nejcf - Zadnje poruke

Nakon uspješno završenog 2. godišta u rujnu smo s kolegom Filipom napravili zasluženi 12-dnevni krug po Egiptu. Krenuli smo u Kairu i mimo Luxora, Hurghade i Dahaba nakon dobrog tjedna došli na zadnju točku putovanja - beduinsku selu Saint Catherine usred pustinje Sinajskog poluotoka. Za uspon na Gebel Katherinu (koja s 2642m je i najviši vrh Egipta) po zakonu je obvezan vodič i dozvola. Pri uređenju oboje mi je pomogao Mohamed, vlasnik smještaja u kojem smo bili.

U sedam ujutro nakon doručka došao je vodič Shabban po mene i krenuli smo uz razvaljene uličice sela gore. Skrenuli smo u kamenitu dolinu ispod Sinajske gore (ili Jabal Musa kako joj kažu domaći) i u nekoliko serpentina se uspeli na manje sedlo. Na drugoj strani nas je čekao spust u uski vadi, u kojem Beduini zbog nekoliko izvora vode imaju svoje vrtove. Nakon dobre sata hodanja prvi put smo ugledali još uvijek prilično udaljeni vrh. Mimo još više vrtova i čak malog nasada marihuane došli smo pod njegovo podnožje. Slijedio je dugotrajan uspon po kamenitom terenu koji se prema kraju kar vukao i vukao. Malo je bilo neugodno i vrijeme: sunce je nemilosrdno pržilo uz vrlo jak ledeni vjetar. Unatoč tome što sam se 3 puta namazao kremom još uvijek me dobro opekao. Planina ima 2 vrha; nižeg (više turističkog) na kojem je crkvica i za tri metra višeg, na kojem su postavljene neke stare vojne instalacije. Prvo smo se uspeli na prvog, gdje smo se odmorili. Shabban je na ognjištu skuhal odličan ružmarinov čaj. Zatim smo brzo osvojili i viši vrh (nije mi potpuno jasno je li to uopće dozvoljeno ili ne).

Spuštali smo se kratko vrijeme istim putem, zatim skrenuli u suhu rijecnu dolinu s vrlo zanimljivim stjenovitim formacijama. Pod jednom od stijen Shabban nam je skuhal beduinski ručak s egipatskim kruhom, tahinijem, povrćem i tunom iz konzerve. Niže smo se ponovno priključili putu uspona i njime došli natrag u selo. Sreli smo samo domaće s kamelama, stranca nije bilo nikog osim mene.

Za uspon s pauzom smo trebali manje od 4 sata i za povratak 3. Pre pada je bilo oko 1000 metara. Bio je stvarno nezaboravan pustinjski planinarski dan.

Vijenac tritisočaka oko Sestriera završili smo s Monte Rognosom, koji je zapravo kućna gora Sestriera. Parkirali smo na jednom od brojnih parkinga u mjestu, koji su ovo doba godine čak besplatni. Sentiero dei Rododendri vodio nas je pravo u dolinici i završio kod jezerceta Chisonetto. To je malo, ali vrlo lijepo jezerce u potpuno alpskom okruženju. Iza jezerceta se put digao strmo gore, strmina nije popuštala do vršnog grebena nekoliko metara nad 3000 metara. Unatoč dobroj napovedi jako se zabljučilo na tom dijelu puta, istovremeno je počeo puhati jak ledeni vjetar. S grebena se vrh činio jako blizu, ali uspon serpentinama se još kar vukao i vukao. Zbog mraza smo brzo krenuli sa spustom, prvih 15 minuta istim putem, zatim nastavili po grebenu. Stazica po njemu nije označena, ali se da pratiti bez većih problema. Tako smo se spustili na Passo San Giacomo, odakle je uslijedio krušljivi uspon na Monte Querellet. Grebenu smo slijedili dalje na Monte Sises, gdje se nam otvorio lijep pogled na Sestriere sa svim smučištima. Budući da je tu počelo čak lagano rositi, brzo smo se po smučišću spustili natrag do auta.

andi2, meni je bio jednako gadan tvoj 30km "ravan" trail po Pohorju koji si nedavno objavio. Inače voliš gaziti po raznim bespotjima. Dakle nema potrebe biti glasan o moralnom kompasu i samorefleksiji.

