rozka - Zadnje poruke

​Bez riječi a istovremeno toliko za napisati, podijeliti,…i gdje, kako uopće početi?!

Prije nekoliko godina mi je prijateljica Anka rekla da je nekad postojala staza za stoku iz Dunje u Reklanicu preko Forca de la Puartate a baš tada smo se zadržavale nad Dunjom pa sam si mislila hoće li uopće znati o čemu priča? Ne vidi li divlje strmine gdje trava još drži? Ali nešto se ipak pomaknulo i počela sam tražiti prekopavati našla sam rijetke opise Igora i Kibubove obitelji što je znatiželju još više motiviralo. Godine 2020 smo okusili surovost divljinu samoću tog svijeta koji s druge strane toliko daje ako znaš cijeniti i vidjeti što je sakriveno. Dio puta smo već poznavale pa nakon skoro dvije godine čekanja i zatvorenog Predela prošli vikend konačno probijamo do Reklanice i stvarno rano pohvalno za nas već napuštamo uvijek očaravajući Patok. Što ima to selo da me tako očaralo?!
Do raskrižja 620/621 put već poznat ali lošeg stanja prvenstveno nepročišćen još više zarastao nego 2020 dalje na prečkama bolje sve dok ne dođemo pod obronke Monte Joveta. Prečkanje središnjeg dijela puta koji ponegdje nema odnio ga je ili nasuti kamenje drveće grane pijesak sve za "to go" vidi se da su bile stube ali ipak neugodno pod nogama leti u prazninu nad glavom šviga osobito ako iznenadiš par skakutavih srna. Kad se Jovetove stijenke ublaže pred Rio Fontanis put dalje dobar ali mi2 idemo samo do Rio Livinal gdje ulazimo u zaraslu strugu. Bilo je prepogibanja vježbanja tučnjave s granama i duboko uzdišemo kad je kraj i izlazimo na čistinu Livinala.

Odavde idemo na nov teren uključili smo naše "njuhalice" ja sa crvićem osobito na takvim turama kad nepoznato pobudi neugodan osjećaj straha dobro da je moj sužitelj više free i avantura je počela. Od kraja kotline idemo lijevo pod stijenom gdje nas zavede prvo požagano ružje ali brzo shvatimo da te stazice nisu ugodne za hodanje jer izlaz daleko u Dunji. Idemo jedan "komad" više malo se svađamo s ružjem i da udarili smo Forca di Dogno iako moj crvić još malo sumnjao da smo tako brzo uspjeli ali požagano ružje malo lukavstva i skromna stazica koja je vodila prolazi su se otvarali kad smo stali pred Zlodejevu poličku bilo jasno no ja 98% haha da je to to. Nataknuli kacige i već "Zlodej" podigao puls jer dio poličke uzak natovaren izložen i nagovještava što nudi nastavak. Nakon prečke dolazimo u lakši svijet i uskoro gledamo drugu stranu no bilo tako da sam se još tukla s ružjem i čujem vrisak sužitelja i da opravdano. Uočuješ markantnu stijen Strme peći pogled na Dunju Montaž i bacanje oka na nastavak razgled koji miluje i širi zjenice. Hodamo policama pod Jof dei Miezdi ovdje ondje plašimo vješte 4-nožce jedine stalne stanare koji nas dalevo pozdravljaju kamenjem ali vjerujem da su iznenađeni "drugom vrstom". Napredujemo bez problema kad lijevo iznenada crvena točka pa još jedna i tu se priključuje put iz Dunje i točke standard dalje. Nastavljamo preko jedne grupe na sočnu zračnu poličku pa druga grupica i vrtoglavih stazica ne manjka kad dođemo do zloglasne prečke i gle konopac napet hmm ali ja se ipak dodatno vežem dobra sam na zračnim prečkama bolje 2x. Ali prava višnja prečki čeka za okretom jer pojelo pol staze med krusljivim kamenjem prečka pješčana korak minimalan nigdje drveće ili čvrstog kamena za osiguranje samo trave za hvatanje. Čekam na sigurnom prevrtim očima samo od gledanja sužitelja kojem prepustim prvo mjesto da me onda osigura više za glavu nego čizma jer za to ionako nema mjesta hvatanjem trave ne znam je li ostalo zeleno. Tu završavaju vrtoglave prečke i prečkanje općenito kraj i svake staze. Crvene točke nestaju pred nama strmo travnato-skalna kotlina koju smo krenuli po zelenilu loš izbor ali kad uđeš nastavljaš tražiš najbolje prolaze. Znali smo samo držati lijevo i nakon mučnog travnika dođemo pod stijen gdje nas zadnja polička mimo prozora mnogo lakše dostupnog nego s druge strane dovodi do Forca de la Puartate i... osjećaj zbunjen bez riječi a unutra ključa…jeli stvarno jeli smo ih našli i prešli daaaaa Semide dei Agnei dale su se "uhvatiti" na kratko vrijeme koje se zaustavilo...
Ove godine upisali smo se prvi zatim bez riječi ležali svatko na svom komadiću trave upijajući osjećaje...neprocjenjivo.

