Loerst - Zadnje poruke

Pozdrav svima,

jučer sam otišao na kraću šetnju po šumi u samo jednom satu na sebi "nabrao" kar tri krpelja. Pa mi je dalo razmisliti...

Što mislite, ima li smisla cijepljenje protiv bolesti od krpelja? Menda su posebno gorenjski krpelji med najbolj zaraznima u Europi. Visokogorje sicer nije opasno, problem je šetanje po šumama.

Ideja je bila bliže pogledati bočni greben Karavanki od Kopišča, preko Srednjeg vrha do Bijelih Peći (Lipog vrha). Projekt se pokazao pomalo vremenski zahtjevnijim nego što je na početku izgledao, ali vjerojatno sam djelomično i sam kriv, jer nisam uvijek najbolje pogodio smjer, posljedica čega je bilo više lomljenja kroz rušlje nego što bi vjerojatno bilo potrebno. Pa dobro, događa se.

Parkiram pred lovskom koćom Željeznica, gdje su bile prave zimske uvjete, dok su na južnim padinama samo ugodno sunce. Al' što, ja ne idem tamo. Početak grebena je na Kopišču, kamo vodi slabije vidljiva, ali lijepa staza, vrh je očišćen, pa nudi prekrasne razglede. I dalje po grebenu prema Srednjem vrhu čini mi se da slutim stazu, ali nisam siguran.. lovska ili životinjska? Kad skrene negdje u tri lijepa direkt preko skalnog skoka dobijem odgovor i idem dalje po svom, kako znam i umijem. Negdje prema vrhu naiđem na očišćeno grmlje i opet na stazu, na Srednjem vrhu me iznenadi kutija s knjigom zapisa. Možda ipak nije tako rijetko posjećen vrh? Iako zapisa samo za jednu stranicu u dvije godine... Put dalje vodi cijelim grebenom, ali je mjesto preko zarašten i kad skrene na sjevernu stranu u snijeg ga nekoliko puta izgubim. Na par mjesta treba napraviti kraće obilaznice skalnih skokova, bez tehničke zahtjevnosti, samo pomalo zamudno.

Na kraju stignem na Lipi vrh (ili Bijele peći), koji je sjajan razglednik. Budući da sam kasno krenuo i predugo lomastio, a dani su kratki, skraćujem program i ostavljam Trupejevo poldne za drugi put te po cesti marširam do auta i završim.

Plešivec je tehnički lagan vrh i ako je ideja držati se staze, orijentacija barem u lijepom vremenu ne bi smjela biti posebnih problema. Ali nagomila se dosta visinskih metara.

Parkiram dolje kod Soče, zatim gore mulatjerom. Ona je stvarno duga (cca 8 km do lovačke koće), ali vrlo brza i udobna, tako da ne troši previše energije.

Od koće gore vodi solidno uhojena stazica, na kojoj su još uvijek lokalno vidljivi izblijedjeli ostaci markacija. Negdje usred staza se račvrtne i umjesto lijevo (Trentski Pelc) skrenem oštro desno (Plešivec). Gdje se u travi stazica gubi pomažu brojni ometti, zato ih usput popravljam i svakom dodam još jedan kamen.

Pogledi s vrha su vrlo lijepi, ali gore me ubrzo počne hladiti, pa se brzo okrenem i natrag istom stazom. Usput skočim još na vrh Glave i prošetam do planine Berebice (ponekad Verevica ili Veverica), zatim je već toliko kasno da je vrijeme silaziti dolje.

@Trobec Prvo isprika za (vrlo) kasan odgovor. Zadnjih tjedana nisam bio gospodar svog vremena, a na forumu tema brzo potone u dubinu.

Podaci na MaPZS (još) ne temelje na Lidarju. PZS ima sve podatke, uključujući obradu Lidara, ali to još nije stiglo na karte jer nije tako jednostavno. Bit će, ranije ili kasnije. PlanGIS (interna verzija MaPZS) već ima kao jedan od slojeva Lidar visine i sedla. Razlika između MaPZS i pojedinačnih karata je što dolaze iz različitih izvora pa se i međusobno razlikuju. Čak i "službene visine" na nekim mjestima stare desetljećima, izmjerene tehnikom tada dostupnom, po standardima tada važećim. A budući da u mnogim slučajevima riječ o teško pristupačnim točkama (ne nužno tehnički teško, nego više u smislu da je teško nositi teodolit Alpama, a da o motivaciji za takvo djelo ne govorimo ) nitko se nikad nije osjećao potrebnim ih provjeravati.

