Loerst - Zadnje poruke

Pozdrav svima,

jučer sam otišao na kraću šetnju po šumi u samo jednom satu na sebi "nabrao" kar tri krpelja. Pa mi je dalo razmisliti...

Što mislite, ima li smisla cijepljenje protiv bolesti od krpelja? Menda su posebno gorenjski krpelji med najbolj zaraznima u Europi. Visokogorje sicer nije opasno, problem je šetanje po šumama.

Za moj 100. dvatisočak se skoro spodobi da idem malo više. Zbog rampe u Vratima imam ipak spremljen i B plan, ali u 6.15h ujutro display još zeleno svijetli da je na raspolaganju još 80 slobodnih mjesta. Za razliku od visoke sezone u rujnu tijekom tjedna očito se može prići i u takvo doba. Također 15 EUR dnevne parkirne naknade (rujanska niža tarifa) mi se činilo prihvatljivim.

Na parkiralištu je nekih dvije trećine stranaca, koji uglavnom kreću prema Triglavu, a ja desno preko Sovatne. Jutarnja svježina i konfiguracija terena (strmo i lako) pobrinu se da u dva sata napravim oko 1000 visinskih, nad čime sam i sam iznenađen. Pa, možda još nisam baš za otpis.

U Vratima je šumska granica nisko, već negdje oko 1500 m, što znači da se brzo počinju otvarati i prekrasni pogledi na triglavsku stijenu i okolne vrhove. Dobro utabana i markirana staza pobrine se da noge mogu biti na autopilotu, dok promatram brojne divokoze, kojih tu zaista ne nedostaje.

Na Dovškim vratcima skrenem prema Stenarskim vratcima i još prije njih desno prema Stenaru. I zadnji dio staze je ugodan i bez tehničkih teškoća. Prvobitni plan je bio i Križ, ali na vrhu se smjestim na suncu i čavrljam s mladeži iz svih krajeva svijeta pa mi se onda više ne ide nikamo. Tako slijedi samo povratak putem uspona.

U 6 ujutro, još prije izlaska sunca, činilo mi se da sam još prilično rano, ali parking V Koncu je već pun pa moram parkirati tri zavoja niže. Do Cojzove koče razgovaram s ugodnim neznancima, onda većina skreće prema Grintovcu, ja preko Mala vratca prema bivaku gdje imam odmor. Vrijeme je više tako-tako ali nekako drži i kasnije se čak razvedri. Nastavljam preko razbrazdanog svijeta prema Mlinarskom sedlu gdje ostavljam ruksak i štapove. Zadnji put bio sam tu s druge strane po Frischaufovoj stazi ali iz Kokrskog sedla je puno lakše posebno nizbrdo. Završni uspon na Dolgi hrbet je baš lijep i malo sam bio iznenađen oznakama o vrlo visokoj zahtjevnosti. Ok neću nikoga zavesti - malo osjećaja za takve staze i zdrava mjera opreza su nesumnjivo potrebni - ali po mom mišljenju više je psihološki faktor zbog izloženosti nego tehnička zahtjevnost. Dva kraća više okomita odsječka opremljena su besprijekornim osiguranjima, ostatak kratke staze do vrha je također lijepo markiran i utaban. Ako se ne osvrćeš previše dolje stvar je još jednostavnija. Kratak odmor na vrhu pa povratak putem dolaska.

Počnem u Medvedovoj konti, do koje odvezem 4 znaka gdje je cesta zatvorena. Kao i svi ostali, jer je parkiralište puno. Na drvetu je pribijen list da će popravljati cestu, iako ja nisam primijetio da joj išta fali. Također nigdje nije bilo nikakvog stroja ili ikoga, samo kao da su zatvorili cestu i to je sve.

