Jučer (petak, 29. travnja) na Veliku planinu preko Rigla, dolje preko Kuklarja. Auto sam ostavio kod okreta malo dalje od Kraljevog brda. Staza je izgažena i pozelenjela svuda unaokolo. Nagnuti buk s izblijedjelim natpisom "Čez Rigel" još je tu, desno od njega strijelica pokazuje na Kisovec. Odavde dalje je stazica manje izgažena, ali još uvijek dobro vidljiva. Kao autentični lovacki prijelaz, uz grapom niz koju je doletjelo dosta kamenja, penje se strmim travama na lijepu vidikovac. Odande uglavnom kroz šumu na rub, gdje sam na moje veliko iznenađenje susreo Knafeljčevu markaciju s oznakom 2/3, što god to značilo.
No, možda znači da si na 2/3 puta, jer do prvih koča na Velikoj bilo je još uvijek oko 300 visinskih metara. Kad dođeš do koča, lutanje po travnatim pašnjacima u smjeru Gradišča može biti baš zanimivo iskustvo. Posebno ako gledaš turiste koji se predpotopnom žičnicom samo nekoliko metara iznad tebe udobno voze istom cilju.
Činilo mi se da se broj koča od mog zadnjeg puta gore barem udvostručio. Većina ih je imenitno i besprijekorno uređena, nekoliko je namijenjeno turističkom biznisu. Okruženje mi je djelovalo tako neusklađeno s tek prohođenom lovackom stazom i njezinom prvobitnošću, da sam brzo spakirao stvari i otišao tražiti prijelaz preko Kuklarja u Dolski graben.
Pored dvije koče i lijenog drveta koje se ugodno smjestilo na ravnu stijen, nekako sam se probio do Kobilne doline. Malo na pamet, malo po zemljovidu spustio sam se lijevo dolje po šumovitom grebenu preko ograde od oborenih drveća. Imao sam sreće što sam pogodio jedva vidljivu, nestajuću stazicu i slijedio je do udobnog sedla, gdje je skrenula desno u strme padine Kuklarjeva. Za silazak odande dalje stazica nije baš optimalna. Ali ima jednu dobru osobinu: što je strmija i zahtjevnija, to bolje se vidi. Ali unatoč dobroj praćivosti, u strminama koje prelazi, treba biti prilično oprezan. Nekoliko lijepih prolaza pod previsnicama i preko škrbina kraj kamenskih stupova usred ruševja nadoknađuje sav trud. Bezgrješna usamljena divljina, malo slična prijelazu preko Najnar štant, ispunjava dušu do site i još više.
Jeklenica preko kritičnog prijelaza više puta prekinuta, ali ju je netko pažljivo spojio prilično debelom užadi. I ona je već stara, ali za ravnotežu drži dovoljno. Niže dolje stazica vodi lakšim svijetom uz kamenje i slijedeći gore navedeno načelo vidljivosti više puta se gubi. Na markiranu stazu preko Dolskog grabna priključuje se kod prepoznatljive stijene na kojoj je, gledano iz smjera silaska, urezan velik plavi krug.
Silazak grabnom bio je samo formalnost. Kilometar ravnog puta do auta nakon tisuću metara spusta baš mi je prijao. A i s jednog od okreta dodatno sam nagrađen pogledom na proljetno zeleno dolinu Korošice. Točka na i prekrasnom danu!