog polja, jer me zanimalo je li poplavljeno, ali baš nad njim bila niska oblaknina. Tamo je i pečat s knjigom za upis. Ja inače nikad nisam vidio pravi smisao u tome osim za slučajeve traženja u visokogorju, ali ako su već lijepo molili za upis, udovoljio sam im. Malo pod razglednom platformom primijećena još jedna niša s nekim talijanskim imenima. Naknadna analiza pokazala je da su Talijani u po-Prvog svjetskog ratnog pregovorima o granici "razvodnicu" (dakle granicu) uspjeli pomaknuti prilično prema Planinskom polju, skoro već do ceste od Kalca prema Planini, tako da je to razgledište bilo već prilično duboko na "njihovo" područje i logično su s razglednog mjesta i sami htjeli promatrati što "vani neprijatelj" radi dolje. Na putu do "casermette" jako dobro došao maPZS, koji sadrži i isprekidani ne-PZS put do tamo. Uglavnom, vraćamo se direktnom označenom stazom do razgledišta, još prije nego dosegnemo šumsku cestu, skrećemo lijevo na na početku loše utabanu stazicu, koja se postupno malo poboljšava. Čini se da je ta staza označena fluorescenčnim točkama i linijama na stenama odnosno drveću, ponekad i krugovima u dva nijansa zelene. Na kraju se nađemo na prilično lijepoj šumskoj cesti, koja kasernu baš zaobilazi, pa malo prije dolaska na glavnu asfaltiranu cestu moramo skrenuti lijevo na stazicu koja nas dovodi točno do Casermette (na tal. mala vojarna) E. De Cesaris (Talijani su objekte Alpskog zida rado imenovali po "nacionalnim herojima" pali u ofenzivama soške fronte, i vjerojatno tako i ovdje). Na mene ostavila znatno veći dojam od rimske utvrde, vjerojatno i zato što je znatno veća i barem spolja izgleda još prilično očuvano. Pristup na dvorište i time u unutrašnjost objekata nije moguć jer je zaključan, ali moguće slikati kroz rešetke, strelske prozore dva kuta bunkera i kroz prozore na istočnoj strani. Netko vještiji bi možda lako popeo kroz navedena nerešetkana prozora unutra, ali ja nisam tako vješt, a i pitanje je ne ide li još uvijek o vojni objekt. Na dvorištu je namreč neka tabla, koju se može "pročitati" tek zumiranim slikanjem, i kaže da je taj objekt tijekom rata za neovisnost TO koristila kao skladište municije. Ako bi kasernu dosegli s druge strane, dakle izravno s obližnje glavne ceste, prvi dojam bio bi još grandiozniji i podsjećao na neki dvorac, jer put kao kroz neki park prolazi mimo dvije malo uzdignute platforme. Nisam uspio saznati je li riječ o rezervoaru vode ili čemu drugom. Najbliži pristup s glavne ceste je pokraj trokutaste kapele, ali šumska cesta zabarikadirana lancem i nema druge nego prijeći je, kad šumska cesta uskoro skrene desno, skrenemo na odvojak lijevo i uskoro smo kod kasarne. Nažalost baš nikuz gdje nema nikakvog oznaka do te nesumnjivo zanimljive točke, kao da je još danas najstroža "segretissima", i ako za nju ne znamo... Vrijeme se očito odlučilo ne davati puno na šloganje UI algoritama i malo požuriti. Mogućnost kiše najavljena tek za popodne, već na putu do te kasarne (oko 9h ujutro) počelo lagano rositi i baš za vrijeme pregleda kasarne baš se prolilo. Dobro da je auto bio prilično blizu. Zato sam do tamo išao cestom i nisam se bavio traženjem mogućih paralelnih staza. Do rimske utvrde cestom samo 500m, koji su se vukli. Na putu do tamo slijedi neoznačeni odvojak ranije spomenute šumske ceste koja zaobilazi kasernu, označeni odvojak do razgledišta, zatim konačno utvrda. Pred njom uz cestu primijećen krov još jednog bivšeg vojnog objekta, ali sa jasnim znakovima naseljenosti i još vrlo nedvosmislenim upozorenjem o privatnom vlasništvu, tako da... Budući da u tom sad već pljusku stvarno nema što pametnog raditi gore, odvezao sam se prema Logatcu. Jednom kad i vrijeme bolje dozvoli, treba u Podkraju, Hrušici... pogledati još više ostataka kako antičkih tako i modernijih "Rimljana"... Sada pa malo off-topic. Do Gornjeg Logatca (dio uz vpadnicu iz Kalca) kiša se ionako malo smirila. Budući da sam iz nekih "obavještajnih" izvora znao, uputio sam se onamo prema crkvi Sv. Križa na uzvisini nad glavnim trgom (Tabor). Jer iza crkve ukopan još jedan bunker, do sada nisam uspio utvrditi pripada li Rupniklinoj liniji ili nekoj drugoj priči. Ostalo mi je baš toliko vremena i baš idealni uvjeti još za skok do ind. zone Zapolje sjeverno od Logatca, do koje se iz centra mjesta dolazi samo lipovim alejom, gdje nema ni pločnika (dakle ni Logatčani ne mogu tamo na posao na održivi način), negdje uz cestu se dalo parkirati i uz rijetak promet uz njezin rub najprije doći do manjeg spomen-parka u čast bitke za neovisnost na Cesarskom Vrhu. Još zanimljiviji bio je još jedan cestovni bunker Rupnikline između tog parka i pogona Mercator Embe. Kad nema lišća, obrise tog bunkera se nekako može primijetiti u grmlju i čak se probiti do njega odnosno njegovog nadzemnog dijela. Jer podzemni dio trebao bi biti još obsežniji, ali nedostižan unatoč činjenici da se u bunker može ući (kod ulaska treba se sagnuti), rupa do podzemnog dijela postoji, ali nije primijećeno baš nikakvih stepenica, ljestava, klinova ili sličnog.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
| (+5) |  | |
|
|