iva - Zadnja sporočila

Ishodište: Jasenak 637m:
Tura: Jasenak-Samarske stijene 1302m-Ratkovo sklonište-Vihoraški put-Bijele stijene 1334m-Jasenak.
Visinska razlika:1000 m.
Ocjena ture:Zahtjevno
Vrijeme trajanja:6:00
Preporuka:Mali ruksak,gojzerice,3 l vode i karta Smand /Smerke.
Automobilom preko Ogulina do Jasenka.Tu se odvaja desno macadam cesta /PUTOKAZ za BS.Cestom 6 km do lijevog lošijeg cestovnog odvojka.Tu ostavljamo auto.
Nakon 200 m LIJEVO kolnim nemarkiranim putem /prva marka nakon 1 km .Put se uskoro pretvara u stazicu te kroz Klanac kostura opet izlazimo na cestu.Cestom do tzv 13 KM/ 1:00.
Uspon na vrh Samarskih 35 min a isto toliko do slikovitog Ratkovog skloništa.Od skloništa 10 min prema cesti te na raskršću desno..
Nakon toga 3 sata uživanja čudesnim atraktivnim Vihoraškim putem/markirano bespuće malo gore malo dole do doma na Bijelim stjenama.Dom otvoren vikendom i opskrbljen pićem.Preostalo je još 40 minuta do auta.Osim početka puta i malo lošije marke nakon odvojka za Samarske stijene markacija dobra/ križanja uredno označena.

Ishodište:Sošice 580 m.
Tura:Sošice-Trata-Sveta Gera 1178
Trajanje uspona:2:30
Visinska razlika:598 m.
macadam cestom prema Sv.Geri /nakon 800 m desno odvojak za plan dom Vodice /45 min.Produžiti cestom do čistine i raskršča cesta.Lijevo Gera ,pravo Vodice.Na tom mjestu preskočiti potok i kratiti zavoj.Nakon još dvije "kratice" krenuti kolnim ptem,kasnije utabanom stazom preko livada Kaštanice do vojarne i antenskog stupa na vrhu.Obnovljena kapelica Sv.Ilije.Markacija dobra.

Cesta od Sošica na vrh Svete Gere u jako lošem stanju,teško prohodno.Markacije dobre..Kod kapelice Drago prodaje nedjeljom hladnu pivu i ostalu pijaće..

Dabri i Dabarski kukovi (Velebit)

Za razliku od središnjega grebena srednjeg Velebita, na potezu od Zečjaka do Visibabe, koji je veće visine, ali vrhova blagih oblika i često pokrivenih livadama, kao što su npr. Šatorina i Budakovo brdo, nastavak toga grebena počevši od Bačić kuka pa do Ljubičkog kuka nad Oštarijama daje posve drugačiju sliku. Najjasniju ćemo predodžbu o ovoj skupini dobiti s njezina najvišeg vrha, Bačić kuka (v. 6). Odavde se kao nigdje drugdje ističe neobično pravilan niz bijelih vapnenačkih kukova što se u gotovo ravnoj liniji pružaju prema ji. u dužinu od gotovo 10 km izranjanjući iz zelene podloge okolnih šuma i travnatih dolaca. Među njima se najviše ističu, počevši od sjevera, Bačić kuk, Kukaline, Butinovača, Kiza, Grabar i Ljubičko brdo. Taj su niz kukova planinari prilično kasno zapazili, vjerojatno zbog toga što ga iz perspektive uhodanih putova i kraških polja na njegovu podnožju nije moguće obuhvatiti pogledom kao cjelinu, a svaki je pojedini njegov dio promatraču malog dometa nalik na osamljen masiv što se po detaljima neznatno razlikuje od svojih susjeda. To su vjerojatno i razlozi da ova cjelovita skupina do danas nije imala posebno ime, ni u narodu, ni među stručnjacima. Nazvao sam je Dabarskim kukovima jer se uzduž njihova si. podnožja nanizao lanac osebujnih kraških depresija s obradivim tlom, među kojima su tri najmarkantnije poznate pod imenom Dabri (Crni, Ravni i Došen Dabar); četvrta je i najljepša među njima Bačić duliba, a peta, obrasla šumom, Crna duliba. Uzdužni obilazak Dabarskih kukova hrptom nije moguć zbog strahovite rastrganosti njihova grebena. Posjet pojedinim kukovima moguć je sa staze na si. podnožju koja povezuje spomenute udoline (markirana je kao dio Pl. puta "Velebno") ili s Premužićeve turističke staze na njihovu jz. podnožju. I jedna i druga polaze od Oštarija. Automobilom se može znatno skratiti prilaz cestom koja od Oštarija silazi prema Karlobagu, te u Šušnju skreće d. uzdužnom velebitskom cestom na Dabarsku kosu, pa i dalje do Bačić dulibe pod Bačić kukom (loše se održava).

