darinka4 - Zadnje poruke

Idealna tura u snijegu. Nije ništa težan uspon. Većina pohodnika koji idu po stazi za Lužnicu idu dalje prema Vrh nad Peski i Batognici. Mi se obično krećemo u snijegu s planine Kuhinja preko Leskovca. Kad uvjeti ne dopuštaju dalje, Maselnik je dobra izbira. Tako je bilo jučer 19.01.2026. Isgazilo se do vrha. Ali najavljen je bio jak vjetar. Ništa se nisu vremenari prevarili. Već na parkiralištu na planini Kuhinja bilo je minus 7 stupnjeva. Dan je bio bez oblaka. Snijega tamo otraga je dosta. Za dalje su bile dobre uvjeti, ali zbog jakog vjetra nismo se odlučili. Nekoliko puta smo se zaustavili i pričekali da sunek vjetra prođe. Bili smo jedini posjetitelji. Izgleda da ni Krn jučer nije imao posjetitelja.

15.11. 2024. Ovaj studeni je krasan. Da ćemo za tjedan dana stajati na oba Babanska Skednja nismo ni mislili. Oko osam ujutro krenuli smo iz Žage. U strminu. Više smo ogledali slap Boka. Nastavili do planine Baban. Dalje po stazi koja vodi kroz šumu. Sve do razvoda za Veliki Babanski Skedenj. Odlučili smo se za desni pristup vrhu. Silazili smo ljevom stranom i došli niže na poznatu stazicu. Ili bolje mulatjeru. Ispod vrha ima malo penjanja med kamenjem. Na vrhu s obje strane prilično prepadno. Pogledi su stvarno čudoviti. Kad jasnina traje. I nije bilo hladno. Odmah ispod vrha u travama zastali smo na debelu sat. Za silazak smo otišli mimo planine Ognjenik i onda po strmoj stazi koju su nedavno markirci obnovili markacije, jer je planinarska staza, došli još pri svjetlu na izhodišče u Žagu. Nismo sreli skoro nikoga. Nešto manje od 1700 visinaca i 12 nešto km hoda. Tura koja će ostati u lijepom sjećanju. Baš kao prije nekoliko dana kad smo bili u ovim krajevima.

julya, hvala. Isplatilo se čekati još tjedan dana da se snijeg otopi. Ta čelična užad je još uvijek neupotrebljiva. Ali ne predstavlja problema. Važnije je bilo da su užad na dva mjesta držala, jer si se morao povući preko. Imala sam nekoliko metara užeta sa sobom, ako bi gdje trebalo. Ali nije bilo potrebno. Kao zanimljivost, sreli smo samo naše planinare.

Nitko ne može učiniti svega, ali svatko može učiniti nešto. Negdje sam to pročitala. Za posjet Vevnici odabrali smo subotu 4. 07. 2026.Dan je bio lijep sunčan. Također vjetar nas je hladio na putu. Početak u Loškoj Koritnici prilično hladno. Ali se onda zagrijalo. Nastavak po poznatoj stazi sve do bivaka. Ujutro su nas preteka troje mladih planinara koji su bili upućeni preko Kotovog sedla. . Jer smo se sreli još jednom kad su silazili s Vevnice negdje ispod vrha . Prijelaz preko sipara nam je stvarao neke probleme. Voda je odnijela dijelove staze. Koliko se sjećam lani smo tamo prošli bez problema. Kad smo se približavali bivaku vidjeli smo dva planinara koji su krenuli na Mali Koritniški Mangart i vjerojatno dalje do Hude škrbine.Nismo se žurili kod bivaka. Krenuli smo dalje nepoznatom stazom. Negdje pola puta ili manje ima čeličnih užadi i nema problema s prijelazima. Dalje je trokutni znak za zahtjevnu stazu jer do vrha nema osiguranja. Treba biti oprezan po stijenama . I zadnji sipar do sedla. Nebo nas je uslišalo. Na vrhu prekrasno. S pogledima . Silazak bez problema. Ugodno ćaskanje kod bivaka . S planinarima- Majom i Petrom te boljim polovicama. Nismo ni mislili da će još netko doći gore iz Loške Koritnice. Čekao nas je silazak. To nam je išlo. Jer navikli smo na takve staze koje uskoro više neće biti. Prešli smo 15 km . Nabralo se 1700 visinskih .

O kako lijepo. Sreli smo se.
Odlučili smo se za direktan put dol po melištu, jer nismo htjeli tamo preko one ruševine koju je napravila oluja. Također dolje preko melišta smo nekako našli put preko najboljih prijelaza.

