| j.11. 09. 2024 22:07:30 |
S parkirališta uz biciklističku stazu između Podkuža i Gozda Martuljka na planinu Smrajku, odatle preko sjevernog grebena Votlega Slemena do Skočnika, dalje na Rutarski Vršič i preko poprečne staze do Ingota i natrag na parkiralište.
Kod Lešnikova grabna sam se kod nekoliko svježih stabala u šumskom kolniku malo gubio u orijentaciji, ali sam nakon prelaska korita na drugoj strani otkrio slabo vidljivu stazu i prilično možića.
Na oko 1000 metara staza se račelila, slijedio sam poprečnicu lijevo, desna mi se činila da ide u provaliju. Kroz niski grmlje se prvo uspinjala strmo gore, pomalo strmo ali ništa posebno, zatim je skrenula desno otprilike prema lovačkoj koći. Na oko 200 m više mi se učinilo da ide previše gore. Zato sam se lagano spustio i pred zaraslim ruševjem sretno naišao na stazicu koja me kroz ruševje i preko suhog korita dovela do koće. No, skoro do nje, kad sam već trebao biti tamo, staza je nestala, a ja sam bukvalno zurio oko sebe gdje bi mogla biti koća. I bila je, oko 15 metara iza mojih leđa.
Od koće prema planini Smrajka, koja je oko 500m daleko, vode dvije staze. Prva otprilike u području manjeg grebena (Glava, 1199 m), koja počinje iznad koće i druga kroz zaraslu dolinici i dalje koritom hudournika pa desno iz njega. Ja sam išao djelom prve i mimo mladog bukova nastavio drugom. Staza se povremeno pojavljivala, zatim opet nestajala. O planini ni traga ni glasa, samo u šumi sam našao iskopanu glinenoj jami s barem, za koju sam pretpostavio da se u njoj skupljala voda za napajanje stoke još iz vremena planine.
Staza koja u šumi iznad planine opet postaje bolje vidljiva, vodila je desno preko kamenog klizišta i opet u šumu koja se polako prorijedila. Malo dalje na kraju manje čestice naišao sam na solnicu, uslijedilo je manje od dvjesto metara poprečnice i već sam stajao na sjevernom grebenu Votlega Slemena. Točno tamo gdje na drugoj strani staza niz žleb dolje vodi do lovačke koće iznad Skočnika, lijevo strelica i točka pokazuju gore, na stazu po grebenu na Votlo Sleme.
Svijet tamo je predivan, divlji i usamljen. Odmah uz sedlo je mala kamena uzvisina, možda je nekad bila i lovački štant, svuda oko zelene ariše i podrast. Staza niz žleb prema lovačkoj koći nije bila zahtjevna, samo zbog strmine trebalo malo paziti. A u gornjem dijelu žljeba se ovdje-onamo malo gubi.
Iz šumskog ruba iznad grapena ugledao sam lovačku koću. I naravno strašnu podrtiju koju je prije nekoliko godina izazvao vjetar. Do koće sam se spustio otprilike sredinom podrtije, tamo mi se činilo najlakše.
Na Rutarski Vršič odavde se ide vrlo ugodno. Počinje u šumi kod ostataka klupe uz korito, staza pa u odgovarajućem nagibu elegantno vijuga po šumovitim strminama. Nije označena već označena narančastim strelicama i točkama. Ako sam se u strminah iznad Smrajke pomalo brinuo da ću naići na kakav podor ili stablar podrtiju koja će mi otežati ili čak spriječiti nastavak, ovdje sam bio bez brige. Ali uskoro je počelo. Na oko 10 minuta od klupe susreo sam prvo, stablo preko staze. Hop preko. Zatim nakon par minuta drugo, opet hop i malo ogrebotine po kori, pa treće... Na trideseto sam prestao brojiti. Ali ovi nesretnici imaju zanimljivu osobinu: njihova moćna debla nisu podrtija na jednom području, nego kako pa tako, ponekad na pet metara, drugde na sto. Baš prava raspodjela da ubije tempo hoda.
Na vrhu Vršiča me je, kao nekad, dočekalo drveco u obliku strašila...
Sišao sam istočnim grebenom, paralelno sa stazom uspona. Stazica je tamo izuzetno lijepa, prava lovačka, i vodi strmom, živoputnom travom i živahno raznovrsnim grebenčićem s estetski raspoređenim starim podrtim arišima. Na izravnini (Robičeva planina) jedva praćiva skreće lijevo i dolje u sjeverna pobočja Vršiča. Desno preko planine vjerojatno moguć prijelaz na stazu kojom sam se popeo.
Nakon nekoliko možića staza je nestala, ali sam je uskoro opet pogodio, postala je lijepo vidljiva. I tako je dobro, jer dalje prelazi nekoliko grapena, pa i kakvo rušnato područje se nađe i traženje prolaza bez staze bi išlo puno sporije, ako bi uopće išlo.
Gore-dolje kroz prolaze, grape i ruševje su sicer lijepi, ali se pomalo vuče. Otprilike na sredini poprečnice se u dolinu spušta uska melješina prema Glavi 1243m. Ispod nje navodno vodi staza šumom ravno do Ingota. Staze, ako postoji, ne poznam. Malo sam razmišljao, ali sam odlučio radije nastaviti poprečnicu prema Zgornjem Martuljkovom slapu, gdje se staza iznad provalijske strmine cik-cak spušta u dolinu. Kazna što nisam poslušao istraživački nagon nije dugo čekala. Upravo u naj strmijem dijelu se obrušio kišni pljusak kao iz kabla, u panici sam utrpao mobitel u vrećicu da ga ne smoči, zatim po vlažnoj, slabo utabanom stazici mokar do kože vrlo oprezno silazio, dok je oko dvjesto metara niže slap prijetno tutnjao svom snagom.
Kod Ingota pumpice za vodu još uvijek rade punom snagom. Do auta manje od šest kilometara, zadnji dio prošao sam stazicom pod brežuljkom na desnoj obali Save. To sam odabrao jer sam mislio da će me na povratku stabla štititi od popodnevnog sunca. Ali ništa od toga, jer je s drveća iznad moje glave na sumornom kišnom popodnevu samo - kapalo.
Četiri prohođene lovačke stazice vode kroz jedan od najusamljenijih dijelova naših Julijaca. Nijedna nije tehnički posebno zahtjevna, ako oduzmemo penjanje preko prevrnutih stabala  . Ali na mnogim mjestima treba usporiti korak i pazljivo gaziti. Stazica (ili stazice, jer ih ima više) oko bivše planine Smrajka je orijentacijski prilično zahtjevna. Kad lutaš tamo uvijek je dobro znati gdje se trenutno nalaziš i kamo ideš.
Nekoliko slika više na Modrini neba.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23
| (+14) |  | |
|
|