Baške Oštarije i okolica :

BAŠKE OŠTARIJE (927 m) su važan velebitski prijevoj na cesti Gospić - Karlobag, koja je ujedno granica srednjeg i južnog Velebita. Naziv Oštarije romanskog je podrijetla, a označava gostionice (tal. osteria) na pola puta između Like i Primorja. Središnje mjesto je hotel "Velebno" koji je nakon raketiranja u domovinskom ratu ubrzo obnovljen kao hotel s 4 zvjezdice, te crkva Pohoda Sv. Elizabete koja je obnovljena prilozima austrijskih vjernika. Zapadno od sela Oštarije, na prijevoju Vrata, nalazi se kamena kocka (Kubus, lat.), spomenik iz 1847., postavljen povodom dovršetka te važne velebitske ceste.

Sadikovac (1286 m) 2,30 h.

Uspon započinje kod bivše škole u Oštarijama i u početku slijedi prvu dionicu VPP-a kroz j. Velebit. Uspinje se bukovom šumom pored stupova skijaške vučnice, prelazi preko prijevoja između Sladovačkog brda i Jelarja (odavle je d. lak uspon na vrh Jelarja s vidikom na Oštarijsko polje) i spušta se na lijepe i velike sladovačke livade. Tu se markacija odvaja l. od VPP-a. U početku se drži kamenite ograde i ruba grmlja na obronku Sladovačkog brda, zatim se spušta kroz travnati kamenjar i bukov šumarak u tzv. Srednji (Krajnji) dolac. Slijedi oštar uspon prašumom bukve, zatim šikarom, na prijevoj između travnatog Velikog i kamenitog Malog Sadikovca. Grebenom još malo d. do vrha. Uz put je široka kraška jama (oprez, pogotovo po magli!). Postoji i varijanta uspona s drugoga kraja oštarijskog polja, tamo gdje cesta počinje silaziti prema Gospiću, odakle je samo 1,30 h uspona.

Ljubičko brdo (1320 m) 1,30-2 h.

Brdo se vidi iz Oštarija kao široko travnato bilo dugačko gotovo 1 km, s istaknutom skupinom glatkih kukova i stijena na sz. kraju (Ljubički kuk, 1337 m). Uzdižući se od izvora potoka Ljubice, zatvara sa s. strane oštarijsko polje. U donjem je dijelu obraslo šumom i šikarom, a u gornjoj je trećini planinski travnjak, osim na stijenama Ljubičkog kuka. Uspon počinje kod crkve, gdje s asfalta skreće seoska cesta uz potok Ljubicu prema vodospremniku oštarijskog vodovoda. Oko 150 m prije njega markacija skreće l. uzbrdo na mjestu gdje završava šumska vlaka. Tom vlakom uzbrdo, poslije bez puta, do stjenovitog pojasa koji se proteže čitavom z. padinom brda. Kroz prirodnu razvalu visoku 3 m valja se popeti na početak krševite padine obrasle grmljem, sve do pojasa travnjaka. Uspon travnjakom prema hrptu i l. do vrha (ukupno 400 m visinske razlike). Kao orijentacija može poslužiti velik drveni križ koji su na vrhu postavili planinari iz Gospića 29. 4. 1995. S vrha je moguć silaz na drugu stranu i zatim uspon na neke dabarske kukove (Kuk od Špiljić plane, 1232 m; Grabar, 1255 m) i dalje do Kize.
LJUBIČKO BRDO omeđuje sa sjeverne strane duboku usjeklinu kojom preko Baških Oštarija vodi cesta. Sa ceste su dobro vidljive stijene Medvjeđeg kuka, koje se neposredno nastavljaju na travnati greben Ljubičkog brda. Niže padine obrasle su šumom do polovini visine, odakle se nastavlja travnato bilo. Na najvišem vrhu nalazi se veliki drveni križ, koji se može vidjeti i s Baških Oštarija. Vidik koji se s vrha pruža izvanredno je slikovit, jer obuhvaća vrhunce južnog Velebita, more, Liku, Dabarske kukove i posebno na oštarijsku cestu.

