| jbs14. 07. 2026 23:10:05 |
Tone, hvala i za još jednu fantastičnu turu.
Nekoliko mojih, više »analitičkih« napomena o turi.
Pri pristupu u Dnin u donjem dijelu kroz borove treba paziti da prijeđeš po slabo vidljivoj stazi desno na čistinu, jer ako nastaviš ravno gore završiš među klekovinom, preko koje se onda moraš prebaciti na sipare ispod bivaka. Na raskrižju je inače stara izblijedjela strelica, ali se ne primijeti, pa mnogi nastavljaju ravno gore, posljedično je stoga već prilično utabano i još više zavaravajuće. Budući da smo s Tonetom na putu gore i sami previdjeli i napravili grešku te smo se morali probijati kroz klekovinu, na povratku smo na pogrešan nastavak staze nabacali hrpu odsječene suhe klekovine da postaneš pažljiv da treba skrenuti i prijeći desno.
Uspon na VMP doista ima smisla početi odmah na početku Velike Dnine, na zaravni. Uspeš se preko lake penjačke staze po siparu i dođeš do kraće male jaruge koja te dovede do sipara u »prvom katu«. Zatim prijeđeš desno u udubinu, iz koje se zatim uspeš prema izlazu klasične pristupne jaruge koja dolazi u »prvi kat« iz gornjeg dijela Velike Dnine. Gornja jaruga koja vodi na vršnu padinu dobro je raščlanjena, vrlo zatvorena, tako da nema osjećaja izloženosti. Ima međutim dva ili tri mjesta koja su nešto zahtjevnija za preplezati i također za silazak natrag. Na kraju jaruge izlaz vodi lijevo, koji ima više varijanti koje su također različite po težini i možeš brzo, ako nisi pažljiv, umjesto dvojke već penjati trojku (moraš paziti za natrag). Mjesto izlaza dobro je točno zapamtiti, jer kad se vraćaš po vršnoj padini dolje do jaruge nije samoumevno vidljivo gdje se točno nalazi. Posebno u magli orijentacija može biti zahtjevna, vrlo jasne staze nema. Ima međutim dovoljno gomila i također na mjestu gdje je izlaz iz jaruge dobro se vidi gomila i također sidrišta za spuštanje. Sidrišta za spuštanje ima dovoljno i mnoga su vrlo pouzdana (svrdla). Spuštanja načelno za vještog planinara nisu nužna jer izloženost nije velika, raščlamba i čvrstoća stijene je također dobra; može međutim naravno biti sasvim drugačije ako je jaruga mokra, tako da ima smisla imati opremu sa sobom u svakom slučaju (za svaki slučaj).
Na vrhu donje jaruge koja vodi u zatrep Velike Dnine, na stijenskom ispustu, napravljeno je vrlo visoko i vratolomno sidrište za spuštanje, za koje smo se s Tonetom pitali kakav je njegov smisao, jer je spust do dna s tog sidrišta vrlo dug, rekao bih više od 30m, jaruga pak načelno nije tako zahtjevna da bi je trebalo u cijelosti spuštati. Zatim, kad smo se spustili niz jarugu, nekako smo shvatili u čemu je smisao. Jaruga tehnički nije vrlo zahtjevna i sama po sebi doista ne zahtijeva takvo vratolomno spuštanje, ali je srušena i rasuta (crvena zemlja), na ključnom i najtehničkijem mjestu gdje je 3m skok već je tako potkopana da je nastala neka vrsta prevjesa, preko kojeg se prilično teško spustiti, što će vjerojatno s godinama biti još gore. Inače taj dio možeš i obići po stijeni, ali je penjanje tamo već prilično teško i može premašiti dvojku. Ukratko, vjerojatno je gornje sidrište po mojem laičkom mišljenju mišljeno da se spustiš do točke ispod tog potkopanog dijela, ispod kojeg jaruga više nije tako problematična. Ako ideš samo na VMP, onda ima smisla toj donjoj jaruzi izbjeći i na putu gore i dolje (osim ako tražiš dodatni planinarski izazov).