Nakon duže pauze vrijeme za silazak kojeg smo poznavale ali malo podcijenile. Nakon već obavljenog dugog pristupa ovaj silazak preko Il Ropa (op. gdje dio silazka preko izloženog zida ove god. konopac nije bilo 2020) stvarno iscrpljujući beskrajni strmi usjeci za umorno tijelo gdje hvatanje i berba buketića više nije smiješno nego vrlo zamorno. Ali kad sve ima kraj i mi2 dočekale put 621 u tišini hvatale korake do Patoka i predale se svojim mislima... uspjele smo.

Tura gdje moraš početi na kraju da bi se uhvatio početka. Moraš poznavati silazak inače te livade ne puste iz svog zagrljaja. Mi2 trebale 14 sati nismo žurile bez većih problema ružje požagano pomažu crvene točke ali ipak prečkanje uništenih grupa osiguranje nejednostavan teren uzimaju vrijeme. Stvarno jedinstveno iskustvo i smiješno je kad iz doline huči civilizacija a ti u sirovom divljem svijetu... tako blizu i tako daleko i da...ZNAM da dolazimo još!

I na kraju... još se pitam istina li ili mit što na granici nevjerojatnog nepredstavljivog...

»K al pr« Matevžu, vozimo, gledamo i parkiramo u prekrasnoj Trenti, između Soče i Loga. Pridruži se naša »mama« skupine i već grižemo koljena, švinglamo po opisu i uvjereni smo da hodamo više nego treba. U ključevima, uz grapu i da, do tu sve OK, onda raskrižje, idemo desno do razbijene grape pune snijega i palih drveća, ali nas ne zavede pa natrag lijevo na prvo rame direkt kao u opisu. Slijedimo hmmm stazinama ovdje tamo požaganima deblima, a ja uz sve te poslove još se borim sa sobom i klizavim lišćem, ma zadatak za cijeli ruksak. Uvijek više i kad izađemo iz šume na tren desno podor cilj dosta više desno i shvaćamo pogrešna grapa pogrešna rama hmmm. Već sam vidjela kako bi leglo sunčanje uz Soču s pivom za hlađenje ali moji su-uživači se nisu ni osvrnuli na moja sanjarenja i odlučno bezkompromisno prešli iznad podora kroz uski prolaz zatim prečkama desno i već smo gdje trebamo. Prva užina danas zatim ulazimo u svijet trentarskih strmina i vrtoglavih dubina i budući da smo začinili početak našu žicu strmo ali vodič super osjećaj za prolaze više uhvatili stezicu i hod prijatniji. Brzo pod stijenama mimo dvije plezačke smjere narančaste točkice i jaaaaa Velika vrata mi smo tu!!! Wauuu kakav lud svijet pogled na drugu stranu lijevo desno gdje mi je odlazio komadić oka. Mi2 se opremamo »mama A.