Pico del Teide, 4. travnja 2023
Opisao bih put na vrh ove vulkanske planine koja vlada na vrhu kanarskog otoka Tenerife. O samoj planini i otocima već je puno napisano, pa nećemo ponavljati podataka i opisa drugih. Moj doprinos bit će samo kako sam se ja latio podviga. S nekim (nadam se) korisnim iskustvima. Opis je moj, osobni i neformalni:
Na otoku sam ove godine već četvrti put, jer smo s ženom ponovili medeni mjesec od prije dvadeset godina, kada smo prvi put otišli zajedno s tada dvogodišnjom kćerkom. Svaki put kada smo bili tamo, bio sam na Teideu na ovaj ili onaj način. Prvi put žičarom i pješice na vrh s kćerkom, drugi put žičarom i pješice na vrh, ovaj put s tinejdžerskom kćerkom i sinom, treći put pješice od parkinga do koče Refugio de Altavista sa ženom i konačno ove godine sam od parkinga do vrha.
Prvo da kažem da sam propustio rezervaciju dozvole za posjet vrhu (dobišeš na web stranici). Pazi, čeka se barem mjesec i pol, tako da sam krenuo na put bez nade u uspjeh. U mailu sam ih zamolio ima li kakve mogućnosti da me puste, jer sam pravi planinar sa svim potrebnim bontonom… Ništa. Za utjehu smo si s ženom htjeli odabrati Mount Gujaro (2718 m), što nam je savjetovala prijazna službenica turističke kancelarije Centro de visitantes de "Cañada Blanca", koja je u centru područja pod vulkanom. Rekla je da na Teide ne mogu jer vjetar previše puše i žičara ne vozi. Na moje pitanje kako mogu pješice na planinu i vrh bez dozvole, odgovorila je da ionako nikoga nema kod rampe i da ako budem toliko uporan da dođem do rampe, mogu je zaobići i ići na vrh. »Bingo!!!« Idemo!!!
Drugo jutro budim se u 5 sati i idem automobilom do parkinga pod »Montana Blanca«. Duga je vožnja. Sat vremena, ovisi odakle krećeš. To je jedno od najčešćih izlaznih mjesta za planinarenje. Drugih ni ne poznam. Došao sam prerano jer je još bila tama. Parking je već skoro pun jer je nekoliko automobila ostalo preko noći. Umjesto u 6.15, krenuo sam u 7.15 kad je već svitalo pa luči nisu trebale.
Nakon cca sata hodanja došao sam na raskrižje za Montana Blanca ili Teide. Do tu vodi kolska staza i uspon na Montanu Blancu je vrlo jednostavan i tako pogodan i za obitelji s malom djecom. Cca 15 minuta još hoda od raskrižja do (navodnog) vrha.
Odavde se put počinje strmije uspinjati. Inače uvijek lijepo ograničena i tehnički nezahtjevna staza postaje nešto fizički napornija i tako ostaje sve do vrha. Naravno da se zbog sve manje koncentracije kisika osjeća visina i time napor pri hodu. Do koče Refugio de Altavista dođem nakon dobre ure, skoro sat i pol hoda. Kao i prije nekoliko godina i ovaj put zatvorena. Nema čaja, WC-a…
Van uzmem vremena za odmor i užinu u društvu djevojaka koje govore njemački, s kojima smo već barem sat ili više hodali blizu.
Do gornje postaje žičare Teleférico del Teide trebalo mi je manje od sata i ovdje mi je »postalo vruće«. Hoću li se moći provući mimo rampe ili ne. Nikoga nigdje, pa sam je prošao mimo, prečicom. Budući da sam se malo žurio, već mi je pošteno nedostajalo daha pa sam usporio tempo. Jak vjetar koji me pratio cijelim putem pojačao se prema vrhu i postao prilično neugodan, ako ne i opasan.
Do vrha trebalo mi je dobrih 30 minuta. Gore je smrdjelo po sumporu jer Teide još pokazuje znakove života. I prije svega puhalo ludo. Jedva sam napravio nekoliko fotki i pohitao natrag prema postaji žičare.
Na povratku sam sustigao simpatičnu francusku djevojku Manu, s kojom smo u naporu s engleskim skraćivali vrijeme trosatnog silaženja, istim putem do parkinga.
Dakle: Očekivano vrijeme hoda je 5 sati do vrha i 3 natrag. Start u travnju će biti teško prije 7 sati, osim sa svjetiljkom. Treba ponijeti dovoljno odjeće jer Teide voli iznenaditi vjetrom i hladnoćom. I naravno hrana u ruksaku. Ako u dolini vidimo oblake malo je šanse da će i Teide biti oblačno jer je obično iznad njih.
Uredite si dozvolu za vrh (je besplatna), da vam ne treba loviti vjetrovnih uvjeta kad žičara ne vozi i na rampi nema nikoga!!!