| katty10. 07. 2012 08:18:40 |
Svake godine imam u mislima neke vrhove na koje me vuče neka posebna energija...i prije svega nepopisna želja doživjeti i vidjeti nešto više ...bilo da su razgledi ili samo promatranje čuda prirode...
Tako smo se već sredinom tjedna odlučili da će ovaj vikend biti proveden u srcu Julijskih Alpa, u Razorovoj skupini.
Parkiralište u Vratima bilo je oko 5.30 puno nabijeno. Znali smo da se većina planinara upućuje prema Očaku, tako da je samo šačica ljudi kod Šlajmarjeve kuće skrenula desno prema Škrlatici i vrhovima nad Kriškim podima. Put nas je poveo kroz šumu Grapom i iznad razgledne šumske ramene ispod Dolkove glave. Markacije skreću iz široke doline pod Stenarom oštro desno prema Bivaku IV, gdje smo uživali na sunčici gotovo sat vremena . Za mene stajati kraj bilo kojeg bivaka nešto je potpuno novo , tako da je bilo veselje pod ostenjima mogočnog Stenara baš nepopisno. Skupinica od 12 pohodnika nastavila je na Škrlaticu, mi i još nekoliko pohodnika za nama nastavili u smjeru Bovških vrata. Put ide po visokoplaninskoj krasnoj planoti punoj vrtača, škrilja i škrapljastih područja. Na vrhu sedla možemo gledati prekrasni osten Dolkove špice, Razor, prema vrhovima nad Vršičem, i još i još. Ali pažnju preusmjerimo drugdje...na mladunče ovce koje je bilo samo ...i sve preplašeno, u nadi da konačno nađe svoju majku, išlo za nama...bez uspjeha. Svih nas steže oko srca, jer nam se životinja baš žali. Popokovina svjedoči da je mladunče star dan ili dva. Žurili smo do obližnjeg Križa do kojeg imamo još nekoliko minuta hoda. Do vrha se penjemo po kratkoj jeklenici i uskom kaminu, gdje sam spustila ruksak i gurala ga pred sobom ...Vrh je imao dosta posjeta, kao i okolski vrhovi. Magle i oblaci nad vrhovima bili su sve gušći i tamniji, tako da smo brzo sišli. Traga o mladunčetu-hehe, mi smo ga zvali Bacek Jon, više nije bilo. Kasnije smo ga vidjeli, posebice čuli pred koćom. Mladi pohodnici bili su tako ljubazni da su ga odnijeli sa sobom do planinarske postaje. Išli smo prema Pogačnikovej koči, ali smo se brzo odlučili još na Stenar. Već pomalo umorni lagali smo si da je stvarno samo još malo, i bit ćemo na vrhu. To smo postigli nakon otprilike sat hoda. I bilo je zaista vrijedno truda. Pogled na Škrlaticu i okolne vrhove je prekrasan i fascinantan. Triglav se već neko vrijeme kupao u magli, tako da vrha nije bilo moguće vidjeti. Opet nas je bilo dosta. Svi uživamo na sunčici neko vrijeme, zatim nas jak i hladan vjetar brzo natjera da siđemo prema Pogačnikovej koči. Ona leži na skalnoj grebenu zvanom Griva. Put je opet dosta šljunkovit, pa se preporučuje posebna opreznost. Od Dovških vrata do Pogačnikova doma prate nas kozorogovi uz put...neki počivaju i mirno prežvakavaju, neki pokazuju snagu pred suparnicima, neki samo pasu... Kako god, svi su divni. Na planini na visini oko 2100m leže tri prekrasna jezera. U posljednjih nekoliko zima otkrilo se još jedno, između gornjeg i donjeg jezera. Promatram i raznovrsno cvijeće...pa, i murku sam primijetila. Gužva pred koćom kaže da će danas biti zabavno i pestro... Pogledom na Pihavca i Bovski Gamsovec vidim još magle koje su istrajale, tako da su snovi o "skoku" još na jedan od tih vrhova nestali. Sljedeći put. Prilika će sigurno biti dovoljno.