« čuva Vrata i već prelazimo melište u grapu. Uz grapu OK inače sama bez osiguranja ne bi nastavila ali za mene probleme kad grapa završi madona mislila sam da je «Srebernjakov Česen» loš ma ove trentarske travice ti ubrzaju tj zaustave bit. Gore grabila unatoč konopcu svu zelenilo sve cvijeće po rijetkim ruševima skačući od radosti i konačno na vrhu Zapotoškog vrha. Razgledamo sve na dlanu slikamo moje velike oči i da slijedio spust silazak tj jecaj i stenjanje preko apsurdne strmine nisam znala kako se uhvatiti silaska s užetom treba doći na »ti«. Nekako se spustim trajalo hahha i grapa pravi balzam još dva skoka i već na ravnom se grlim s tepisima cvijeća. Onda shvatili da smo mogli po polici više izbjeći skokove ali začinili pristup kao uvijek vidjeli smo moguću na desno pri usponu. Zaslužena užina i zbogom prekrasnom svijetu. Silazak bez problema brzo u šumi nađemo super prolaz jer moj »pilot« upao u meditaciju samo slijedila su-uživače. Glavnu »silazak-besedu« preuzela »mama« i ozbiljno shvatila »po rami« jer smo išli direktno dolje. Sad o bočnim lijevim desnim stazicama neću jer ih ima. Naletjeli na narančasti križ i točku nastavili po rami niže na izraženu stazu slijedili desno i da dovela do jutarnje varijante gdje smo skrenuli lijevo. Brzo kod auta i pola skok u ledenu Soču direkt iznad nas Velika vrata i Zapotoški vrh.
Još jedna imenitna tura u trentarskom svijetu gdje vladaju samoća i strmooo zahtjevna jer čisto bez staze i te odrezane grane zavode jer i naša lijeva varijanta prolazna i odrezana i unatoč opisu išli smo našu ali ispalo. Uspon na Zapotoški vrh ili bolje plezanje gdje je vršni dio izložen preporučujem uže.
Prošao još jedan dan pun čitanja švinglca velikih očiju straha (čitaj mog) ali osjećaj zahvalnosti da možeš sve to doživjeti i dijeliti s prijateljima na turi...neprocjenjivo

Tadej... uživajte u sladkarijama

Zlatko, hvala...znaš, bez suživača, još uvijek bi hrepila prema trentarskim strminama

Tadej, kad sam vidjela tvoju fotku, skoro sam skočila u ekran...ma je previše, hahaha

Hvala. Mala Babnca me je i mene iznenadila, iako je grebenčić kratak, prilično je zračen.

Jany, hvala...svijet prema Bavšici je stvarno poseban, divlji i imati mogućnost prijeći barem dio, za mene je neprocjenjivo

Hja, nekako smo se kar zapeljali u Žagu i onda tijekom hoda shvatili da smo odabrali najduži pristup.
Da, cijelo prečenje Male Babe je inače kratko, ali zahtjevno. Na Veliku Babu smo otišli ravno s njihovog sedla, no malo dalje prema Dolini...na slici 18 gdje dođeš na "rub" i ugledaš Dolinu, skrenuli smo lijevo po travi do stene. Spuštali smo se prema sedlu Med Baban.

