jax - Zadnje poruke

Ovaj vikend sam se odlučio za turu u rijetko posjećene, ali vrlo zanimljive krajeve. Najviši vrh lance Caserine-Cornaget-Resettum u Karnijskim Predalpama je zanimljiv cilj, samoću na putu možeš skoro rezati nožem, pristup vrhu pa je relativno jednostavan.
Normalna staza na njega počinje u dolini Val Settimana kak kilometer prije koče Pussa (do tamo iz Clauta po prilično lošoj cesti). Do bivaka Anita Goitan sam već dobro zagrijao po strmoj označenoj stazi, odande nadalje treba malo potražiti prijelaz. Opis s vienormali.it me je vodio pravo uz greben iza bivaka, ali mi teren tamo nije bio previše po volji, pa sam se odlučio za drugu opciju - slijedio sam napuštenu označenu stazu prema škrbini Meda do vrtače ispod nje. Tamo sam pronašao prijelaz udesno u vrtaču Ciadin de la meda. Tu postoji čak i skromna stazica, kasnije su se počeli pojavljivati i možići. Tu stazu sam slijedio sve do grebenčića pod tornjem Torre della meda, odande sam se spustio u dno vrtače (kasnije sam shvatio da to daleko nije bio najugodniji prijelaz u nju, ali pusti to). Ciadin de la meda je čaroban prostor gdje čovjek ne može vjerovati koliko je daleko od svega, a ipak je pristup ovamo stvarno tako jednostavan. Naravno da je to bilo idealno mjesto za odmor i užinu pred završnim usponom na Cornaget. Taj dio je naravno zahtjevniji, ali tehničke poteškoće su vrlo umjerene i mogu ga preporučiti svakome kome su takvi divlji krajevi bliski i zna napraviti korak po malo delikatnijem terenu. Problema s orijentacijom odavde više nema, stvar je solidno uhojena, možića je dovoljno. Prvo se treba popeti na škrbinu Savalon, što je vjerojatno i najteži dio ture. Zadnji dio uspona prolazi po strmom zbijenom šljunčanom terenu, gdje čovjek nikad ne može biti potpuno siguran u svoj korak, klizanje bi moglo biti prilično problematično. Tu je stvarno potrebna krajnja opreznost, posebice pri spustu. Na škrbini se nađem pred nekom kosom ploščatom stijenom koja seže prema vrhu planine. Ne mogu vjerovati da pristup ide preko nje, ali je u stvari dosta lak - na početku par penjačkih mjesta (vjerojatno sve u okviru I. stupnja, i pri spustu bez problema), većina staze ide po policama i prilično je uhojena. I tako se na kraju nađem na grebenu (izloženo), koji me već nakon nekoliko metara dovede na vrh. I tu sam na najvišem vrhu ove planinske grupe! Iako vrijeme nije bilo posve jasno, pogledi su ispunili očekivanja, od obližnjih Caserina i Dosaipa pa do Duranna, Cime dei Preti i još daljih "pravih" Dolomita. Spustio sam se istom stazom, s puno opreza osobito ispod škrbine, od vrtače pa mi je uspjelo naći direktan prijelaz koji me doveo na oznake već malo ispod bivaka.
U svakom slučaju mogu reći da je riječ o prekrasnoj turi koju preporučujem svima kojima nije previše strah nemarkiranog svijeta (mene je također bilo, pa je nekako prošlo ) i kojima se sviđaju ture gdje vrlo vjerojatno nikoga nećete sresti. Usput, prvi unosi u knjizi na vrhu datiraju iz 1993. ...