Prvo skočim do Blejske koče, gdje skrenem desno po markiranoj stazi u smjeru prema Planini Klek. Staza je lijepa, laka i dobro označena. Na Prevalu se usmjerim gore prema Debela peč, pa negdje usred skrenem na Vrh Sedla. Radi se o kratkom odsjeku lakog bez staze, gdje je prirodni prolaz kroz kleku takav da zapravo moraš ići u pravom smjeru. Sedlo je travnato i prikladno za kratki odmor, dok Vrh Sedla nije baš vrh, nazovimo to imenovanom (zaraslom) visinskom točkom. Za Klečicu se vratim natrag na markiranu stazu prema Debela peč, pa na prikladnom mjestu skrenem ravno na greben. Sakupljači vrhova bit će sretni zbog vijesti da je pravi vrh Klečice (1897 m) samo nekih 20 m desno u kleki od vidikovca na grebenu (na kartama označenog kao "greben Klečica"), dok oznake za vrh na većini karata zapravo označavaju teško dostupan završetak grebena (1888 m).

Plan je bio još na Debela peč i dalje po grebenu, ali su me nazvali i morao sam brzo letjeti prečicom natrag do auta, usput sam skočio samo još na Koto 1524 iznad Medvedove konte kad sam već bio tu. Kad se već vozim natrag, vidim uz cestu kravu koja se s velikim žarom i užitkom trlja o parkirani Opel, bio je potpuno ogreban po cijeloj dužini. Ako je netko bio na Pokljuki i pita se što se, dovraga, dogodilo s njegovim autom, pa, to.

Počinjem kasno, pa se odvezem gore na Križevec. Lijepo polazište za skraćene ture, i ima dosta prostora za parkiranje.

Za Pustim rovtom većina skreće lijevo na Golicu, a ja desno na sedlo. Markirana staza vodi ispod grebena, ali meni je draže više po grebenu preko Korenščice. Na Belskoj planini lijepo je vidjeti da još živi. Gospođa u kolibi je sada tamo svaki dan, jer netko mora paziti na stoku. Uz stazu prema Struški cijela polja malina, kamo god se okreneš maline, mogao bi ih kantonom brati. Zbog suše su sitne i suhe, ali možda baš zato ekstra slatke. Tako se je vremenski plan pohoda jako produžio. Nastavljam uz granicu i usput skrenem još na Zijalke. Vrh je zarastao, ali može se prići blizu i bez probijanja, samo zadnjih nekoliko metara ne ide bez.

Zadnji dio, od Planine Seča pod padinom prema Konjskim pećima, me iznenadi. Ne znam zašto sam očekivao običnu šumsku cestu, dobio sam slikovitu usku stazicu, čak ima i nekih osiguranja, baš simpatično.

@DVas Možda te zanima - granica između Austrije i Slovenije definirana je na različite načine, pri čemu se radi o kombinaciji opisa, geodetskih koordinata i graničnog plana. Zanimljivo je da to potpuno ovisi o pojedinom odsjeku i treba pogledati svaki posebno.

Pa, konkretno za Ostrv i Grad, koje sam spomenuo kao kandidate za provjeru, vrijedi da je na njihovim odsjecima izričito navedeno da granica prolazi po razvodnici (dakle po vrhu grebena) i NE kao direktna linija između dva granična kamena. Dakle oba spomenuta spadaju na popis slovenskih vrhova.

Kal (nad Komnom; 2002 m) je prilično simpatičan, ali rijetko posjećen vrh. Prije nekoliko godina već sam ga "posjetio" u magli i snijegu sa strane Velikih vrata, ali tek sam kod kuće shvatio da sam zapravo zabrljao i greškom osvojio susjednu kotu 1999. I od tada ga imam na popisu. Neki ga inače povezuju u prijelaz dalje prema Velikim vratima, Glavi za Bajto, Čelu itd. i takav je bio i moj prvotni plan, ali se onda pokazalo da je sasvim ok i kao samostalni cilj.

Na Vršiču je već ujutro bio kaos. Od Erjavčeve kuće dalje bilo je parkirano oko 200 auta apsolutno posvuda, mnogi napola na cesti. Na vrhu je više stranaca jednostavno parkiralo jednu traku i izašlo, uslijed čega autobus nije mogao proći, jedan tip je vukao za sobom i svoju mega jahtu, usred ceste se parkiralo i stado ovaca, nema sumnje. Drugi put ću ići preko Predela.

