S partnericom smo se prošli tjedan ponovno potepali po švicarskom visokogorju. Pritom smo se ovaj put popeli na dva vrha:
Lagginhorn, 4010 m (JZ greben/norm., PD-, I-II)
Dom, 4545 m (S padina/norm., PD+, III-/II, 40°)
Prvotna ideja bila je, da za aklimatizaciju prije ozbiljnog Doma, koji sam već duže vrijeme planirao, posjetimo pretežno ledenjački Weissmies (PD), koji vrijedi za aklimatizacijsku klasiku od Weissmieshütte kolibe (2726 m), do koje smo pješice pristupili iz Saas-Grunda. No i Weissmies su pogodile padalinsko loša zima i vruće ljeto, pa je ledenjak po kojem prolazi normala ove godine iznimno teško i opasno prohodan (truli led, brojne opsežne nove pukotine, strmina), pa nam je skrbnik uspon jako odvjetovao. Kao većina ostalih odlučili smo se za zamjenski cilj koji je zahvalan u mnogočemu (zahtjevnost, duljina, polazište) osim terenskom karakteru staze vrlo sličan Weissmiesu i stoga prikladan za naš cilj: samo metar niži Lagginhorn.
Uspon na njega započeli smo još u potpunoj tami, iako nam trenutno na putu do njega nikad nije potrebno stati na snijeg ili led, zbog grebenskog karaktera sama staza nije posebno izložena padajućem kamenju. Inače je sama stvar prilično jednolična, usporediva s blokovskim stazama na brojne turske tritisočake, te tehnički i orijentacijski relativno jednostavna - ocjena PD je po mom mišljenju ipak pretjerana, najteže mjesto kod bijele ploče je ipak nešto izloženo, ali kratko i penjački ne posebno teško (I+); sve ostalo je pretežno strma šetnja ili penjanje koje ne prelazi I. stupanj. Sam vrh je prilično neočekivano uzak i strm; tijekom našeg posjeta puhao je hladan vjetar i magle su zakrivale pogled, pa smo se prilično brzo vratili u dolinu. Prilično monoton spust se vuče, neke posebne estetike osim na pojedinim vidikovcima grebena nema na njemu - predstavlja pak činjenicu da je riječ o relativno nezahtjevnom četiritisućaku na koji se može krenuti bez ledenjačke opreme i užeta (vidjeli smo prilično samohodaca), mogući nacrt prijedloga za sve koji bi željeli prvi put pristupiti alpskom četiritisućaku i pritom izbjeći mase na obližnjem Allalinhornu. U tom pogledu, kao i za aklimatizaciju prije drugih uspona, Lagginhorn dobiva posebne reference.
Uz sve to ipak moram reći da uspon unatoč gornjim riječima ne treba podcijeniti, već zbog duljine (4-5 sati i cca. 1300 m uspona od kolibe); na stazi smo primjerice vidjeli ljude u potpuno neprimjerenoj obući i nepotpunoj opremi još na usponu u ranom poslijepodnevu - tome svakako ne treba slijediti.
Nakon spusta u dolinu odvezli smo se u kamp kod Rande prema glavnom cilju izleta: moćnoj katedrali Dom, prvaku grupe planina iznad Saastala, koji je inače sedmi najviši, ali treći najistaknutiji vrh u Alpama te najviši vrh koji u potpunosti leži u Švicarskoj. Uspon na njega nije poznat kao pretjerano tehnički zahtjevan (iako je sve samo ne trivijalan), ali slovi kao vrlo dug i naporan (a i objektivno opasan zbog brojnih ledenjačkih pukotina) - od polazišta do vrha ima čak 3139 m visinske razlike, svaki metar moramo prijeći pješice, što je posebnost među alpskim divovima i najveća visinska razlika na stazi među normalama četiritisućaka. Kad smo ga u prošlosti i dan prije gledali iz Saastala ili iznad njega, činio se nepristupačnim sa svojom okomitom istočnom stijenu, no za razliku od većine susjeda poput isključivo penjačkih Täschhorn i Lenzspitze ima slabu točku, naime prostrani ledenjak Hohberggletscher na SZ strani, koji se proteže sve do posljednjih metara pred krajnje strmim vrhom, i nudi mogućnost za naporan, ali vještim planinarima pristupačan normalan put na vrh. Uvijek naravno na takvoj ozbiljnoj turi postoji potencijal za poteškoće.