Dakle, ovu sezonu nekako se uklopilo završiti s usponom na jednu malo višu planinu. Tako su u nedjelju i ponedjeljak dva slovenska planinara napali Catinaccio d'Antermoia, 3004 metra visok vrh u Dolomitima nad dolinom Fasse. Iako još nemamo nekih posebnih iskustava s tudjim planinama, izbor se pokazao potpuno uspješnim.
Inače pa ovako: početak ture u dolini Fasse u naselju Pera di Fassa, zaselak Rualp, na visini oko 1350 metara. Tu smo u nedjelju oko pola tri popodne parkirali i krenuli uspon prema koći Gardeccia. To je možda najmanje ugodan dio ture. Počinje po prilično strmoj stazi ravno iz sela, ali se ta staza već nakon manje od pola sata hoda priključi asfaltiranoj (ali zatvorenoj) cesti prema koći. U nastavku put neko vrijeme slijedi tu cestu, neko vrijeme pa putokazi usmjeravaju na paralelnu makadamsku stazu. Nakon nešto više od sat vremena (ako se dobro sjećam) hoda došli smo na zaravanj na visini oko 1950 metara, gdje stoje koće Gardeccia i Stella Alpina (pa još treća, Catinaccio, koja je zatvorena). Do tu se može doći i nekim autobusom iz doline, pa i žičare mogu skratiti dio puta, naravno uz plaćanje. Inače smo tu konačno bili u visokogorju, svijet je postao ljepši i napredovanje ugodnije. Još 45 minuta hoda dovelo nas je do novih dvije koće, Vajolet i Preuss, pod oštrim Catinaccia, Vajoletskih tornjeva, pa i - već - našeg cilja Catinaccia d'Antermoia. Prvog dana nas je čekao još sat hoda od tih dviju koća uz dolinu do sedla Principe između vrhova Catinaccio d'Antermoia i Valbona (na 2600 metara), na kojem leži i koča Rifugio Passo Principe, gdje smo prenoćili. Radi se o vrlo maloj koći, gotovo usađenoj u stijen na polici. Inače je vrlo lijepo opremljena, osoblje vrlo ljubazno, dobili smo ukusan i obilan večeru te malo njemačkog piva. Nije jeftino, ali to se očekuje. Nakon večere još malo ostali u blagovaonici s drugim gostima, u deset sati počinje noćna tišina (nije baš kao na Kredarici...).
Sljedeći dan, dakle, nakon doručka i pristojne kave napali smo vrh Catinaccio d'Antermoia. Na vrh smo se popeli zapadnom feratom i stigli za 55 minuta. Put nije ništa posebno, negdje na razini slovenske na Mangart, možda kakvo malo teže mjesto, ali stvarno nema što se bojati. Stanje ograde ok, par klinova izvučenih, ali nijedan na kritičnom mjestu. Na vrhu obiman pogled, inače atmosfera nije bila dovoljno čista za Ortler, ali do Marmolade se vidjelo. I na drugu stranu do krnice i jezera Antermoia, gdje smo silazili. Taj silazak - istočnom feratom - malo je zlopatniji, jer je teren na mnogim mjestima prilično krševit i opterećen, ali ide (pa Slovenci smo svi navikli na to...). Put inače dobro osiguran, kablovi malo labaviji (talijanski stil) nego na zapadnoj ferati, ali kad sam se malo naviknuo, čak mi se svidjelo. Najzlopatniji je donji dio, gdje je uglavnom strmo šljunčano, osigurano tu i tamo, ali zahtijeva ultra oprez. Naposljetku smo se obreli na melištima krnice Antermoia. Od tamo ravno na njeno ravno dno, zatim do slatkog jezerca. I tu je u blizini koča (da, stvarno ih ne manjka), gdje smo stali na užinu i par fotki, zatim brzo (u ca. dva sata) silazili preostalih 1300 visinskih metara kroz kraljevstvo svizaca, zatim također vrlo lijepu dolinicu Val de Udai sve do Pere. Vratili smo se tu nešto poslije dvije popodne. Ture i planinskih užitaka sada kraj, čeka nas samo lijepih 250 kilometara (kake 3 sata i pol) do Nove Gorice, suvozača još daljnja dva sata na štajerski kraj...
Tura je vrlo lijepa i preporučljiva, napravimo lijep krug kroz planine u koje inače rijetko zalazimo. Putevi su dobri i uvijek dobro označeni, gornji dio također dobro osiguran i ne prezahtjevan. Jednako tako dovoljno i koća (iako po lokaciji možda najprikladnija upravo najviša - Passo Principe). Planine su prekrasne, stijene okomite, okolina super uređena. I naravno - osvojite tritisočak s prekrasnom pozicijom i lijepim pogledom te dobijete još mnogo ideja za daljnje ture. Posebno, kad smo se na povratku spuštali s prijevoja San Pellegrino, po pogledu na Civettu bilo mi jasno da treba što prije i tamo gore. Ove godine vjerojatno ne, ali dolazi na red.

Malo sumnjam. Gledam i gledam fotku, pa ne vidim tragova podora. Po meni je samo igra svjetlosti. Inače ćemo vrlo uskoro vidjeti.

Ružna planina. Sigurno želim ići negdje više, ali tamo me ne vuče.

Uf, svaka čast. Te dvije staze (651 i 655) bile su mi velika misterija i što sam malo čuo bilo je više u stilu da se "uopće ne da". No, konačno izvješće nekoga tko se usudio ići pogledati. Sigurno korisne informacije o uvjetima. Hvala.

A i inače, tvrdnja da u Austriji "u neposrednoj blizini preko granice" nema nijednog prelaza koji nije plaćen je malo čudna. Možemo ostati kod onih u najneposrednijoj blizini - Korensko sedlo, Ljubelj, Jezersko, Pavlič. Sve besplatno.

Ako su u Austriji parkingi po umjerenim cijenama, plaća se cestnina na svaki prelaz. U neposrednoj blizini preko granice ne sjećam se nijednog prelaza koji nije plaćen.