Metla (1288 m) 2,30 h.

Na taj istaknuti vrh na ličkom rubu velebitske visoravni vodi put od crkve u s. pravcu, najprije pola sata seoskom cestom do vodospremnika, zatim d. ispod slikovitog Filipovog kuka okruženog crnogoricom. Stotinjak m dalje je ponor Crnog vrela, nakon čega slijedi poduži uspon, koji u početku krati kolni put, a zatim vodi preko proplanaka i kroz šumu do uske kamene piramide na vrhu (upisna knjiga i pečat). Vrh je odavna popularan među gospićkim planinarima (nekoć su se ovamo penjali preko Jadovna). Silaz je moguć na drugu stranu preko Jadovna u Liku. Imamo li nešto manje vremena i snage, vrijedi poći cestom prem Karlobagu oko 30' do Kubusa, na samom prijevoju Vrata, koji je postavljen prilikom izgradnje ceste. Odatle je također izvanredan vidik na more.

Baške Oštarije - Stupačinovo - Dabarska kosa - Ravni Dabar (Premužićeva staza) 2,30h

PRILAZ: autobusom ili vlastitim prijevozom do Baških Oštarija Od Hotela "Velebno" 400 m prema Karlobagu, gdje se kod nekadašnje škole d. preko mosta na potoku Ljubici odvaja kolni put za Stupačinovo. Na ulazu u selo, odmah l. ispod ceste, nalazi se jak izvor Petrovac. Iz Stupačinova lak je uspon na dva dabarska kuka, Kizu i Grabar. Na drugoj strani kolni se put pretvara u stazu (Premužićeva staza), koja u blagom silazu stiže na Dabarsku kosu, gdje se križa s uzdužnom velebitskom cestom Sušanj - Štirovača (krasan vidik na Ravni Dabar, pl. dom u njemu i na kuk Čelinu u njegovu zaleđu). Od Oštarija 2,30-3 h, silaz do doma 30'

Baške Oštarije - Stupačinovo (- Kiza) - prijevoj Alaginac - Crni Dabar - Ravni Dabar 2,30h


Od hotela "Velebno" cestom 100 m prema zapadu, pa preko betonskog mostića desno makadamskom cestom prema sjeveru. Njome 30' do prostrane travnate zaravni Stupačinovo (markiranim kraticama je malko kraće). Sa Stupačinova dalje cestom do oštrog desnog zavoja, gdje se, kod izvora lijevo uzbrdo odvaja strmi put koji vodi 30' uzbrdo na sedlo Alaginac između kukova Kize i Grabara. Nakon 20' od ceste ulijevo se uzbrdo odvaja uspon na vrh Kize, dug oko 40'. Iz Stupačinova postoje dvije varijante uspona. Orijentacijski lakša i kraća vodi izravno na vrh krševitom padinom, u smjeru dobro vidljivog maloga trostrukog kuka na vrhu. Zanimljiviji je prilaz koji vodi od ulaza u Stupačinovo cestom d. 10' do oštrog d. zavoja (tu je nadmorska visina 1048 m), gdje se l. pod stijenom nalazi izvor Kamenica (voda cjednica skuplja se u prirodnoj kamenici). Odatle uspon l. nogostupom do maloga, koso položenog proplanka, gdje se markacija račva: ravno uzbrdo kroz bukovu šumu vodi preko prijevoja Alaginca u Crni Dabar, a naš put skreće l. valovitim terenom kroz šumu, stijene i livade pod vršne stijene, gdje je kutija s pečatom. Do vrha još 10' kroz stijenu. Grabar (1255 m). Ako se od račvanja iznad Kamenice na putu za Kizu nastavi ravno uzbrdo kroz šumu na prijevoj Alaginac, odatle se može l. kroz stijenu na kuk Grabar (oko 1200 m), lijep i kratak penjački podvig. Na sz. je strani Grabara golema polupećina čiji se strop na jednom mjestu urušio, tako da na samom vrhu postoji jama kroz koju se vidi dno pećine (Grabarsko okno). Premužićeva staza prolazi kolnim putem kroz Stupačinovo, iza njega se nastavlja među Baburskim ogradama podnožjem Kize u z. smjeru i zatim penje kroz šumu na prijevoj između Butinovače i Kize.