Lidar visine se često razlikuju od OpenTopo i sličnih karata. Ovako preko prsta bi rekao da je samo negdje polovica visina točnih, a još negdje 30% u rasponu +-1 m, što recimo da je još nekako isto.

Ili drugačije rečeno, svaki peti vrh ima na kartama primjetno pogrešne podatke. Riječ je o 4 vrste grešaka:

- ne štima visina (većinom za par m, ali nađu se i primjeri s desetina m razlike)
- ne štima lokacija (službeni vrhovi često nisu na najvišoj točki)
- vrh u prirodi postoji, ali ga nema na nijednoj karti (posebno u srednjegorju, tj. na Snežniškoj planoti, u Kočevskom Rogu... puno takvih primjera)
- vrh je na karti, ali u stvarnosti ga nema (vidikovci, krajevi grebena, geografska imena nekog područja koje zapravo nije vrh itd.)

@lijaneja Vrh Nakla je jedan tak tipičan primjer. To je visinska kota koja ima visinu točno 2000 m i visinu iznad sedla samo 14 m i na mnogim kartama označena kao vrh. Leži tik uz markiranu stazu na Rombonu i za uspon treba minuta. Ali nekako se našla na svim popisima i jer zvuči bolje ako na jednom izletu osvojiš npr. 5 vrhova umjesto samo jednog, tu i ostaje.

@Dvas Reci mi što je vrh i reći ću ti koliko i koji su.

Budući da definicija toga što je vrh ne postoji, nema ni lakog odgovora na to pitanje. M&M su carevi, ali pri izradi popisa mogli su se osloniti samo na karte koje su im bile dostupne i te su imale i još uvijek imaju puno grešaka. Također važi da ako je neka visinska kota imenovana, to još ne znači da je to vrh i obrnuto - ako nešto na karti nema ime, još ne znači da ne postoji.

Nedavno je cela Slovenija snimljena LIDAR tehnikom s točnošću +- 15 cm, tako da su podaci danas dostupni, ali još nisu stigli na karte jer je taj proces nažalost vrlo spor.

Ako nekad stignem, možda napravim cijeli (koherentan i provjeren) popis za radost kolekcionara vrhova ili možda uspijem nagovoriti PZS da to napravimo zajedno. Do tada samo brza informacija da na području Kanina imaš 7 vrhova s prominencijom (= visina iznad sedla) +100 m (Rombon, Velika Črnelska Špica, Lopa, Prestreljenik, Kanin, Vrh Laške Planje i Velika Baba) ili ako spustiš granicu niže na prominenciju 30 m (što je stvarni minimum da nije svaki balvan "vrh"), takvih vrhova na slovenskoj strani ima oko 30.

Što naravno ništa ne umanjuje užitka i veselja pri lutanju po Kaninu, jednom od najljepših kutaka naše zemlje. Samo da onih 5 minuta u kojima mimoići prođeš Malo i Veliko Ušje te Vrh Police možda ne računa baš kao osvajanje tri dvotisućaka.

Da su sve obične sobe na Kredarici pune do rujna drži. Da je tamo obično cijeli cirkus i vrijedi razmisliti o smislenosti posjeta u visokoj sezoni također.

Potpuno potpuno popunjene ipak (još) nisu - na zajedničkim ležajevima još uvijek ima dosta slobodnih mjesta i u kolovozu, posebno radnim danima, pogledaj rezervacijski sustav.

Fotka od coffee je svakako iz smjera Suhadolnika, ja pa ti dodajem još jednu s puta na Kokrsku Kočnu, samo malo više, okrenutu prema grebenu koji vodi na Na Križu.

Malo opreznosti je potrebno i nije baš za svakoga, teža ipak nije preteža.

Već dugo imam želju posjetiti Škrlaticu, pa me pošteno rečeno nešto brine kondicijska zahtjevnost, pa zato pitanje - bi imalo kakav smisao produžiti na dva dana i prvi dan doći do Pogačnikova doma pa onda sljedeći dan do Škrlatice, ili je dom već toliko daleko + još nekih extra visinaca bi bilo zbog toga, da bi samo dosta produžilo sve, ne bi posebno olakšalo?

Imam pitanje o putu na Vrh Planj (ok, nije Mangart, ali je zraven, pa nadam se da će mi biti oprosteno).

S kolegom bi otišli u šetnju od Mangartskog slapa do Vrha Planj. I budući da radije hodamo prirodom nego cestom, išli bismo stazom kao što je nacrtana na karti.

Dilema: ta staza je na karti MaPZS, označena "slabo utabana staza", ali nije na nijednoj drugoj karti (pa, pogledao sam još dvije).