Čekaju.

Srećno se je završilo. I nama je dobro poznato. Posebno probijanje kroz kleku. Vi dvojica niste imali navigaciju. Mi smo navigacijom tražili put, sjećam se s Ušja. Bili smo još visoko, ali puta nije bilo. Samo gusta kleka. Kamo god smo skrenuli, bio je ponor pred nama. I sve tiše smo bili. Na sreću smo našli lovsku stazu i još nekoliko sati hoda do polazišta.

Uvijek gladni. Četiri kljuna.

Također Soča u Solkanu ispod mosta je baš prave temperature za plivanje. I nema gužve. Kajakaši su imali utrku. Rekli su da nema panike oko porasta vode.

Dobro si izvela. Čestitke. Pa ja s Vršiča još nisam išla. Uvijek iz Zapodna. Najljepša mi je bila kad sam išla poslijepodne do Špičke prespavati. Tada se cijelim putem iz Zapodna čulo rikanje jelena. Činilo mi se kao da imam cijelim putem medvjeda za sobom. Bila sam brzo kod Špička. Djevojke nisu imale struje u kolibi. Sjedile smo vani uz sjaj svijeća i zvjezdano nebo. Nezaboravno.

Nadam se da će im uspjeti dovesti mladiće gore u ovoj vrućini.

Naravno da je Rombon. Samo nastavi.

Ne.

Ne.

Koji vrh bi bio na slici?

Polona hvala. Ti samotni krajevi te baš povuku. Da ideš. Pogotovo s nekim kome vjeruješ glede puta. Dleskovec hvala. Cvijeće je tu baš neobično. Lijepo. Čak i mami da ga slikaš. Mirank hvala. Nama je tu bilo nepoznato. Glede bezputa po kojem sam pitala. Bili smo prilično iznenađeni jer smo našli više staza tamo gdje smo išli kod one raskrsnice gdje je pilano rušje. Kad si tamo vidiš prave uvjete. Voda kod lovske kuće teče. Ja joj ne vjerujem. Radije natočim gdje je ima više. Potok je tamo dole prilično vodotok, prije nego te staza povede mimo lovske kuće. Sad snijega više nije bilo nigdje. Na koprive se navikneš. One ti ništa ne rade. Ni na visoke trave. To su trentarski zakon. Da ne zaboravim još Bojanu hvala za pomoć pri traženju onih nekad vidljivih staza.

22. 06. 2026. Smo išli. Iz Bavšice po vidljivoj stazi do odvojka za Vrh Brda i za sedlo Kanja. Mi skrećemo lijevo, gdje bi barem još trebao biti vidljiv odvojak za stazu o kojoj sam pitala. Marijan je imao stazu ucrtanu u navigaciji. Ali tamo nije bilo prolaza. Smo išli tražiti malo više. Ni tamo nije bilo. Spustili smo se malo niže i našli nekoć piljeno šiblje i stazu. Ali ta staza je vodila nekamo gore. Navigacija je pokazala da se tamo ne ide. Spustili smo se opet niže i išli nekako u pravom smjeru u trentarska bezstazja. Dalje u visokim travama, na strmini, išlo se više po osjećaju. Kad misliš da dođeš na pravo sedlo, otvori se staza preko sipara na sljedeće sedlo. Zatim preko gromada. Gdje smo znali da smo na pravoj stazi. I ugledali ostenje Šmihelovca nakon sati hoda. Do vrha Zgorelca nije više bilo daleko. Vrijeme je prilično služilo. Vjetrovito na grebenu do vrha. Spust preko sedla Kanja. Spust sa sedla je prilično zahtjevan. Natovaren je šljunkom. Kad smo se riješili sipara potražili smo sjenu i nešto pojeli. Čekao je još samo spust u Bavšicu. Bilo je jako sparno na stazi. Od lovske kuće Bukovec počeli su se skupljati tamni oblaci. Čulo se i grmljavina u smjeru Bovca. I malo poslije 17.30, kad smo se brzo presvukli i preuli kod vozila, počelo je jako kišiti. Da, dogodi se da nebo pričeka da se suhi vratimo do auta. Inače bismo bili mokri. Bili smo jedini planinari. Krpelja i kopriva je bilo na stazi dovoljno. I šumskih jagoda također. Nije bilo zmija. Ni u visokim travama. Previše je toplo i za njih.