Morala sam se iskupiti za Oltarček, pa sam ga sljedeći dan "odvela", ne na jednu, nego na dvije Babe, haha
Ma, ti grebenčići, za mene obično teški, za moju glavu naporni, ali za tijelo i dušu, više nego potrebni i privlačni. Ovo smo imali zelooo davno u "pacu" i naravno, idemo na veliko ili bolje ništa.
Krenuli u selu Žaga, mimo Globoškog potoka i uzeli nemarkirani pristup, koji je inače stara, očuvana mulatjera, ali uspon je dug, visine se polako gomilaju, jer cik-caka skoro do vrha i vrlo polako dobiva na visini. Zamaha u nogama nakon prethodnog dana jednostavno nije bilo. Na Skutnik sam se jedva dovukla. Tu se razveselimo pogleda u bajkovitu Reziju, i već gledamo prema travnatoj, naravno strmoj Mali Babi. Nastavak je išao lakšim nogama i brzo smo na Mali Babi. Prečica po grebenu je vazdušna i uska, rijetki omaci naravno mini travnate viseće poličke u zraku. Nalazimo staru jeklenicu koja pomaže pri spustu u škrbinu, zatim prelazak na nastavak grebena koji se stvarno brzo završava. Slijedio je spust, naravno osiguravala sam se, pa, soputnik se kao kamzika snađe na takvom terenu, ali i on je uhvatio štric, posebno zadnji dio je prilično okomita travnata visina, inače je postavljena stara zajla, ali nekako moraš do nje doći. Ubrzo smo na travnatoj sedlu, nastavljamo do sljedećeg sedla gdje ravno preko, da da, opet trave, upuštamo se u strminu Velike Babe. Nalazimo čak i možiće i pri čitanju Prleta, ovaj piše da je pristup lakši od I do III. Naravno, preuzimam vođenje i naravno, nađem se pred visećom stijenom i zašto bi bilo jednostavno ako imamo štric, haha. Nakon tog skoka brzo dostižemo vrh Velike Babe, jupiii i budući da smo kasno, uživamo sami vrh, poglede i povremeno jak vjetar. Kad napunimo gladna usta, polako krećemo, jer put u dolinu je dug i opet jedna od onih... radi se o markiranoj stazi, ovdje nema problema, hahahaaa, ma kako smo se prevarili. Inače smo oboje već bili na vrhu, ali to je bilo davno i samo smo otišli prenisko naravno, sjećanje mi je kasno svjetlilo da put ide uz stijenom. No, prikupili smo još malo visina i vremena. Onda, hmmm, Dolina, duga krnica, sa vrlo slabo vidljivom ili uopće ne stazom, busenima trave, rupama i korak je bio sve samo ne brz. Kako sam odahnula kad sam ugledala planinu Baban. Odluku za spust preuzeo je drugi partner, inače nisam oduševljena nemarkiranim stazicama u kasnim satima, ali smo otišli. Nakon par stotina metara gdje markirana staza ide ravno, skrenuli smo lijevo. Ovu stazu smo djelomično, u gornjem dijelu, već prošli kad smo istraživali kraj/iznad slapa Boka. Na tom raskrižju gdje se ove 2 staze spajaju, slabo vidljivo, ovaj put smo nastavili ravno prema Žagi. Sprva je staza lijepa, meko lišćem prekrivena, vrlo očuvana mulatjera, usred pa iznenada nestane ili je slabo vidljiva, zarasla, teren se također uspravi nizbrdo, niže opet stupamo na ljepšu stazicu koja nas cik-cakom dovodi do Žage, tik prije kraja dana

Da se još jednom latim grebena Male Babe, svakako bih ga prešla u suprotnom smjeru i iz Rezije, jer sedlo između Baba omogućuje kružnu turu koja je kraća. I da, potvrđeno, Mala je gora od Velike Babe, ali i na ovu si možeš lijepo začiniti pristup. Što se tiče oznake »markirana staza« od planine Baban na V.B., označila bih je kao bezstazno, jer staze praktično nema, tu i tamo stare blijede markacije, ali vidiš je kad si na njoj.