KIZA (1274 m)
je stjenovit i slikovit greben koji pripada Dabarskim kukovima. Dugačak je gotovo 2 km, a sastoji se od brojnih vapnenačkih stijena i kukova impozantnih oblika koji se protežu u obliku izrazitog zida između Crnog Dabra i uvale Praprotnjak. Sjeverna padina obrasla je šumom, a južna je uglavnom krševit travnjak. Zahvaljujući istaknutom položaju, vrh Kize je vrlo zahvalan vidikovac na lanac Dabarskih kukova i preko njih sve do Šatorine. Sa Kize se ponovno mora sići istom stazom, pa se usput mogu ostaviti ruksaci na stazi. Stazom dalje na prijevoj Alaginac, nakon kojega se počinjemo duboko spuštati u Crni Dabar, neprestano kroz šumu.

RAVNI DABAR (723 m)
je prostrana kraška udolina ravnog dna nalik gotvo pravilnoj zdjeli. Okružena je kamenitim kukovima Butinovače, Visibabe i Čelinca. Od nekadašnjeg sela koje se raselilo šezdesetih godina ostala je sačuvana samo školska zgrada, koju je PD "Industrogradnja" iz Zagreba uredilo u planinarski dom. Odlično je uporište za izlete u Dabre te na Dabarske kukove i ostale okolne vrhove.
Domar je Mile Prpić iz obližnjeg sela Kućišta.
Raspolaže sa 60 ležaja, ima sanitarije, vodom je opskrbljen iz cisterne, ima kuhinju, može se kuhati. Najbliža civilizacija, liječnička i ostale službe: Baške Oštarije - Karlobag. Udaljenost od najbliže ceste: 40' hoda.

Ravni Dabar - Došen Dabar - Bačić-duliba - Korita (- Bačić-kuk) (- Budakovo brdo) - Bačić-kosa - Visibaba - Ravni Dabar
2-6 h ..

Uskom stazicom koja započinje neposredno kraj doma idemo prema sjeveru lagano se uspinjući na mali prijevoj između Ravnog i Došen-Dabra, gdje se desno odvaja put na kuk Čelinac. Staza se s prijevoja blago spušta do cisterne u Došen Dabru, odakle je lijep vidik na Kizu, a tu se nalazi i žig PPV-a. Dalje se opet blago uspinjemo na prijevoj između Došen-Dabra i Bačić-dulibe, te u nju silazimo. Pred nama se sada iscrtava impozantni kameniti Bačić-kuk.
BAČIĆ-DULIBA
je jedna od najljepših velebitskih duliba. Na njoj se izmjenjuju livade i šumarci, a povrh nje, sa zapadne strane dominira stjenoviti Bačić-kuk. Prelazimo cestu koja ide zapadnim rubom Bačić-dulibe i ovdje nailazimo na žig PPV-a. Slijedi uspon na sedlo prema udolini zvanoj Korita, i dalje njome uzbrdo najprije travnatim terenom, a zatim strmo kroz šumu do raskrižja u šumi: desno na vrh Bačić-kuka 50', lijevo po izohipsi do Bačić-kose 20'. Silazeći s Bačić-kuka morat ćemo se vratiti na isto mjesto.

BAČIĆ-KUK (1304 m)

je najviši vrh Dabarskih kukova. Sastoji se od sklopa golemih kamenitih stijena različite visine i strmine. Na najviši vrh dolazi se iz ždrijela među vršnim stijenama, gdje se u malom dolcu na stijeni nalazi kutija s upisnom knjigom i žigom. Od doca u kojem je žig do vrha ima još 10' uspona stijenom koja je mjestimično prilično teška za neiskusne planinare. Od vidika ističe se onaj prema Bačić dulibi, s visokim kamenim obeliskom pod nama.

