Danas sam otišla s boljom polovinom na Nanos. Već kad smo stigli na parking u Razdrtu znali smo da će biti puno mularije, jer su tamo bili parkirani 4 velika školska autobusa. Uzeli smo "tu strmu" ali nismo žurili. Na tabli (odmah nakon mosta) pisalo je da je koća otvorena – činilo nam se čudno. Oko 11 prispevamo na vrh. Mularija po cijelom travnjaku, sve klupe zauzete – zaključili smo da je koća otvorena zbog školskog posjeta. Odlučujemo produžiti turu do Suhega vrha. Odabrali smo put kojim još nismo išli. Kasnije se pokazalo da je pogodan za robinzonski tip planinara jer je bio i slabo označen. Na vrhu napravili par snimaka, malo se odmorili i vratili prema Vojkovo koći. Kad smo stigli do koće pa ŠOK. Posvuda boce, papirići, omoti sendviča i čak cijeli sendviči. Pravo smetlište. Dolazimo do koće, 15:00, koća zatvorena. "Žigovali" dnevнике, htjeli se i upisati u knjigu, nabasali na običan, linijski svezak. Potpisi i komentari razmaženih djece. Sve više primjećujem da na vrhovima nema više knjiga za vrhove nego obični svezci (datum, ime prezime, mjesto), koji po mom mišljenju služe više za brojanje turista nego za nešto drugo. Nakon 15 min dolaze još dvije dame, žele u koću, zatvorena. Kažu nam da na tabli dolje piše da je koća otvorena. Tako smo bili uvjereni da je koća otvorena samo zbog školjaca.
Na povratku u dolinu od raskrižja gdje se put račva na strmu-položnu do parkinga nabasali smo na još nekoliko omota sendviča. Nismo ni htjeli pomisliti što je bilo na položnoj puti. Mi smo u stvari uzeli strmu. Oko 16:15 bili smo na parkingu, na tabli još uvijek piše da je koća otvorena. Ukratom bilo je jako lijepo sunčano, jesensko vrijeme, idealno za obilazak vrhova dok nam ga nisu nevospitani školjaci i njihovi neodgovorni profesori pokvarili svojim ponašanjem.