Čekaj čekaj čekaj. Svi prelazi gdje vode ceste s tranzitnim značenjem su besplatni. Plaćene su turističke ceste.
U Dolomitima je tako. Parking na samim prelazima često plaćen, ali se može legalno parkirati malo niže. Prostor je ograničen naravno. I cijena parkiranja na plaćenim parkingima ne doseže iznos pljačke iz Vrata niti slučajno.

Ako su u Austriji parkingi po umjerenim cijenama, plaća se cestnina na svaki prelaz. U neposrednoj blizini preko granice ne sjećam se nijednog prelaza koji nije plaćen.

Čekaj čekaj čekaj. Svi prelazi gdje vode ceste s tranzitnim značenjem su besplatni. Plaćene su turističke ceste.
U Dolomitima je tako. Parking na samim prelazima često plaćen, ali se može legalno parkirati malo niže. Prostor je ograničen naravno. I cijena parkiranja na plaćenim parkingima ne doseže iznos pljačke iz Vrata niti slučajno.

Brana s Kamniškog (ako nema snijega). Mangart po talijanskoj.

Ako smijem dati preporuku, mislim da je nešto bolje ići turu u suprotnom smjeru. Penjanje od Špička do Škrbine za gradom nije nešto što se želi raditi a silazak koji slijedi zahtijeva puno pažnje skoro do kraja.

Za početak, mislim da bi to bilo pravno vrlo sporno ako bi vrijedilo samo za Slovence, ne za građane EU. Ako pa idemo na cijelu EU, onda se to odnosi samo na mali dio posjetitelja i vjerojatno takav ukrep ne bi imao pretjeran učinak.

Znak nije u Bistrici nego na zadnjem ovinku na Jermanci. Drugim riječima parkiranje je moguće samo na jasi i malo dalje, ne na ravnini iza zadnjeg lijevog ovinka. To je, da, stvarno samo 5 minuta više. Ali ima i dosta manje parking mjesta što može na najprometnije dane malo zakomplicirati situaciju.

Svakako izgleda prilično sumnjivo. Iako je istina da među načinima plaćanja omogućavaju i plaćanje po pouzeću.

Pun kup delikatnih neosiguranih prečki preko strmih trava. Neću plašiti, ali tako je.
Istinito je da je od razcepa gore zapravo bolje. Najdeličatniji dijelovi su dolje. I apsolutno odsvjetujem "normalni" izlaz koji izbjegava Korenovu put desno. To je tek psihotično.

@turbo
Iskreno rečeno, što je - osim rezervacija - u današnjim koćama toliko drugačije? Okej, nekad su uredili sobe, ali meni se čini da je glavni dio ponude planinskih koća (osobito onih "pravih", dakle visokoplaninskih s barem nekoliko sati pristupa od najviše ceste) po pitanju smještaja ipak zajednički ležajevi. Iako postoje oboje. Što se tiče hrane ni se ne sjećam da nude mnogo više od onoga što si naveo, možda neku slasticu, ali nema specijalnih izbora. Što je u redu.
Što se tiče sistema rezervacija apsolutno se slažem. U Tedniku su nedavno i nekoliko oskrbnika jasno reklo da je stvar previše rigidna i bolje su se snalazili sa starim sistemom. Taj sistem koristi samo PZS-u i stranim turističkim agencijama, zaposlenima i posjetiteljima koća nikako ne.
Aja, i usput, još nešto - ove godine sam prvi put u životu rezervirao smještaj u koći u švicarskim Alpama. Nisu zahtijevali nikakvo plaćanje unaprijed. Samo usput.

I ovaj stručnjak ne može proći bez da kaže ovo:

Slažem se, da bi za posjet Triglavu trebale neke ograničenja, što je već dobro riješeno na Tri Cinu, Mont Blancu i Matterhornu, gdje je posjet obavezan uz pratnju gorskom vodiča.

To naravno nije ni slučajno istina.

Slovenceljni smo stvarno "ene rite", kaj sve su smislili da nas "olupijo"; ... zamjeram i planinskoj zvezi, jer se u takim slučajevima - kad su cijene previsoke, ne brine za svoje članove i za njih nič ne čini,

S time se baš slažem. Slučajno znam da je ove godine vodstvu PZS upućena peticija gotovo svih načelnika slovenskih alpinističkih odjeljenja. U kojoj su istaknute i neke skoro apsurdne, ali ipak istinite tvrdnje. Recimo ova, da imetnici kartice PZS imaju pravo na popust pri parkiranju u Paklenici, u Vratima pa dobiju samo ispruženi srednji prst. Al PZS o tome radije šuti i gura neke akcije "javnim prijevozom u planine", u sklopu kojih se braća s krunjenim odmetnicima iz Turizma Bohinj.