Počeo sam kod sela Na Skali, kod zapornice, što ionako malo produžuje put, ali je istovremeno i oko 240 m više od polazišta Pod Zjabci, što se osjeti. Tu je i ledeno hladan potok, koji je u ljetnoj vrućini na povratku pravi blagoslov. Zatim starom neoznačenom (lovačkom?) stazom do Planine za Skalom. Možda je krivo to što sam već više puta išao, ali meni se čini da je staza svaki put bolja i više utabana. Od planine markiranom stazom u smjeru Velikih vrata, ali negdje na polovici treba skrenuti desno na slabo vidljivu stazu prema Malim vratima. Ona je na početku još nekako pratljiva, a zatim se sve više gubi. Svejedno to nije problem jer je teren lagan, sedlo je također jasno vidljivo i tako je potpuno očito u kojem smjeru treba ići, pa čak i malo na svoju ruku.

Od Malih vrata do vrha Kala zbog kamenitog terena staza se ne vidi, ali je postavljeno iznimno mnogo gomila, više nego što je markacija na mnogim mjestima. Praktički svakih 20 m ima po jedna, što izuzetno olakšava navigaciju, hvala prethodnicima! Tehnički nije zahtjevno, ali ovo je izrazit krški svijet sa škrapama i brojnim ponorima, tako da treba malo paziti, a i sporije ide.

Na vrhu Kala vrućina obavi svoje i kad pojedem nešto, završavam za taj dan. Usput još skočim na kotu 1999, pa se vratim istim putem natrag. Cijeli dan sam sreo samo jednog planinara i rekordan broj svizaca, u dolinici pod Malim vratima bili su navodno kod svakog drugog kamena. I naravno nemam fotku niti od jednog, jer su uvijek pobjegli trenutak prije nego što sam pritisnuo dugme.

@padez pozor, DVas je tražio najvišu točku (!) pojedine općine, ne najviši vrh. Samo u nekoj trećini slučajeva je to isto, ostalo su točke na padinama, sporedni vrhovi ili u nižim općinama neimenovani brežuljci. Treći stupac samo kaže koja imenovana točka je blizu, stvarnu najvišu točku dobiješ klikom na geodetske koordinate u prvom stupcu.

Vremščica - kao što je napisano, vrh je na 1025,5 = 1026 m

Sežana - ovdje nailaziš na poznati problem definicije što je vrh. Obrovnik (700,18 m) ima prominencu samo 27 m, pri čemu se obično kao apsolutni minimum uzima 30 m. Ni Kokoš nije, jer je vrh oko 30 m u Italiji. Najviši vrh Općine Sežana je tako Ter (673 m, prominenca 163 m), kao što je turbo napisao.

Črnomelj - ista stvar kao kod Sežane. U članku imenovani Šiderlang ima prominencu 14 m. Ako su odlučili da je to vrh, u redu. Ali ako uzmemo p30 kao minimalni kriterij, onda je najviši vrh Črnomelja neimenovana kota 896. Općenito u Sloveniji imamo nekoliko tisuća vrhova bez imena i nekoliko tisuća imenovanih vrhova koji to zapravo nisu.

@DVas ako ti slučajno ponestane, javi, poslat ću ti podatke za 555 hrvatskih općina i gradova

@DVas Bravo za uloženi trud, oblikovno izuzetno lijepa web stranica! Mislio sam da sam samo ja malo lud na planinsku statistiku i kartografiju, ali vidim da nisam jedini.

@DVas Super, hvala za objavu.

Brzo sam pogledao, zbog vremenske stiske samo Karavanke, jer je najbrže i imam četiri stvari:

a) Kako točno si došao do visina? Jer po DMR1 modelu, izvedenom iz LIDAR-a, kod nekih vrhova tvoji podaci minimalno odstupaju od modela. Npr. Vrtača ima 2179,32 m (na spisku 2180 m), Krkotnik ima 2114,72 m (2113 m), Tolsta Košuta 2056,73 m (2058 m)... Lidar ima procijenjenu standardnu grešku +-15 cm, kod tebe je malo veća razlika. Ne tvrdim da imaš krivo, jer nigdje ne piše da treba polaziti točno iz DMR1, mogao bi ići direktno na točke iz Lidar oblaka, ali imaš ponegdje veće, ponegdje manje vrijednosti.

