Vremenska prognoza za nedjelju bila je lošija i kad se probudim u čudnu sat i čujem da kiši vani, u sumnji sam. Ali navodno u Soškoj dolini bolje vrijeme, kaže internet? I najduži dan u godini šteta bi bilo tako otpisati, prije nego što je počeo. Kad se kasnije vozim prema Lepeni već sam sebi pripisujem prvu pobjedu, nije mnogo falilo pa bi se vratio u krevet i hrkao do jutra.
Mulatjera do Koče pri Krnskih jezerih je više nabiranje visine, pa iskoristim dobro raspoloženje i dam gas i imam doručak već kod koče. Cilj su oba Šmohorja, ali da ne bih bio prebrzo gotov i da vidim krajolik gdje sam bio dosad samo zimi, idem oko preko Prehodaca, uz put si kao sporedni cilj postavim još Malu Monturu i Malen. Zašto još ta dva? Pa na karti su označeni kao vrhovi i negdje blizu staze su, to mi potpuno dovoljno.
Uh, greška! Mala Montura je mali, nepoznat, nikad od nikoga posjećen humak koji je tako ludo zarastao da je hodanje gore i dolje samo tučanje s najgušćim šavjem koje imaju naše planine. Od staze gore možda 100 m uspona, ali ipak potrošim do vrha više od pola sata. Nema razgleda, raspoloženje tako-tako, jer sam usput neoprezno nagazio granu, kad sam siđao s nje ustala je kao u crtanom i opalila mi prekrasan šamaron. I kad sam sebi mrmljam o neljubaznosti današnje mlade vegetacije još se i obrušio kišni pljusak. Dobro, stajem, izvadim kišnu jaknu i poklopac za ruksak i opremim se, kad u trenu prestane padati i provali sunce tako da mi postane vruće u hipu. Dobro, opet pospravim stvari nazad u ruksak, kad se opet obruši. Ma, neka se ide soliti. Ponovim vježbu, ali ovaj put očito nevihtni oblak zna da ja znam da me zajebava, pa se odmakne negdje.
Šmohor, zapravo oba, Mali i Veliki, su simpatični i lako dostupni vrhovi s lijepim razgledima, ali meni se vidi da mi je pola kondicije pojelo sjedenje na poslu, drugu polovicu Corona, pa se doslovno pušim do vrha. Ipak, s nekim postankom usput uskoro sam na vrhu, gdje utvrđujem da je kutija za knjigu vrhova puna do vrha vodom. Konstrukcijska greška ili ju je netko ostavio otvorenu? I na kartama je zabuna koji vrh je zapravo Mali a koji Veliki, jer su ponekad pomiješani. Nazad se zaustavim još na ručku u koči (posluživanje munjevito, ljubaznost visoka, njoki tako-tako ali recimo da još ok, cijena razumna), onda je već vrijeme za odlazak natrag u dolinu i dugu dugu cestu kući.