Bio je još jedan lijep dan gore, ali polako će trebati skraćivati ture jer dan više ne traje dovoljno dugo

Rekao je da mu fali samo taj greben i otišli smo, opet ne rano, kasno i čudili se punom parkiralištu, čitaj 3 auta, što je za Bavšicu puno😊, zar ne. Natakla pre-težak ruksak i već gone visine do planine Bukovec, gdje malo sjednemo, zatim letimo do sedla Kanja. Do tu već susretnemo dva planinara. S sedla se malo spustimo, preko Luže i već nas obasja sunce toplim zrakama. Iako smo nakon Prleta preskočili Šmihelovec, ništa ne štima, treba uvijek ostaviti nešto za razlog za još. Početni uspon na Zagorelec jednostavan, ali ja već zurim u strme visine pred nama?!! Spust s Zagorelca baš sočan, pa onda, već odmah dva gadna mjesta, jedno usko vjetrovito prelazno i mix trava stijena u spustu do mini sedla, gdje se uspinjemo na vrh Velikog Jelenka. Prije nego što smo nastavili, iz smjera Skutnika donijelo glasove, zatim dvije figure. Baš začuđeno iznenađena današnjim posjetom i kako se pokazalo malo kasnije, dva momka odabrala suprotnu smjer. Mi2 nastavljamo i počinjemo oprezni spust, u travama bogatim travnim busenima srećom. Uskoro na prvom "abseilu", juhuuu i već stojimo pred uspravnim Oltarom, oko kojeg moguć obilazak, ali mi2 se naravno odlučujemo ga "napasti". Ma ovdje stvarno mjesta za jednog ludaka i na vrhu, kod otpuštanja konopca koji se lijepo zakačio, malo se zadržali pa...ufff, kad sam imala travu pod nogama išlo je, onda korak u prazninu, uvijek me malo stisne, ali na čvrstom tlu bilo vrištanja i smijeha😊. Kad se spusti i su-uživač, kaže da se klin malo pomiče, hmmm, odbacim misao i nastavljamo. Slijedi jednostavan pristup Skutniku...da sam samo znala prošle godine. Na vrhu se upisujemo i budući da sam imala još dug, ovaj put sam imala olovku, ali bila je prevelika za vpisnu staklenku na vrhu, ma u treće ne znam hoću li se još ovdje gore puzati. Spust sa Skutnika, pa, jedinstveno iskustvo gdje se trentarske trave ne "štede". Na vrh Špičice brzo, zatim se odlučujemo za spust na tamnu sjenovitu stranu, gdje smo se "vezali", jer trave s primesom crne klizave zemlje, više nego idealna klizalište za duboki slijet.
Spuštamo se do Vrh Osojnika, gdje imamo prvu ozbiljnu užinu i još se sunčimo suncu koje polako nestaje. Razmišljali smo koji je kraći spust i odlučujemo se za preko Doliča. Kao što je sada navika, naša obvezna oprema je svjetiljka, jer nas je i ovaj put tama uhvatila u zadnjem dijelu puta, gdje smo skoro nagazili curu koja je meditirala usred šumskog puta.

Jaaa, Prletovo prečenje Zagorelec-V.Jelenk-Oltar-Skutnik i Špičica, uspjeh…kad sam prošle godine gledala na tu stranu, prečenje mi je bilo znanstvena fantastika koja se ovaj vikend ostvarila. Divlji trentarski krajevi, bez mogućnosti umika, ako i postoji sve samo ne jednostavan. Dan je bio savršen, bez oblaka, sve po planu i da, naravno dolazim još, možda se strmina do sljedećeg malo stišaća, hahhaaa

Jany, lijepe fotke, ALI, mogao si je od Slemena "popeti", posebno jer imaš vremena

Jany, čisto prav si naredio da si se vratio
Geppo, rekla bih barem za dva, hehe

op. i naravno čestitke obojici za podvig

Jednom kad budem velika, možda...čestitke

O, soškolac, hvala.
Nad Bavšicom pa idi nekad u izviđanje

Hvala Drago
Nas su ujutro pratili i zvukovi jelenova, stvarno je svijet nad Bavšicom poseban.
Hja, i mi2 smo se na tren poigravale s mislju Zagorelca, ali će počekati, tako imam dobar razlog da se vratimo

Hvala miri
Da, da u tišini, baterije su bile skoro prazne

​​Bila je na dugu i žulila, malo se potuhnila, ovaj vikend pa je konačno došao čas za podvig na 2

U svježem jutru navlačimo teške ruksake i već sopćemo iz Bavšice prema planini Bukovec i dalje, na sunce, u strmi svijet, tražiti razglede.