b) Jesi li radio popis slovenskih dvotisućaka ili samo dvotisućaka? Jer gore imaš i Križnik i Veliku glavu na Peci, koji su već prilično na austrijskoj strani. Dodatnu provjeru bi trebali i Grad i Ostrv, jer je možda najviša točka za koji metar preko granice.

c) Tolsta Košuta ima dva vrha i oba imaju prominenciju više od 30 m (ti imaš na spisku samo istočni vrh)

d) "Neimenovani kandidat" na spisku je još jedna Gamsovka. Ukupno ih je četiri, ali tvoj kriterij 30 m prominence postižu dvije.

Nikad prije nisam čuo za ovaj Skutnik, što je po mojim mjerilima uvijek dobar znak. Svakako ga je vrijedilo pobliže pogledati.

Ljubazan redar na početku ceste prema Mangrtu trudi se održavati red, ali već na donjem raskrižju ima gužva. Tako se jedva probijem do planine. I tamo je cijeli cirkus, ali po očekivanju treba samo malo odmaknuti u stranu pa nastupi dragi mir.

Prvo preko lavine Stože gore, koju prelazim malo prebrzo. Tako put nalazim tek nekih 100 m više. Staza oko Vršiča je prilično utabana, također nimalo izložena (po izohipsama činilo mi se da će biti, ali nije). Ispod Skutnika ga gubim, ali kleka nije pregusta i može se lijepo proći. Onda više ne ide. Tik pred grebenom kao jedina opcija vidi se neka strma grapa, ali kad postane negdje II i više se ne vidi naprijed, očito je da to neće biti. S mukom skrećem poprečno direktno na greben, ali ni to nije baš jednostavno, a još je i krhko i izloženo, pa ni to neće biti pravi put.

Malo debelo gledam, motam se okolo, pa se u nedostatku boljih ideja spuštam niže i grickam i uživam u lijepim pogledima i divokozama koje prolaze pored mene. Nažalost tek sada sam pročitao i pobliže pogledao Darinkin prilog iz 2024., gdje je ključno mjesto na njezinoj slici 16. Ondje sam inače prošao, ali grapa je bila prilično uglačana (više nego što se vidi na njezinim fotkama) a bio sam uvjeren da moram više. Vraćao sam se istim putem da se ne bih opet izgubio. Tako je vrh ostao neosvojen, dan je ipak bio prekrasan. Svejedno sad imam izgovor da idem još jednom.

U nedjelju polazak kod skakaonica u Planici (parking 4 EUR/dan), zatim lagodna šetnja do Doma u Tamarju. Onda slijedi potpuno druga pjesma. Od odvojka iza doma do vrha Srednje Ponce je samo 2,44 km i na toj udaljenosti se penjemo 1.110 m, što znači prosječni nagib oko 27 stupnjeva. Strmina je od početka do kraja i ne popušta ni na trenutak. Markacije su jako izblijedjele i u gornjem dijelu ponekad treba dvaput pogledati kamo i kuda, ali općenito je staza ipak utabana i prilično dobro vidljiva. Osiguranja ima malo, jer ih više stvarno nije potrebno, općenito su u dobrom stanju (ako se dobro sjećam, par klinova je iščupano, ali na nevažnim mjestima). Donji dio je prilično zarastao i na nekim mjestima bi mu malo piljenja dobro došlo.

Prvobitni plan je bila Visoka Ponca, ali od Srednje do Visoke i natrag ima još poprilično, tako da sam za jedan dan imao dovoljno. Na putu sam sreo samo dvije mlade djevojke i na vrhu dva veterana. Ugodnih 25°C, sunce i lagani povjetarac, prekrasan i naporan dan.

@Trobec po lidaru ima točaka na reljefu s prominencijom +10 m i iznad 2000 m nadmorske visine 896.

Ako nadmorska visina nije kriterij, njih je 27587 - to je zapravo broj svih brežuljaka po Sloveniji.

Krajnje vrijeme da idem spavati.

Ah, tek sada sam primijetio ovu temu koja mi je jako draga.

