Posebna je čast doživjeti svijet Rokavova s takvom šodrovskom legendom kao što je Tone.
Uz Tonetov pristanak, pozvao sam i bratića, s kojim obično radimo zahtjevnije ture, pa sam mu mogao delegirati i Tonetovo uže.
Pa, on ga je nosio gore, ja dolje.
Uvjete je kratko i jezgrovito već opisao Tone, ja bih dodao još nekoliko osobnih aspekata, jer sam bio ovdje prvi put i stoga bio pažljiviji na te stvari.
Spust sa Škrlatičine rame u Kotel je inače "rutinski", ali ga ne treba podcijeniti, čak ni s Tonetom na čelu, koji se ovdje spustio već nebrojeno puta, malo smo zeznuli jedan dio jer smo se zapričali, a zatim smo se svaki na svoj način "spašavali". Nakon prvog prijelaza, koji ide s rame ulijevo, treba se držati desne strane i izbjegavati eventualne skokove. Uspon iz Kotla do stijene ispod Sedla je mučan bez štapova, ali brzo prođe, najbolje se držati više desno prema stijeni. Ulaz na Sedlo je Tone pogodio u nulu, iako je malo oklijevao je li ulaz doista pravi i otišao provjeriti prije nego smo i mi s bratićem krenuli dalje. Dakle, čak i za nekoga tko je više puta išao, ulaz nije posve sam po sebi razvidan. S Škrlatičine rame linija se inače načelno vidi, ali kad si dolje, sve izgleda jednako. Zato je dobro unaprijed s rame pogledati i fotografirati liniju, da se kasnije možeš orijentirati prema snježnim mrljama i karakterističnim stijenskim formacijama kad si dolje, gdje ući. Velik problem je naravno magla. Sa sedla je ulaz u stijenu Visokog Rokava prilično desno i do njega ima malo spusta. Taj spust može u narednim godinama postati velik problem, jer se Ozebnik u gornjem dijelu uvelike ruši i može se srušiti i do stijene. Trenutno je stazica koja vodi dolje više po desnoj strani od stijene na jednom dijelu posve na rubu ruševine i vrlo opasna. Zato se dobro držati spusta posve lijevo uz stijenu. (Inače je Ozebnik u gornjem dijelu doista posve rasut, u gornjem dijelu je puno kamenja na rastresitom pijesku, koji samo čekaju da se otkotrljaju dolje.) Prvi dimnjak od sedla prema gore je prilično visok, dobro raščlanjen, zatim slijedi prijelaz po šutu prilično desno, gdje je zatim drugi dimnjak s karakterističnim zaglavljenim kamenom. Na svim ključnim mjestima uspona i također na određenim mjestima između (za međupričvršćivanje) ima doista mnogo sidrišta, što znači da ako već neko vrijeme ne vidiš neki klin ili svrdlo, onda nisi na pravoj liniji. Ključna sidrišta su napravljena sa svrdlima i stoga su potpuno pouzdana. Od drugog dimnjaka zatim slijedi uspon po vrlo razbijenom terenu, gdje je gotovo nemoguće da nešto ne odleti dolje. Prije završnog grebena slijedi još jedan više "penjački" dio, koji ima dvije varijante. Desni dimnjak uz stijenu, iznad kojeg je zatim i sidrište, ili obilazak lijevo po strmoj ploči. Do vrha zatim slijedi uspon po grebenskom dijelu, koji na početku ima i lijevu i desnu opciju, zatim logično vodi na vrh.
Ukratko, moje osobno mišljenje je da je uspon vrlo dinamičan i uživački za nekoga tko voli šodrovske dvojke (i naravno nema problema penjati trojke u dimnjacima); za nekoga tko ne voli šodrave dvojke, Rokavi mogu biti vrlo ružna noćna mora. Ali zbog doista enormne količine šodra treba paziti na svakom koraku, ne samo da nešto ne odleti dolje, nego prije svega da s nečim ne odletiš dolje. Za spust s Visokog Rokava do Sedla na raspolaganju je doista mnogo štanova, tako da bi se praktički moglo absejlati gotovo cijeli spust do Sedla. Što naravno nema smisla. Realno su smislena otprilike tri absejla, koje smo i mi napravili, nužna su po mojoj ocjeni dva, jer gornji absejl ispod vrha ima obilazak po ploči, dok se donja dva dimnjaka ne mogu izbjeći. Naravno, moguće je i donje dimnjake odpenjati ako si dovoljno suveren (kao što ih je Tone više puta radio na užetu ili čak bez), jer su dimnjaci prilično zatvoreni i raščlanjeni. Međutim, s gledišta sigurnosti, dinamičnosti ture i također užitka, dobro je napraviti "prave" absejle, iako to traje malo više vremena (ionako se tamo ne smije nigdje žuriti i vrijeme mora biti 100% pouzdano). I Tone se ovaj put prvi put odlučio za to i pri tome se, barem kako se činilo, jako zabavljao.
Tonetovo uže mjeri 40m i bilo je baš pravo za absejle koje smo napravili.
Zatim je uslijedio Srednji Rokav, koji je inače doista kratak i sladak, ali naravno nije baš tako jednostavan. Dolje je šutasti uspon, koji gore ne primijetiš, a natrag pri spustu ti da malo vjetra, jer hvatišta nisu jako izražena i pouzdana. Na sredini uspona je zatim jedna vrlo zračna policica, koja traži mirne živce posebno pri spustu, na kraju pred vrhom uspon čak malo miriše na inače kratku ali nešto previsnu trojku, koja ima napravljen štant za absejl prema dolje (pomoćne vrvice omotane oko stijenskog roga). Ukratko, Tone uvijek piše da za Srednji Rokav možeš uže ostaviti na sedlu, ali ja mislim da nije sam po sebi razumljivo da će se svatko doista moći spustiti bez užeta. Dakle, ako nisi siguran, ipak ga je bolje uzeti sa sobom.
Spust sa Sedla natrag u Kotel je u početnom dijelu "ružan" i rasut, u srednjem dijelu zatim postane tehnički teži, ali stijena bolja i stoga je taj srednji dio spusta, iako tehnički najteži, u stvari najlakši. Tu su i štanti za osiguranje odnosno absejl. Zatim slijedi spust preko dvije ekstremno krhke jaruge do sipi. Kao što je već Tone spomenuo, štant je samo gore iznad gornje jaruge. Između donje i gornje jaruge nema štanta. Što znači da za nekoga tko ima problema s rasutim dvojkama u takvom svijetu, absejl je praktički nemoguć, osim s vrlo dugim užetom (iz gornjeg štanta), ili možda oko nekog roga (na to nisam obraćao pažnju je li izvedivo). Ukratko, zapravo je taj donji dio spusta natrag u Kotel možda najneugodniji dio ture, koji pokazuje da je zahtjevnost pri šodranju vrlo relativna - da ružne rasute dvojke uistinu mogu biti prilično teže od lijepih čvrstih trojki.
Kad si natrag u Kotlu možeš onda odahnuti i tada doista uživaš možda najljepši uokvireni pogled na svijetu – Triglav. Kad dođeš natrag na markiranu stazu na Škrlaticu, čini ti se kao da si došao na stazicu u parku. Taj osjećaj mnogo govori o tome koliko su zahtjevni Rokavi, jer među markiranim stazama Škrlatica vrijedi za prilično zahtjevnu.
Ukratko, Tone Legenda, hvala za neponovljivu turu! Neka ti koljena još dugo služe!