Pitanje: put postoji, je li sve ok s njim, ili je već sve zaraslo? Nema problema probiti se kroz grmlje i razumijem da priroda radi svoje, ali ne bih lomastio komplet 400 visinskih metara kroz grmlje.

@rokeg Ako skupljaš vrhove, možda ti je zanimiva stranica www.peakbagger.com. Gore imaš svih 828 slovenskih vrhova s prominencijom preko 100 m (recimo da je to granica kad je nešto po svim kriterijima "vrh"), pa još par stotina drugih točaka (uglavnom manje prominentni vrhovi). Veliki dio ima visine provjerene LIDAR-om (što je posebna tema koja bi mogla imati svoju raspravu). Svih vrhova je po GURS-u 8316, ali njihova baza je prilično nepouzdana i s dosta grešaka. Tu su svi kuclji od Debelega rtiča naviše, što s gledišta nekoga tko voli hodati u brda vjerojatno nema smisla.

Popisi dvotisućaka su problematični iz više razloga. Prvi je već rečen - ljudi onda jure na neke visinske kote i izlažu se iznad svojih mogućnosti, čak i kad to nema smisla. Posebno zbog nedostatka definicije kad je točka vrh, sastavljeni su arbitrano, pa tu ima puno nekih bočnih vrhova, visinskih kota, geografskih područja...

Gledam i klikam, nekako ne nalazim odgovor - ako dođem do Aljaževog doma navečer (npr. u 21h), prespim, sljedeći dan lutam okolo i vratim se npr. do 19h... je li to za parking jedan dan (manje od 24h) ili dva dana (dva kalendarska dana)?

Bio sam u nedjelju i narcisa još nije bilo, biljke nisu ni oblikovale cvjetova, tako da do cvatnje vjerojatno još daleko.

Bilo je nekih drugih vrsta cvijeća, ali što su, moraš sama otkriti, nažalost se ja u to ništa ne spoznajem.

Izgaran od turbo svakodnevice na poslu i očajnički potreban dragog mira, u srijedu sam uzeo dan dopusta. Budući da je Veliki Selišnik relativno blizu i nikad nisam bio tamo, činio se prikladan cilj.

Start na Rudnom polju, gdje je parking bio praktički prazan. Početna cesta jako poledica, kasnije prema Viševniku put je utabana autocesta. Na raskrižju pod sedlom skrenem desno, gdje osim tragova nekoga s krpljama nije bilo ničeg utabano. Prošetam oko Viševnika i povremeno vidim neke markacije, ali put je potpuno pod snijegom. Mimo Srenjskog jezerca prvo na Draški rob, iz njega dalje na Veliki i još dalje na Srednji Selišnik te mimo Malog Selišnika bezpotjem malo po svom u dolinu. Zbog relativno malo snijega put bio siguran, inače se činilo da su to prilično plazovita padine. Ja sam išao s derezama i bilo OK, ali bi vjerojatno lakše i brže s krpljama ili skijama.

Darinka - prvo čestitke za lijep izlet i luštne fotke!

Pišeš da "ste otišli drugim putem do pod Zjabce". Je to misljeno i s autom (ali gdje onda, jer tu ima samo jedna cesta?) ili u smislu da ste jednostavno pješice od Soče?

Cesta je u prilično lošem stanju, ali se njome može prevoziti bez incidenata i običajnim gradskim autom uz dobru mjeru opreza, što ne znači da mnogi ne odnesu s nekom "poboljšanjem" podvozja. Vlasnici viših auta (ne nužno 4x4, samo viši) imaju ovdje prednost.

U petak sam bio na Štruci i Skuti. Početna točka kod Suhadolnika. Ponekad su se neki uprkos znaku vozili dalje po šumskoj cesti, ali je to uništio potok usred, tako da to više nije moguće. Već na početku sretnem momka koji dolazi s Kočne i kaže da mu je trebalo 4 sata gore dolje. Stvarno je letio kao raketa. Od Cojzove koče dalje preko Mala vratca do bivaka pod Grintovcem pa preko Velikih poda mimo Dolgog hrbta. Kod uspona na greben treba malo pažnje, ali općenito cijeli put je u dobrom stanju i odlično označen. Vrh Štruce je praktički usput, na Skuti se nas je nakupilo dosta iz oba smjera.

Duga i naporna tura - oko 1.800 m uspona se nakupilo do kraja dana - ali svakako među ljepšima u našim planinama. Sljedeći put idem još preko Dolgog hrbta.