|
| suhy5. 01. 2025 12:54:49 |
Jamranja nad katastrofalnim snežnim razmerama u rodnoj zemlji bilo je eksplicitno i implicitno toliko da je stvar postala previše duhamorna i ne vrijedi je ponavljati beskrajno. Zato se četvorica naivnih optimista, koji smo dan prije isteka godine negdje silno daleko za devet planina i pet tunela visoko na Schilcheggu (2034 m) našli malo zadovoljstva turnosmučanja u celcu, odlučujemo još na domaćem Snežniku probati istu sreću. Vjerovali smo proročanstvu učenih muževa koji se spoznaju na sunce, vjetar, kišu i snijeg, da će ga do današnje subote nasuti obilnije po južnim krajevima rodne grude.
U svojoj zagnanosti se najprije odvezemo do Mašuna, tamo pa razočarano utvrdimo da do 10 km udaljenih Sviščaka po nespluženoj cesti neće ići. Cestarji se nisu smilovali da pokidaju snijeg s nje, i to u poduk svima koji smo se potrudili do Mašuna misleći da ćemo po bližnjici efikasno smanjiti svoj ugljenični otisak, i lijepo napisali na tablu uz nju. Cesta će cijelu zimsku sezonu biti prepuštena muhavosti prirode. Tisti čas nažalost nismo imali pri ruci traktor ili sličan primjerak poljoprivredne mehanizacije, npr. motokultivatora ili kombajna, koji bi jedini bio kos celcu do cilja, zato nam nije ostalo ništa drugo nego vratiti se do Knežaka i po 50 kilometarskom okupu preko Ilirske Bistrice dostaviti se na Sviščake. Zimska bajka koju su tamo nagnetene automobilne plehove pričarali sunce, plavo nebo i svježe zasnežene šume, odmah u srcima budi nadu koja oživljava žile, razjašnjava srce i oko; koja utopuje sve turnosmučarske brige, u potrtim prsima budi nadu po djevskom celcu. Impresionirani scenom i iznenađeni duhom romantike našeg najvećeg pjesnika Franceta P., puni očekivanja se uključimo na skije i po zasneženoj šumskoj cesti odskakutamo prema Snežniku. Al glej ga zlomka, do gdje dosegne oko, nigdje nijedan turni smučač, sami pješaci. Ili za božju volju tu još nitko nije čuo kako sanjski se pudra s Snežnika? Već (vlastito zemljopisno nenaselbinsko) ime te mogočne gore, Snežnik, koje na prvu žugu asocira na bijelu opojnost, trebalo bi neukim narodnim masama, soptajućim u brd, dati razmisliti da mora tu biti snijega koliko si ga turnosmučarsko srce poželi. Oni pa bez skija! Vrlo ozbiljno smo se počeli pitati jesmo li na tom turnosmučarskom svijetu stvarno najpametniji samo mi četvorica kojima je kristalno jasno zašto bi ta gora tu stajala i kakva upotreba – turnosmučarska naravno – joj je po turnosmučarskim zakonima zapovjedana.
Al kad dođemo iz hoste na ravno i razotkrije nam se prostrani pogled na goru i njene strmine, postane odmah jasno zašto će skije čekati baš uz put. Bili bismo doista pomaknuti čudaci kad bismo na grebenu silili na vrh kad već vrane na jedva zasneženom rušju cvile da je to samo za one (četiri?) koje pamet još nije srela. U brigi za naš turnosmučarski ugled, javnu sliku eksperata za lijevi plugasti zavoj prema obronku i da izbjegnemo medijski senzacionalizam i glodanje u žutoj štampi u pancarima smo se što neprimjetljivije infiltrirali u masu pješaka i stopili s njom. Iz lika turnog smučača koji se dokopao sudbonosnog spoznanja da nema turnog smučanja gdje nema snijega uspeli smo se transformirati u lik tipičnog planinskog pješaka. Slika sunčano osvijetljene zasnežene gore bila je fantazmagorična ali snijega dovoljno samo za scenografiju, za smučanje premalo. Čak i u gazu gdje bi se jedino moglo smučati bilo je vidjeti previše stijena.
Kad se s vrha vratimo do skija uspjemo nam na blagoj šumskoj stazi nekoliko siromašnih zavoja u celcu, toliko da možemo opravdati objavu iscrpnog informativnog zapisa na Hribi.netu. Većina staze ipak prođe u ugodnom spustu po stazi, ravni dijelovi pak u klasičnoj ili klizačkoj tehnici skijanja.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19
| (+4) |  | |
|
|
|
Za objavu komentara morate se prijaviti:
Ukoliko još nemate korisničko ime, morate se prvo
registrirati.