Oltar iz Dnine je posve druga priča od VMP. Čak i ako ga usporedim s Visokim i Srednjim Rokavom činio mi se psihički zahtjevnijim od oba. S Tonetom smo imali dilemu oko točnog ulaza i tijeka varijante na prijevoj (iako je Tone već više puta išao). Ušli smo u najočitiju pristupnu jarugu i zatim ugledali uže (50m koje je netko ostavio u sidrištu?!) te ga spontano slijedili, ali nas je dovelo do stijenske zapreke, za koju je Tone rekao da sigurno nikada nije preplezao ni gore ni se preko nje spuštao dolje. Zato smo bili u dilemi hoćemo li pokušati preko ili ne. Jer je svijet iznad te zapreke izgledao lakši i očito je vodio na vrh prijevoja, odlučili smo se da stijensku zapreku nekako preplezamo, iako je po mojem laičkom ocjeni već doseže solidnu trojku i gotovo graniči s četvorkom. Na vrhu te zapreke je »sidrište« (jedan zarđali klin) za spuštanje, u koje je bilo upleteno 50m uže koje je netko ostavio. Kad si na vrhu prijevoja, moraš se zatim, da dođeš do SZ grebena, prebaciti mimo nekoliko grebena, što je na pojedinim mjestima vrlo vrlo zračno i krhko. Greben na vrh je zatim, kao što je poznato, vrlo kompaktan s dobrom stijenom, ali je prilično zavijen i izložen (iako nije vrlo oštar) i zahtijeva slabih 100m visinskih metara penjanja konstantne dvojke (na par mjesta već prilično dobre dvojke), što posebno pri spustu zahtijeva vrlo visoku pažnju i dugo koncentraciju. Mene je donekle podsjećao na Nebesku ljestvu na Zeleniškim špicama. Tijekom samog grebena ima nekoliko starih zarđalih klinova za međupomoć, na vrhu nisam primijetio kakvih dobrih sidrišta za spuštanje, što znači da je spust, ako nemaš sa sobom baš potpunu alpinističku opremu da možeš sam urediti sidrišta, potrebno odplezati. Inače je stijena dobra, hvatišta dovoljno, ali izloženost i dužina spusta mogu učiniti svoje. Greben se ispod vrha postepeno pretvara u šljunkovitu jarugu koja se završava gotovo na vrhu, moguća je međutim malo ispod završetka jaruge varijanta lijevo na policu koja dovodi na sedlo gdje se priključuje »normalci« iz Vrata. U zajedu koja vodi sa sedla na vršni greben očito je udarila munja, jer je vrlo svježe razbijena i zahtjevnija nego što je bila i kako se sjećam iz prije nekoliko godina.
Kad smo se vraćali natrag i došli do točke gdje smo pristupili na prijevoj, htjeli smo naći »normalni« izlaz, kojim je Tone obično pristupao i silazio s prijevoja. Zato smo otišli dalje i odmah naletjeli na detalj prijevoja, naime na izuzetno izloženu (inače vrlo kratku, dobar metar) i ekstremno krhku policu ili stepenicu, preko koje se moraš zamaći oko grebena koji ima vrlo loše krhke hvate. S visokom koncentracijom smo prošli preko, zatim došli do »normalnog« izlaza koji označava i gomila. Spust tim pristupom je u gornjem dijelu ekstremno srušen, crvena zemlja se mrvi, hvatišta su na većini mjesta vrlo loša, osim toga je i vrlo strmo. Sve zajedno je vrlo »neukusno« i oduzima dolje mnogo vremena (sigurno više nego bi ga spuštanje preko stijenske zapreke po kojoj smo došli gore). Negdje na polovici zatim postane bolje, još uvijek je srušeno i krhko, ali više nema rasute crvene zemlje. Na tom mjestu zatim dođeš do točke gdje se priključuješ na liniju gdje smo došli gore i do užeta koje se spuštalo preko stijenske zapreke. Ovdje smo shvatili da nas je uže dovelo u desni krak pristupne jaruge, »normalni« pristup vodi lijevom stranom. Ali ako osobno ocijenim, mislim da je posve jasno zašto »teži« pristup i silazak ide preko te stijenske zapreke. Možda je tehnički teže, ali je sigurnije. Naravno moraš preplezati zahtjevnu zapreku ili se po njoj spuštati natrag, ali se time izbjegava ta krajnje izložena i delikatna polica oko grebena, i vrlo neugodna crvena srušena stvar u gornjem dijelu »normalnog« pristupa. Stvar ukusa i osobne preferencije, što nekome više odgovara.
Ukratko, zahtjevna i psihički intenzivna tura, zato je toliko slađa.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46
| (+19) |  | |
|
|