Vremenska prognoza za dan kad smo se popeli na vrh nije bila najpovoljnija, ali se s vremenom poboljšala i nakon skromne regeneracije dan nakon Lagginhorna krenuli smo prema Domhütte, koja predstavlja polazište za uspon na Dom.
Sama staza kod kolibe veći je dio prilično ugodna za oči i noge, jer se vijuga po ugodnom i za hodanje prijatnom terenu s prekrasnim pogledima na moćni Weisshorn i drzni Zinalrothorn, kojima se kasnije pridružuje i prekrasan pogled prema Matterhornu. Više staza postaje nešto zahtjevnija i postupno se pretvara u pravu lakšu feratu s vrlo domišljatim osiguranjima koja nas sigurno vode preko strmih dimnjaka i uskog grebena; bez osiguranja tu bi išlo za prilično ozbiljno penjanje.
Doručak prije uspona na Dom, koji je tog dana bio cilj gotovo svih gostiju, strogo je u 2.30, pri čemu smo se kao i uvijek malo odužili i krenuli više prema začelju. Sama staza u prvom dijelu je odlično markirana, ali slijedili smo krivu seriju kamenčića iznad morene i izgubili nekoliko minuta u danu kad su bile najavljene popodnevne oluje; u tom dijelu gotovo do grebena Festigrat izbjegavamo ledenjak.
Na visini cca. 3650 m slijedi ključni element ture: uspon preko cca. 80 m visokog zida grebena iznad ledenjaka Festigletscher, koji na jednom mjestu u donjem dijelu možda doseže III-, inače je riječ o uglavnom ugodnom penjanju II u prilično kompaktnom stijeni. Sidara za osiguranje, koja također označavaju optimalni smjer, ima dovoljno. Zbog mase ljudi ispred nas bili smo primorani čekati dulje vrijeme, zbog čega smo u drugom dijelu uspona morali znatno ubrzati korak. U tom dijelu najprije slijedi strm spust i prijelaz vrlo pukotinastog, opasnog dijela ledenjaka Hohberggletscher, iznad visine 4000 m potonji postaje sve strmiji (do 40°), ali ne stvara prevelike poteškoće.
Potonje je potencijalno naznačilo vrijeme koje se protiv očekivanja naglo promijenilo i zaprijetilo. Na sedlu cca. 80 m ispod vrha, gdje je i zaključak ove godine gotovo neprohodnog grebena Festigrat, udružili smo snage s grupom iskusnih planinara; četvorica smo se brzo zaputili po izloženom i strmom grebenu na vrh te brzim tempom niz ledenjak, ostali su se sigurno spustili bez završnog uspona.
Na uskom i strmom, ali vrlo atmosferskom vrhu s elegantnim križem, gdje ima mjesta samo za nekoliko ljudi, ostali smo samo kratko vrijeme.
Kasnije smo složno potražili put preko sve više otvorenog ledenjaka i spustili se preko stijene - na tom mjestu moram zahvaliti što su nam duljim skupljanjem užeta pomogli i omogućili brži spust u nastojanju da prijeđemo ključni dio prije potencijalnih vremenskih neugodnosti (sami smo imali samo 30 m, što ne omogućuje efektivno spuštanje užetom - preporučujem barem 50 m). Dobra pola sata iznad kolibe nebo se razbjesnilo, ali gorega nije bilo.
Nakon dugog sna sljedeći dan u laganoj kiši spustili smo se mimo Europahütte i Charles Kuonen Hängebrücke, najdužeg visećeg mosta na svijetu koji mjeri gotovo 500 m u duljinu, do Rande i krenuli na dugu vožnju prema Ljubljani.
Zaključne misli? Izlet je svakako uspio, imali smo i prilično sreće s vremenom. Cijene su švicarski skupe (posebno u Domhütte, koja se opskrbljuje samo helikopterom), ali to što smo zbog logistike i lošeg vremena navečer za jednu noć ipak produžili boravak na kolibi pokazalo se mudrim; već je tura na Dom vrlo naporna, a bila bi još više uz dodatni spust u dolinu u oluji.
Tura na Lagginhorn je s druge strane relativno laka i sama po sebi jedva vrijedna uspona osim kao aklimatizacija za zahtjevnije i više ciljeve, ali trenutno nudi povoljnu priliku za uspon na četiritisućak bez ledenjačke opreme i užeta. Nekoliko iskustava i poštovanja prema takvom visokogorju svakako je potrebno.