Staza očišćena, dobro prohodna, koprive podnošljive i uskoro dosežemo "lovsko" razgledište, odakle po sad već poznatoj stazi, preko Bukovskih korita, do sedla Vrh Osojnika, gdje zastane dah...sunčić, toplina, razgledi, jesen, wauii, preeečuudovitooo. Posjednemo kratko, pojmem oraščić i već se prva dama upušta u dubine strmih trava. Tražimo najbolje prolaze, malo desno, malo lijevo, pa strmo gore, u malo lakši svijet i odjednom stojimo na vrhu Špičice, jupiii...samo zamislite kakva zbrka me obuzela i kad sam ugledala polomljeni križ, povjerovala sam da smo stvarno na vrhu

Prije obavezne užine, bacim se popraviti, zalijepiti polomljeni križ, drvene pločice s natpisom nismo našle?!, zatim se upisujemo kao prve ove godine i konačno slijedi sjedenje, upijanje, uživanje. Zadržale smo se prilično dugo na vrhu, kako ne, kad je misao čekala godinu i žulila. Unatoč posjeti susjednom Pelcu i tako Niskom vrhu, osjećale smo osjećaj samoće i kako vrijeme ovdje drugačije kuca.

Napokon se nagovorimo, zahvalimo i polako ostavimo Špičicu, te nastavljamo po grebenu, preko skoka se osiguravamo i već smo na sedlu, gdje počinjemo uspon na susjedni Skutnik. Ma travna greda, kad si tamo, izgleda potpuno drugačije, malo krotkije, ali ipak, kao i uvijek, i ovaj put začinili smo uspon, prebrzo skrenuli lijevo i za mene odjednom nema više šopova, pa me moj suživač malo povukao i jaaa, stajale smo na Skutniku...čisti razvrat za mene, stajati na dva takva vrha, juhejjj...kad sam u svemu, da, da, ponovnoj zbrci, htjela nas upisati, pa mi mini, stvarno mini olovka pala med stijene, htjela je spasiti, pomakla par stijena, ali pala je tako duboko da nije bilo rješenja?! Zato molba mogućem posjetitelju, neka uzme neki pisac i ostavi ga u staklenoj tegli. Bit ću zahvalna.

Ako smo se na Špičici dugo zadržale, na Skutniku još duže...ah, kako je ponekad fina neznanost silaza, "biti u trenutku" više prisutan i opušten. I s vrha, na stranu Zapotoka, kamo smo se spuštale, markirana staza izgledala bliže, ali silazak u bezsramno strmim travama baš usporio tu kratku udaljenost. Taj dio ture nam je fino oduzeo dio motivacije, jer nema ništa što bi nagoviještalo makar mini trag, više je hvatati trave koje nemilosrdno bode, tražiti prikladan korak za čizmu i kraja nema...kad smo kooončno ispuzale iz strmine, dvije kamze koje su pojurile za nama po našoj "špuri" i u trenu preko obronka Skutnika dobro nas nasmijale. Nastavile smo traženje markirane staze, zatim lijep, sicer suvišan, uspon do sedla Kanja i uslijedio dooolg silazak do doline. Naravno nas je kod LK obgrlila noć i put se činio još duži. Silazile smo u tišini, vrtjele film dana i bile zahvalne za mogućnost i nevjerojatno lijep, naporan dan, tamo negdje više...

Divlje, samotno, naporno, netipično, ali hkrati tako tipično za Trentarski kraj. Na ovoj turi strme trave imaju glavnu riječ, zdrava crna zemlja, gdje je oprezan korak i mirna glava obvezna oprema, ali unatoč svemu, znam da se još vraćamo. Spogledavanja nije falilo, hehee