Trobec, ne, na ulazu je ista tabla PZS kao na bilo kojoj koći. I na web stranici PZS dom je još uvijek označen kao njihov. Dakle očito nitko to nije ažurirao više od dvije godine.

Drago, moj zapis nikako nije bio direktna kritika markacista, nego krovne organizacije koja na mnogim područjima radi vrlo slabo. S obzirom da se Slovenci smatraju planinskim narodom, očito i u privlačenju novih markacista.

Ovog puta moram nažalost i sam napisati kritiku na račun PZS-a. S kolegom smo ove sedmice radili dvodnevnu turu po grebenu Ponc, s noćenjem u Planinarskom domu Tamar. Uskoro po dolasku smo od osoblja saznali da dom više ne spada pod PZS (unatoč barem po izgledu vrlo novoj, još blistavo crvenoj pločici kod ulaza) i stoga nije moguće ostvariti popust PZS-a. Tako je cijena za dvije postelje na zajedničkim ležajevima i 2 večere bila 93 EUR. U domu sam zadnji put prespavao prije 3 godine i otad se ništa nije promijenilo (porcije hrane, izgled soba). Dakle očito vlasnici žele za istu kvalitetu naplatiti tri puta skuplje.

Plaćanje karticom u domu naravno nije moguće. Ove godine sam napravio prilično nekoliko planinarskih tura u inozemstvu i tamo je svuda drugačije uređeno. U koći pod najvišim vrhom Švedske (koji leži oko 90km od najbližeg mjesta) kartica je čak jedini mogući način plaćanja. Čak i u Rumunjskoj u divljini Karpata moglo se platiti karticom, u koći su imali i WIFI. Na drugoj strani grebena Ponc u koći Zacchi naravno također moguće platiti karticom. Da ne spominjem ponudu hrane i pića koja je mnogo obširnija nego u Tamaru.

Naposljetku bih htio spomenuti put od Tamara do Srednje Ponce. Svjestan sam da ta staza nije baš prometna i stoga na mjestima uska i zarasla. Ali nema izgovora za loše stanje markacija na stazi.

Planinar tako od PZS-a na ovoj turi nema apsolutno ništa.

Doživio ne, ali čuo osobne priče od mnogih. Osim ako naravno ti imaš bolji uvid i znanje od svih ostalih i tvoje priče više vrijede.

Očito ti ne znaš što se danas događa, ako pišeš da nema više dijeljenja prijevoza, pomoći i ne znam čega još sve.

Taj zadnji komentar je potpuno promašio. Gluposti su se u planinama događale još odavno. Od ispusta ribe u Dvojno jezero, smučarskih natjecanja na ledenjaku pod Skutom, besmislenog sječenja šuma i gradnje šumskih cesta na mnogim mjestima do uništenja Krnskog pogorja u ratu. Onda je glavni problem neki youtuberi koji uživaju u hodanju po planinama i to snimaju. Vjerojatno time privlače u planine mnoge iz mlađih generacija, koje se inače često nepravedno optužuje za lude, razmažene, cijelo vrijeme na telefonima... Po mom mišljenju netko tko sam navaljuje nekim bezpotjem (i pritom lomi grmlje, gaze travu i bilje, možda čak napravi kakav ometić) ne čini ništa manje štete od nekoga tko nakon provedené noći na vrhu ujutro prži jaja. U svakom slučaju danas je zbog društvenih mreža i interneta puno lakše pratiti takvo ponašanje i posljedično ga osuđivati. Slažem se da je zadnje vrijeme posjetitelja planina (pre)previše, ali to uglavnom vidim kao posljedicu višeg životnog standarda i promocije turizma nasploh, a ne nekih influencera. Rješenje problema nepripremljenosti i brojnih nesreća može se spriječiti samo masnim kaznama, čemu se iz nekog razloga još uvijek nekako izbjegavamo.

