bos - Zadnje poruke

Porodično smo se uputili na Brač da ga upoznamo malo drugačije. Za početak smo prešli četiri etape, više informacija o cijeloj stazi na Camino Brač.
Za prohodene etape mogu reći da uglavnom idu makadamskim cestama, nešto se hoda glavnim asfaltiranim cestama, vrlo malo po šumskim stazama. Oznake staze su uglavnom po tlu u smjeru etape, jer smo išli i kontra smjerom neke etape, orijentacija je bila zahtjevnija. priporučujem preuzetu GPS stazu cijele staze. Nigdje nismo vidjeli smjernih tabla staze i ni u većim mjestima info tabli cijele staze.
Svi pečati staze nalaze se u TIC-ovima po mjestima koji su uglavnom otvoreni radnim danima od 9. do 14. sat, tako Milna ima svoj pečat, Bol ima Blacu, Zlatni rat i Bol, Sumartin ima Povalju, Sumartin i Selce te Sutivan ima svoj.
Cijela staza ide od mjesta do mjesta te tako upoznaš puno zanimljivih mjesta i ostalih zanimljivosti uz stazu.
Logistiku smo riješili sami, pa smo uzeli bicikl da se vratim na izlaznu točku hoda po auto.
Prešli smo otprilike pola staze od ukupno 158 km, ostalo sljedeći put jer ako nešto započneš moraš i završiti!

Mjesto nesretne ljubavi, mjesto mostova, mjesto zvonika i mjesto odbojke, trenutno jedno od najboljih na svijetu, čiji dio su i naši Rok i Uroš.
Ako se planinski izrazim, više su Kobanci nego Pohorci, jedan je čak pravi Slovenac, drugi je pa morao ostati kod kuće kad smo se uputili na vrh naše domovine, jer nije htio obaviti pripremni trening.
Mariborec i Hočanin su u domaćim klubovima u mlađim kategorijama osvojili sve, zatim su se u Mariboru udružili i nakon dugih godina vratili naslov u Maribor. Potom su se uputili u inozemstvo svaki svojim putem i letos su se opet našli zajedno u Veroni, gdje je održana zaključna priredba olimpijskih igara, šteta što zato nismo mogli ući u arenu, još jedan razlog za povratak.
Ako se upućujete u planine blizu Verone, uzmite si vremena za obilazak mjesta koje krije mnogo toga ...

Da

Ne

Ne, domaće.

Ne i ne.

Jučer s prijateljem po stazi ili izvan staza Vrata - Bivak IV - Sp. Dolkova špica - Dolkova špica - Rdeča škrbina - Rogljica - Dovški Gamsovec - Gubno - Bivak IV - Vrata.
Svi pristupi su već ovdje na forumu opisani, naravno svatko ide na svaku goru malo po svoje, gdje mu se čini najbolje, ali ipak je lakše ako već ima neke korisne informacije. Na Sp. Dolkovu špicu ima dosta gomila na cijelom usponu, ako sve redom vidiš. Rogljica kratko, ali slatko. Po dijagonali lijevo, kratak skok, iznad kojeg je uže za spust, na vrh po lijevoj strani. Također na Dovški Gamsovec ima dosta gomila, zadnju stijenu pred vrhom smo obišli lijevo i lijepo na vrh. Za kraj još po lakšoj strani na Gubno, koji je lijep vidikovac.
Proveli smo lijep i zanimljiv dan na vrhovima bez gužve.

Vrh?

Vidjeli smo da si se trudio.
Ujutro je stvarno bilo sparno da je kar teklo ...
Sreli smo se ujutro u šumi i razmijenili par riječi pa onda kod Aljaža kad si rekao da si probio magičnih 2000
Gora će pričekati da budeš u formi.
Sretno

Ovaj put smo se do Ptujskog jezera odvezli biciklima ravno od kuće i u Miklavžu smo se priključili na Dravsku biciklističku stazu Maribor - Ptuj.

Hvala, nisam ga primijetio, možda sam ga previdio.

Kamnik

Dugo sam odgađao ovaj remek-djelo, ali jučer sam se zatekao u Robanovom Kotu i puta natrag više nije bilo.
Do Robanove planine idem još jednom kroz sjećanje na sve vaše opise i slike s ključnim točkama, zatim krenem po grapi do karakteristične stijene i dalje po stazi, ako naravno vjeruješ u tu stazu kad si prvi put ovdje. Naravno bio sam više puta u dvojbi gdje sam uopće bio, ali po osjećaju nekako dođem do špilja i sipara pa do grape i već vidim Robanovo kraljevstvo.
Uslijedilo je nastavak na greben i borba s borovcima preko Travnika do Krofičke. Spuštam se markiranom stazom do raskrižja pa skrenem na Strelovec i odatle do Kneza. Jedva počnem pravilno hodati cestom kad me stariji par nagovori da li se vozim s njima u dolinu i tako upoznam g. i go. Matk. Pričaju da su bili kod sina koji se oženio u ovaj Kot, gospođa kaže da se njen otac rodio na Robanovoj farmi i da je Joža Vršnik - Roban bio njen stric.
Dakle dan koji ću zauvijek zapamtiti!

