darinka4 - Zadnje poruke

Idealna tura u snijegu. Nije ništa težan uspon. Većina pohodnika koji idu po stazi za Lužnicu idu dalje prema Vrh nad Peski i Batognici. Mi se obično krećemo u snijegu s planine Kuhinja preko Leskovca. Kad uvjeti ne dopuštaju dalje, Maselnik je dobra izbira. Tako je bilo jučer 19.01.2026. Isgazilo se do vrha. Ali najavljen je bio jak vjetar. Ništa se nisu vremenari prevarili. Već na parkiralištu na planini Kuhinja bilo je minus 7 stupnjeva. Dan je bio bez oblaka. Snijega tamo otraga je dosta. Za dalje su bile dobre uvjeti, ali zbog jakog vjetra nismo se odlučili. Nekoliko puta smo se zaustavili i pričekali da sunek vjetra prođe. Bili smo jedini posjetitelji. Izgleda da ni Krn jučer nije imao posjetitelja.

15.11. 2024. Ovaj studeni je krasan. Da ćemo za tjedan dana stajati na oba Babanska Skednja nismo ni mislili. Oko osam ujutro krenuli smo iz Žage. U strminu. Više smo ogledali slap Boka. Nastavili do planine Baban. Dalje po stazi koja vodi kroz šumu. Sve do razvoda za Veliki Babanski Skedenj. Odlučili smo se za desni pristup vrhu. Silazili smo ljevom stranom i došli niže na poznatu stazicu. Ili bolje mulatjeru. Ispod vrha ima malo penjanja med kamenjem. Na vrhu s obje strane prilično prepadno. Pogledi su stvarno čudoviti. Kad jasnina traje. I nije bilo hladno. Odmah ispod vrha u travama zastali smo na debelu sat. Za silazak smo otišli mimo planine Ognjenik i onda po strmoj stazi koju su nedavno markirci obnovili markacije, jer je planinarska staza, došli još pri svjetlu na izhodišče u Žagu. Nismo sreli skoro nikoga. Nešto manje od 1700 visinaca i 12 nešto km hoda. Tura koja će ostati u lijepom sjećanju. Baš kao prije nekoliko dana kad smo bili u ovim krajevima.

Njega ribe ne zanimaju. Za njega je važna voda i stijene za skokove.

Danas mu nije bilo dosadno. Imao je društvo jedne cure koja je s maskom skočila u vodu. I on je skočio za njom i potonuo. Prilično smo se nasmijali.

Oni su studirani i pametni - nemaš kaj. Ne zaboravljam intervjua na Lj 1 kad je novinar pitao županicu Henriku Zupan hoće li biti kakav popust za članove PZS. Rekla je nikakvog popusta neće biti. Za sve jednako plaćljivo. Tužno kamo smo došli. Inače već neko vrijeme radije idemo preko granice gdje ima dosta polazišta i lijepe ture.

Zaboravili smo na vrijeme kad smo jučer tamo hodali. Kao u nekom drugom svijetu.

4.08. 2026. Ako tražiš mir i tišinu, nađeš je na ovim stazama. Jer nas troje nismo sreli nikoga. Kod Rabeljskog jezera ljetna živost. Gore je pak milina. Uzeli smo si vremena za razgledavanje ostataka iz onih nesretnih ratnih vremena. Nekoliko ponora je uz stazu. Do vrha je staza označena. Također je negdje u žlijebu i sajla, gdje bi prijelaz bio teži. Prvo smo otišli na Bavhicu. Kroz nekakav prozor. Gdje je vjetar baš ugodno hladio. Ne sjećam se da smo na kakve vrhove hodali po toliko stepenica, koje su tada vojnici isklesali. Svijet je tu škrapljast. Treba biti negdje prilično oprezan, jer su ponori uz stazu. Razgledali smo speleološki bivak, koji je otključan i lijepo uređen. Na prijevoju Škrbina pod škrapljom postavljene su table s satima hoda. Razgledali smo Veliki Snežni vrh, za koji ne nađeš baš puno opisa. Uglavnom uz pomoć navigacije prešli smo planiranu rutu. Lijepa mjesta i staze. Sigurno ćemo se vratiti. Voda u Rabeljskom jezeru na kraju ture baš prava za osvježenje. I još neki parking slučajno dobiješ uz cestu, da ne trebaš puno hodati. Prošli smo nekih 10 km. Visinskih je bilo 1000. Baš pravo za sunčani kolovozni dan.