Svijet se stalno mijenja i novotarije donose i puno korisnog, čak i u svijetu planinarstva. Možda sve vidi crno samo netko tko ni na koji način ne želi držati korak s vremenom.

Poslije 2178 stranica ove teme ne možeš očekivati da će na svakoj zagonetki biti Grintavec, Triglav ili Krn. Iako je to vjerojatno domet nekih.

Hvala svima na pohvalama! Imam tada toliko više zagona za pisanje svih sljedećih objava.

Na drugoj slici je Hochalmspitze, na trećoj Grossglockner. Za prvu ne znam.

Moram reći da se uopće ne slažem da većina mladih igra igrice ili je na Tiktoku. Društvene mreže po mom mišljenju već dosegle vrh i sad su (iako jako jako polako) u padu.

Meni traženje kolega i kolegica za planine trenutno ne predstavlja nikakvih problema. Mnoge privlači već samo kad im ispričam kako je bilo na mojim turama. Naravno uspjeh malo ovisi o tome koliko si dobar u "mreženju" i kako izgledaš drugima. Pregledao sam tvoj FB profil i zbog nekih objava vidim zašto bi kod tebe to moglo biti pomalo teško.

Za bolju povezanost s našim planinama mogao bi razmisliti o studiju u Ljubljani (koji ti po objavama ide malo na živce). I ja se povremeno vozim busom prema planinama i u većini slučajeva nemam problema. Na našem sveučilištu gotovo svaki fakultet ima i planinarski klub. Kako to funkcionira na Primorju nažalost ne znam.

Nadam se da mi ne zamjeraš ono što sam napisao. Želim ti puno sreće pri osvajanju željnih vrhova, čak i onih puno viših i udaljenijih!

Majda, tebi se je potpuno strgnulo ovo ljeto. Čestitke za sve podvige!

Sretno i tebi!

Prošli tjedan s kolegom Rokom lutali smo po Austriji i naš prvi cilj bila je kraljica Visokih Tur Hochalmspitze preko Detmolder Grat. Malo nakon Malte skrenuli smo lijevo i po uskoj i strmoj asfaltnoj cesti do kraja ceste pod jezerom Gösskarspeicher. Kad je bilo toliko priče o parkiralištima u zadnje vrijeme - usred prirode nas je iznenadilo ogradeno parkiralište s WC-ima, koje je povrh toga još bilo besplatno. U popodnevnim suncu popeli smo se prečicom do koče gdje smo prespavali. Unatoč tome što je koča noću bila dosta puna, na Hochalmspitze osim nas sljedeći dan popeo se samo još jedan.

Jutros smo startali u četiri i u mrklom mraku prešli potočiće preko kojih ide staza (dva od njih bila su vodnata). Malo pod Lassacher Winkelscharte počelo je svanuti, tu je preko grebena puhao prilično ledeni vjetar. U maglama smo se penjali po granitnim pločama dok nismo došli do 20m snježnog dijela pod početkom osiguranog puta. Snijeg je bio već jako omekšan pa dereze nisu trebale (cepin bi ipak dobro došao!). U dobroj satu uz jeklenicu stigli smo na u maglu omotan vrh, pa razgleda ovaj put nažalost nismo imali. Zbog magle i hladnog vjetra uskoro smo počeli silazak i po putu još jednom stali u koči. Onda smo krenuli prema Lienzu gdje smo bili par dana i napravili još par uspona.

Kuvar u koči nam je rekao da je staza preko Steinerne Mannln službeno otvorena, ali da je uspon po njoj zbog padajućeg kamenja jako nepreporučen. Staza preko Detmolder Grat odlično osigurana, za uspon i silazak treba ogromna snaga u rukama.

Kod tebe moram reći da za 90% tema koje otvaraš, uopće nemam pojma čemu bi trebale služiti

Danas sam pri spustu iz Dedca u dolinu prošetao po cesti i provjerio u kakvom je stanju. Desna serpentina prije raščjepa Konec-Jermanca i prva lijeva serpentina nakon tog raščjepa imaju prilično duboke jame. Ostatak je ok.

Prije mjeseca dana bila je sasvim normalno prohođiva.