Bačić kuk (1304 m) sastoji se zapravo od skupine golih kamenitih kukova različite visine i strmine, zbog čega pruža mogućnost za penjačke podvige različitih stupnjeva težine. On je ujedno najviši vrh skupine Dabarskih kukova i s vrha pruža lijep i informativan pregled na njihov niz, koji poput bijeloga, nazubljenog i rastrganog grebena strši iz šumskog zelenila prema Oštarijama na ji. u dužinu od oko 10 km. Prilikom uspona preporuča se svakako svratiti do spomenutog ždrijela između s. i j. skupine (5' uspona), odakle se na drugu stranu pruža jedinstven pogled niz kuloar što se ruši preko 300 m duboko prema zelenoj oazi Bačić dulibe i na impozantan kameni obelisk koji posve odvojeno od skupine strši u visinu od oko stotinu metara. S Bačić kuka može se lako i brzo sići za 40' u Bačić dulibu na uzdužnoj velebitskoj cesti (v. 8), ako se na povratku s vrha na prijevoju skrene i. bez puta do livada na dnu uvale Korita, a odavle l. stazom koja vodi preko onižega šumovitog grebena do ceste kod Bačić dulibe. Na stazi prema Bačić-kosi nailazimo desno na odvojak do vrha Budakova brda 1h.
BUDAKOVO BRDO (1317 m)
je prostran i razvučen hrbat, u svom vršnom dijelu pokriven travnatim livadama. Diže se iznad Skropovca na Premužićevoj stazi, odakle vodi označena staza do vrhu te se na drugu stranu nastavlja na Bačić kuk. Zbog svog smještaja i slobodnog vidika pruža vidik i na primorsku i na kopnenu stranu planine. Na jugozapadnom obronku njegovog brijega Soline nalazi se nalazište velebitske degenije. Povratak od Budakovog brda moguć je istim putem i Premužićevom stazom koja slijedi izohisu zapadnim pobočjem Budakovog brda (na tom dijelu ona vodi kroz šumu, pa nema vidika). Vraćamo li se istim putem i zatim nastavimo desno prema Bačić-kosi ubrzo ćemo stići do ruševina Planinarskog doma na Bačić-kosi, kojega je, nakon što je napušten bura posve uništila. S lijeve strane doma nastavljamo livadom, pa šumom veoma laganim usponom na vrh Visibabu.

VISIBABA (1160 m)
je lako pristupačan vrh nad Ravnim Dabrom koji pruža jedinstven vidik na more i otoke te na Dabarske kukove i Dabre. S Visibabe slijedi veoma strm silazak 30' do ceste koja prolazi iznad Ravnog Dabra. Imamo li vremena, najbolje je cestom poći desno do mjesta gdje se lijevo nizbrdo odvaja kolni put do doma u Ravnom Dabru (30-40').

UČKA:

Istru možemo shematski podijeliti na tri pojasa. Južni je dio njezina trokuta najniži, a obilježje mu daje zemlja crljenica (terra rossa), zbog čega mu dobro pristaje naziv Crvena Istra. Iznad nje je malo viši pojas koji zbog sivog lapora zaslužuje ime Siva Istra. Najviši je treći pojas, Bijela Istra, koja se diže iznad Sive Istre stjenovitom stepenicom visokom oko 300-400 m. Od te se stepenice pruža prostrana kraška visoravan na kojoj se bjelasa goli kamen vapnenac. Ona se dalje bez oštre granice nastavlja u slovenski kras. U tome planinskom dijelu Istre razlikujemo dva prilično različita dijela: Ćićariju na sz. i Učku na ji. Zajedničko im je svojstvo da se pružaju poput dugačkoga planinskog lanca na onoj strani istarskog trokuta koji ga veže s kopnom, otežavajući vezu Istre sa svijetom. Ćićarija počinje u blizini Trsta, postupno se diže od sz. prema ji. da bi upravo nad Riječkim zaljevom
postigla svoju najveću visinu (Planik 1273 m). Nakon toga počinje skretati s dinarskog smjera prema jugu, nastavljajući se uzduž i. istarske obale Istre još višom i moćnijom planinom Učkom. Premda Učka i Ćićarija čine morfološko jedinstvo, među njima postoje i druge razlike osim skretanja orografske osovine. Pa i sama Učka ima neobičnu specifičnost: samo se njezina z. strana smatra Istrom, dok i. pripada Liburniji (liburnijskoj rivijeri). Za razliku od visoravni Ćićarije, Učka je planina jednostavna oblika, s dvije strme padine i oštro ocrtanim hrptom. Hrbat je najviši u početku (Vojak, 1396 m), odakle se preko vrhova Brgud (906 m), Šikovec (779 m) i Sisol (883 m) postupno spušta prema jugu sve do Plominskoga kanala, gdje tone u more. Između Učke i Ćićarije je uleknuće Poklon (922 m) preko kojeg prelazi stara cesta iz Rijeke u Istru i najbolja je prirodna polazna točka za uspon u oba dijela istarskog gorja. Istarske su planine vapnenačke građe i vrlo bogate kraškim pojavama. Osobito su zanimljivi i raznoliki brojni speleološki objekti (ima ih nekoliko stotina). U klimatskom pogledu prevladavaju mediteranski utjecaji, što je i razumljivo s obzirom na blizinu mora, ali u visinskom pojasu znaju se snježni nanosi na osojnim stranama zadržati sve do svibnja, ometajući prilaz vozilima na vrh Učke. Biljni je svijet veoma raznolik i temeljito proučen. U donjem dijelu istočne padine značajne su samonikle šume kestena i, zahvaljujući obilju vlage, bujna mediteranska vegetacija (lovor!). U srednjem pojasu prevladava hrast, a u najvišem bukva. U spomenutoj flišnoj zoni pruža se oko vrha Učke na visini od oko 900 m pojas pitomih cvjetnih livada (primula, narcisa, asfodelus, kranjski ljiljan, kaćun, encijan itd.). Na kamenjarima, tzv. krasama, javlja se uz ilirske elemente i prilično alpskih primjesa