U okviru omladinskog planinarskog tabora u Ribjeku posjetio sam sina par dana za njegov rođendan i malo sam se prošetao okolicom s njima.
Prvi dan smo se sa prijevoja Strma Reber popeli na Firstov rep i rub Loške stene, nastavili smo na Cerk i natrag do polazišta.
Drugi dan sam se sam prošetao iz Osilnice do izvora Kolpe i natrag.
Zadnji dan smo otišli iz tabora do Bezgarske planine odnosno Šajbnika i natrag.
Zanimljive staze uz Kolpu, ali nemaju puno posjetitelja.

Markacije su pri spustu lijepo vidljive, ali se posebno na početku vidi da nema puno prometa.

Nekoliko puta sam je prohodio po točkama, nikad pak stvarno po cijeloj trasi i tako je opet postala važna staza, jer je cilj još daleko.
Za početak sam prohodio stazu iz Maribora preko Pohorja, Uršlje gore, Smrekovca i Raduhe u Robanov kot.
Nakon početnog uspona do Mariborske koče, gdje se po mom mišljenju novi skrbnik nije najbolje snašao, nastavljam do Ruške koče, koja je više nedjeljna gostionica nego prava planinarska kuća. Slijedi spust u hladni Šumik i blagi uspon na Klopni vrh, gdje pečat čuva milijunska vojska. Do Koče na Pesku, koju obnavljaju, srećem divlju svinju, ali se ona više uplašila mene nego ja nje. Ipak se kod kuće može doliti voda i zatim slijedi uspon do Lovrenskih jezera, koja sada krasi lokvanji. Nakon spusta i uspona već sam na Jezerskom vrhu, usput još pogledam lokvanje na Ribničkom jezeru, i već vidim po novom jednu od najskupljih planinskih kuća kod nas. Iako je cijena s popustom PZS za zajednička ležaja 32 €, sve ostalo mogu samo pohvaliti, vrlo dobra hrana i nakon tuširanja gotovo si kao nov. Ribnička koča ti nudi i zalazak i izlazak sunca.
Rana ura, zlatna ura i nakon blagog uspona već mogu na Crnom vrhu promatrati divokoze pri jutarnjoj paši. Nakon spusta slijedi Grmovškov dom, od njega je inače ostao samo pečat SPP, ostalo više nema. Nakon uspona na Kope, već mogu pogledati prema Uršljoj gori i Raduhi tamo daleko na horizontu. Nastavljam mimo Partizanskog doma prema zadnjoj kući na Pohorju, gdje si priuštam dobar borovničev zavitak, zatim kroz dolinski pakao do Poštarskog doma na hladno piće. Nakon strmog uspona sam na Uršljoj gori, gdje u 15 sati više nema gužve i također ne više puno za pojesti. Slijedi strm spust i duga šetnja cestom do Slemena, gdje također obnavljaju dom, pa brzo idem dalje. U ugodnoj sjenci šuma prema večeri konačno stižem do Doma na Smrekovcu s ljubaznom skrbnicom. I ovdje se može istuširati i svjež zakoračiti u novi dan.
Jutarnje zagrijavanje je baš pravo po prilično ravnom terenu, gdje pozdravljam krave na jutarnjoj paši i dva planinara koji su promašili brdo, takvo je ako se loše pripremiš i vjeruješ samo tehnologiji. Kod Koče na Travniku doručkujem i već nastavljam prema Koči na Loki na borovničeve štruklje. Iako od kuće krećem s mladeži u najvećoj vrućini i već s nekoliko km u nogama, iznenađujuće me nitko ne pretiče do vrha. Spuštam se na Grohat na odličan ciganski gulaš, mogao bih još jedan, samo onda ne znam bi li mogao normalno sići, usput ima i poneki uspon, u dolinu. Prvi dio spusta je prilično zahtjevno prelaženje s upozorenjem o aktivnom odronu, drugi dio strm spust do glavne ceste. Prošetam još cestom do Robanovog kota, gdje ću sljedeći put nastaviti, ali to je već nova priča ...

Od Mešenika do Kamniškega Dedca sam već bio, danas od Staničeva vrha, dakle sada mi još nedostaje Kamniški Dedec - Staničev vrh za cijele Zeleniške špice.
Danas sam se prepustio vođenju, gužve nije bilo, osim kod osvježenja u tolmunima.