Mala Martuljška Ponca, 14.6.2026
Danas je bio za mene jedan od onih dana kada se snovi ostvaruju. Na ovaj izlet se "pripremam" praktički već dobre dvije godine. Postupno sam povećavao ciljeve da ću jednog dana biti spreman i na takvu planinu kao što je Mala Martuljška Ponca. Vrijeme je sazrelo i planina me danas ljubazno dočekala.
Odabrao sam smjer preko Kotlova, i za uspon i za spust. Unatoč blagom nemiru prije ture, nije bilo većih problema. Pa, osim što se je cepin zakačio na ruksaku u klekovinu — ali do kraja ture sam se i u tome izvještio.
Moram priznati da bi bez gomila bilo jako teško naći početak staze koja se odvaja od bujice. Pri prijelazu iz Donjeg u Srednji Kotel išao sam lijevom varijantom. Tijekom uspona razgledao sam i mogućnost prijelaza sa zapadne strane, ali već izdaleka izgleda prilično ozbiljno.
Kad se na izlazu iz Gornjeg Kotla otvori pogled na sipare i Martuljske prvake, srce doista zaigra. Teško je opisati koliko sam uživao — mislim da sam dio puta prošao u nekoj vrsti transa.
Odande sam nastavio lijevo po grebenu da izbjegnem sipare, iako to uopće ne bi bilo nužno jer su dolje još bila lijepa snježna polja. Iskoristio sam ih s uspjehom na povratku. Na grebenu je jedno zanimljivo mjesto gdje se treba spustiti u usjek i zatim malo popeti. Odozgo ne izgleda baš nedužno, ali većih problema ipak nije bilo. Greben je ipak mjestimično jako krhak, pa je potrebna prilična opreznost.
Po snježnom polju naravno je obavezna zimska oprema. Pomoću sam si i štapom. Penjanje od sedla do vrha nije mi se činilo previše zahtjevnim, niti pri spustu. Naravno, ako znaš što radiš. Stijena je kompaktna, hvatišta i stajališta ima dovoljno. Na početku visi i uže ako bi netko trebao. Osobno nisam osjetio potrebu za tim.
Na vrhu prilično puše. Na Špiku sam primijetio nekih četiri osobe. Upisna knjiga je lijepo uređena i u dobrom stanju; zadnji upis bio je oko 20. svibnja.
Spust preko Kotlova (ako je suho, kao što je bilo danas!) ne čini mi se baš strašan — strpljivo i polako, pa ide. U međuvremenu sam se poigravao mišlju da pokušam spust mimo Tri ariša, ali to će ostati za neki drugi put. Radije bih se s tom stazom upoznao prvo pri usponu.
Osim dvojice alpinista koji su ujutro išli nekamo naprijed u smjeru bivaka pod Špikom, na turi nisam sreo žive duše i planina je danas bila samo moja.
Zadovoljstvo na vrhuncu.
Treba reći i da bez opisa i slika ovdje na hribi.net ne bi išlo tako glatko, pa se zahvaljujem na korisnim prilozima.