Pohvale DVas za web stranicu i uloženi trud! Kao što si i sam spomenuo, postoji problem jer ne postoji definicija što je vrh. Ako mi ti kažeš, ja ću ti reći koliko ima vrhova.

Prije svega definicija bi trebala biti jednoznačna, dakle potpuno jasna, provjerljiva i ne arbitrarna. Daleko najčešće korišteni kriterij je prominencija (visina iznad sedla). Koja vrijednost je prava stvar je dogovora (ili osobne prosudbe), ali ako uzmemo kao kriterij prominenciju najmanje 30 m (vjerojatno minimum) imamo u Sloveniji 301 dvatisočak (28 u Karavankama, 37 u KSA, 236 u Julijcima). Naravno možeš postaviti i drugačiji kriterij.

Dobronamjerno bi te upozorio i na ulazne podatke glede visine. Vjerujem da si polazio od onoga što je javno objavljeno, ali grešaka na javnim kartama (posebno na OpenTopo) ima jako puno i često su prilično velike. Ponekad je jednostavno greška u mjerenju (npr. Veliki Oltar, koji ima svuda 2621 m, ali zapravo je 2628,45 m), ponekad nije izmjerena najviša točka, često se pojavljuju i točke koje po nijednom kriteriju nisu vrhovi ili nisu dvatisočaci (tipično Toplar s 1998,85 m). Neki također nemaju vrh u Sloveniji (npr. Velika glava na Peci), ili je vrh samo za koji metar izvan granice (npr. Ostrv 2103 m, kraj Košutnikovog turna ili Grad 2016 (i ne 2008, kao na kartama, kraj Vrtače) - ja sam ih svejedno brojio).

Postoje naravno i dvatisočaci koji u prirodi postoje, ali ih nema na kartama i posljedično ni na popisima - npr. Kota 2040 s prominencijom 35 m, južno od Kalškog grebena.

Ako želiš potpuno točne podatke, morat ćeš koristiti Lidar podatke. Oni su javno dostupni preko portala GURS, ali ćeš trebati neki GIS program i malo znanja za korištenje toga. Lidar ima standardnu grešku +- 15 cm i najbolje je što trenutno imamo (ili što uopće postoji).

I ne, nemam napravljen popis. Već godinama govorim da ću se jednom uhvatiti, ali se ne pokrenem. Da ipak ne bi ostalo samo na riječima, dolje je grafički prikaz spomenutih 301 točke (kriterij - iznad 2000 m, iznad 30 m prominence, u Sloveniji + par metara tolerancije ).

Da se izbjegne još veća zbrka - ispod je ortofoto snimak s ucrtanom službenom lokalnom granicom. Kao što se vidi, uređenje na vrhu je stvar koja se tiče obje Općine.

I još jedno pitanje - s obzirom na sva izvješća o kaosu na prijevoju, može li se preko vikenda barem normalno voziti u normalno vrijeme? Ne parkirati, nego samo prijeći?

Zaradi kasnog dolaska na početku prevarim i odvezem se na Planinu Zapleč / Zaprikaj. Cesta je najviše slična kamenolomu, ali panorama gore je prekrasna. Prvo skočim na Debeljak, na koji vodi udobna mulatjera, zatim dalje na Krasji vrh, koji ima tog dana prilično posjeta. Dalje po grebenu idem sam. Na lijep sunčan dan put je na većini staze sasvim dobro vidljiv. Većinom ide po samom grebenu ili par metara ispod njega. Nema posebnih tehničkih zahtjeva na samom grebenu, ali na nekim mjestima ipak treba malo opreza. Ipak mi ide prilično sporo, i višincev se nagomila. Snijeg je samo u pojedinim manjim krpama na sjevernoj strani. Nakon nekog vremena dopuhujem do Velikog vrha, što je i konačna stanica za danas. Nekoliko vremena uživam u fantastičnim pogledima, pogledam nastavak grebena, zatim se okrenem i ponovim put u suprotnom smjeru.

Cijeli put mi je uzeo oko 8 sati bruto s pauzama, ako to nekome nešto znači, vjerojatno može biti i znatno brži. Do kraja dana se nagomilo oko 15 km i 1.100 visinskih metara.