U nedjelju nas je naša planinarska ružica odvela po svojim krajevima. Konačno na Šebrelje, prvi put. Kako lijepa planota, kao što ju je Otiv predstavio svojim čudovitim fotografijama i objavom iz 2017! Očekivale smo nešto kraće, ali greška, tura je bila prilično obimna. Iz Šebrelja smo krenule prema Jagršću, ali ne uobičajenom stazom, djelomično prema slapu, preko vode, mimo usamljene kmetije. Čini mi se da tih staza vjerojatno ni domaćini ne znaju...imamo takvu vodičku! Došle smo do ostataka crkvice starije od 500 godina u Jagršću, pogledi ludi. Pogledale smo crkvu sv. Uršule i nastavile prema Krnicama. Vidjele smo tri kućanstva, uključujući domaćinstvo naše domaćice. Ali nastavile prema Idrijskim Krnicama, Rupi. Vidjele smo gdje je bila škola nekad, kakav put su školaci svakodnevno hodili! I novu crkvu, i ekološko gospodarstvo gdje smo kupile domaće delicije. Djevojke su jako pohvalile domaći sir, salame sigurno dobre, sve sam poklonila. Domaćini marljivi, radni, ništa cmizdrenja, rad i rezultati vidljivi svuda. Mladina na selu pozdravlja, radost ih sresti...Pred nama je bio još jedan vrh, Vrhovec tj. Lokvarski vrh, izuzetno razgledan. Vidjele smo od Matajura, Krna, Kanjavca, vrh Triglava. Naravno Rodicu, Crnu prst, Kojcu. Glavni Porezen i Blegoš, također Ratitovec, Košutu i prema Velikoj planini. Već prije i Snežnik...Još posjeta rođakinji koja nas je poslužila domaćim dobrim stvarima, od Šebreljskog kestenca, do domaće potice i zavitka...stvarno super bilo. Samo skok do crkvice sv. Ivana, pogledi i zbogom. Divje babe sljedeći put...ne ide sve, 21 km i 1100 uspona sasvim dovoljno uz sve ljepote tog dana.