Sljedeći dan se penjemo još na Razor i Planju. Pridružili smo se gomili ljudi koji jure na ta dva vrha koji vladaju nad Kriškim podima. Na nekim dijelovima ima jeklenica. One su u odličnom stanju. Nekoliko puta smo se malo izgubili i išli lijevo od utabane staze. Na jednoj polici sam ostala bez jedne štapa, ali sam ga dobila natrag zahvaljujući ljubaznom planinaru. Uz uspon smo desno čuli padajuće kamenje...zvučalo je baš strašno. Kasnije smo saznali da su ga izazvali kozorogovi na skalnatim stijenama pod vrhom Razora. Oni koji su tada bili na putu ispod njih imali su sreću da su ostali netaknuti, jer je bilo dosta kamenja. Na sedlu Planje osim šačice planinara pozdravlja nas i prilično hladan vjetar...da, došli smo na otvoreno i to se moglo očekivati...Neki pohodnici već bili na vrhu, neki još na Planju, neki čak došli s Vršiča...ma, sve čast. Nastavljamo prema Razoru. Ja nekako bdijem nad kozorozima i nadam se da nam se ne dogodi nešto slično kao skupini pred nama. Put je cijelo vrijeme krušljiv, što znači da će pri spustu trebati posebna pažnja i 100% predanost hodu. Opet smo otišli previsoko-skoro do mjesta klizišta...koje je očito prilično veličanstveno. Prešli smo lijevo i došli na utabanu stazu dobro označenu kamenim kućicama. Zajedno idemo skupina od četiri. Na nekim mjestima treba ruke, pa je dobro ostaviti štapove niže. Na vrhu opet vjetar i magle koje prekrivaju okolne vrhove . Šteta. Ipak napravimo neke slike, zatim sigurno silazimo...bez besmislenog žurbe. Silazimo još do Planje. Njezin gladak zid je, barem pretpostavljam, prilično težak plezalni zalogaj. I tu ima nekih skokova, ali iskusnog planinara ne smiju odvratiti od uspona. Ispod vrha vidimo zanimljivu igru prirode-Umorni toranj. On naslanja svoju glavu na rame Planje. Za nekoliko min došli smo na vrh. Pogledom na Razor se nasmiješim. Lijepo je...i vrijedno posjeta. Ne zadržavamo se predugo. Silazimo u smjeru Pogačnikova doma. Sreli smo još neke planinare, neke i s foruma. U dolinu smo se vraćali preko Sovatne. Karnica je dosta duga, i na usponu vjerojatno baš mukotrpna. Tu naokolo ima puno kozoroga. Ali oprez: bacaju kamenje. To može biti izuzetno opasno, pa oprezno. Ja sam imala sreću da je kamen letio metar od mene, inače bi se moglo završiti prilično tragično. Ali odavde božanski pogled na Sjevernu Triglavsku stijen i dio Tominškove staze na Očaka. Predivno. Nakon predviđenih 3,5h smo kod Aljaževa doma. Sretni i veseli što smo sigurno sišli. Slijedi još obavezno tekuće osvježenje, zatim polako do auta i prema dolini.
"Nije potrebno da u planinama svaki put osvojiš neki vrh, moraš se naučiti i da te one pobjeđuju i skromno se zadovoljiš onim dostupnim. Unato ćeš donijeti kući dovoljno radosti."
dr.Julijus Kugy
Ja sam s dostupnim ovog prošlog vikenda izuzetno zadovoljna-osvojiti vrh Stenara i Križa, naravno i Razora bila je jedna od tih "top" želja na listi. Radosti, veselja, sreće i osmijeha na turi bilo je dosta, tako da ova tura, uz onu na Rušnatu Mlinaricu, zaslužuje čistu 10...i vrijedna je ponavljanja. Sljedeći put dodajem još Pihavca i Bovski Gamsovec.
Aja, i gospodinu, ako slučajno čita ovaj post, htjela bih se zahvaliti na vraćenoj štapici. Baš sam se obradovala. Isto tako pohvaliti i osoblje u koći, koje je izuzetno ljubazno i uslužno. Super ste.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27
| (+3) |  | |
|
|