S Maje s Bale je mnogo lakša. Provjereno. Pa mislim da je još možic tamo gdje se odvaja staza dalje na sedlo Brežič. Kroz Bukovska korita je prilično neugodno hodati. Bolje se vratiti istim putem natrag.

Vani je bilo 40 stupnjeva. Uz vodu je bilo u redu. U Solkanu ispod mosta. Negdje tamo.

Sad razumijem. Čini mi se da smo lani išli tim putem, ali iz Soče mimo lovske kuće Soča na Vrh Ovčje planje. Po bez staze. Ostali su mi u sjećanju beloglavi supovi koji su kružili nad nama. Zapravo više nad Maksijem, kad smo išli prema vrhu. Jedan je letio nisko. Nije im bilo za vjerovat.

Čestitke za dugi i naporni izlet. Nije mi jasno zašto si se spustio do lovačke kuće?

29.07. 2026. Lepena- Iza Lepoča i po bez staze na Mahavšček ili Veliki Bogatin. Na najsjeverniji vrh u grebenu. Nismo ni mislili da će taj dio bez staze biti tako dug. Ili bolje rečeno nismo znali kako je vođen. Staza je ucrtana na nekim kartama. Ali opis nismo našli. Propustili smo trentarsku priču o Zlatorogu. Jer nismo išli na susjedni nešto niži Bogatin. Na putu smo ipak pronašli blaga ljepote i uzbudljivih doživljaja. Pogledali smo vojarnu iza Lepoča koju je koristila talijanska granična straža. Zaustavili smo se kod spomenika devetorici vojnika koje je zasuo lavina. U nastavku pregled jedne od četiri betonske utvrde koju još nismo vidjeli. Inače su stepenice u lošem stanju. Pogledali smo unutrašnjost. Nastavak po bez staze do vrha Mahavščka gdje nam je sve bilo nepoznato. Sili smo uobičajenom stazom na Bogatinsko sedlo i stazom uspona u Lepenu. Tura nije bila kratka. Prešli smo 23 km. Sat je pokazao 1600 visinskih metara.

Zadnja objava je prije tri godine. Je li još netko bio kasnije? Nadam se da neću dobiti odgovor za tri godine, jer ne znam hoću li tada još biti na svijetu.

Čovjek se začudi da još netko hoda tim stazama. Da, i mi smo tamo tražili put. Sjećam se da je Renato otišao pogledati više. Ali nije bilo vidjeti stazu. Onda nas je taj postavljeni čovječić spasio. Bravo za stazu i traženje. Sve to treba uzeti u obzir. Sljedeći put je sve lakše.

Da, Matej je jedan od onih koji ture ne uljepšava. To je i pravilno. Da nekoga ne zavedeš. Kad budeš - bit ćete išli dolinom Slatenika pa samo imaj navigaciju sa sobom.

25.07. 2026. Subota nije baš bila za planinarenje. Malo je rosilo kad sam stigla u Drežnicu. Pa Krnska sivina je nešto uobičajeno. I otišli smo prilično rano. Deset minuta do sedam poznatom stazom. U penjačkom dijelu sustigla sam dva planinara. Čovjek se začudi da još nekoga sretneš na Korenovoj. Obično nikoga ne sretnemo. Kod bivaka na Črnilku nismo stali jer su bili strani planinari tamo. U penjačkom dijelu sasvim u redu. Iznenađenje je bio samo divokoza koja je jurila negdje iznad nas. Trebalo se obući jer je ohladilo. Na vrhu smo bili neko vrijeme u sivini. Nebo se odlučilo za takav dan. Dva starija planinara su mi se potužila da je prognoza bila bolja. Ali za Krn se ne možeš osloniti. Sili smo se spustili uobičajenom stazom u Drežnicu. Jer je bilo dovoljno vremena stali smo u Kanalu pod mostom gdje je Maksi dobio još jednom svoje. Nije izgledalo da ga je Korenova umorila. Skokova i plivanja se nije zasitio. Voda je topla. Barem meni se činilo kad sam plivala s njim. Čak i ako nema sunca tura može biti prekrasna.

Današnje s puta Silve Korena na Krn.