Veprinac - Poklon 1,30h - Vojak 1,15h)

PRILAZ: do Veprinca - iz Opatije autobusnom linijom br. 34 (iz Rijeke do Opatije linijom 32), - iz Rijeke do Veprinca autobusom, uz presjedanje u Matuljima, - iz Rijeke vlastitim prijevozom preko Matulja (12 km); cesta za Veprinac se odvaja l. 200 m od središnjeg trga i crkve u pravcu Ljubljane, vlastitim prijevozom riječkom zaobilaznicom, s nje cestom za Tunel "Učka" i na 8. km izaći d. (jedini izlaz) 2 km do Veprinca, - iz Opatije pješačkim putem od kupališta Slatina (između hotela "Palace" i "Bellevue"), odakle stepeništem Veprinački put do Nove ceste, njom l. 200 m, dalje stepeništem Put za Slavići, mostom preko ceste koja ide prema tunelu, te kroz zaselak Travičići u selo Tumpiće pod Veprincem (1,30 h), - iz Opatije pješačkim putem od tržnice do pošte, tu l. Kumičićevom ul. do Nove ceste, njom l. 50 m, uspon d. stepeništem do naselja Zora, zatim kroz hrastovu i kestenovu šumu zavojitim stepeništem (950 stepenica!) do sela Zatka na cesti Matulje - Veprinac, 50', - iz Ike preko Mandića 3 h, - iz Ičića preko Poljane 3 h, - iz Medveje kroz Lovransku dragu 4 h.
VEPRINAC (519 m) (izvorno Leprinac, po biljci leprini koja tu raste) slikovito je naselje smješteno poput grada na stožastu vrhu, sa širokim vidikom na Riječki zaljev. Razvilo se na temeljima pretpovijesnog kasteljera. God. 1507. Veprinac je imao vlastiti gradski statut pisan glagoljicom. Od starih gradskih utvrda sačuvana su samo neobična gradska vrata s tri otvora i dijelovi zida u zgradi "komuna". Pod bedemom je gradska loža i gotička kapela Sv. Ane iz 1442. g. s lopicom, neznatno barokizirana zidnim slikarijama. Sastoji se od gornjeg dijela akropolskog tipa, uz stari kaštel i župnu crkvu Sv. Marka (izvanredan vidikovac!), te donjeg uz cestu Rijeka - Učka (18 km od Rijeke). Od Veprinca cestom dalje uzbrdo. Na prvom križanju treba desno (l. silazi cesta u Iku) do zaseoka Tumpići, gdje cesta poprima brdski karakter (uspon do 14%). Nakon 3,5 km d. se odvaja krak u istarsko selo Račju Vas, a nakon daljih 1,5 km skreće s ceste d. pješačka kratica. Cesta dovde stalno pruža lijep vidik na more. Spomenuta pješačka kratica izlazi na cestu malo iznad odvojka za hotel, a prolazi mimo ponora Jame i malog izvora s mlakom. Jedan km nakon tog odvojka cesta stiže na Poklon.
POKLON (922 m) je prijevoj koji dijeli Učku od Ćićarije. Preko njega prelazi stara cesta iz Rijeke i Liburnije za Istru (danas je prijevoj zamijenjen tunelom "Učka"). Najviša je točka prijevoja oko 1 km dalje prema Istri (951 m), gdje se nalazi privatna gostionica s gotovo stoljetnom tradicijom (nekoć poznata pod imenom Peruč). Ime je Poklonu odatle što su se istarski hodočasnici na putu za Trsat, na tom mjestu poklonili jer su tu prvi put ugledali toranj crkve Gospe Trsatske. Sa zaravanka na Poklonu, s parkirališta prije ulaska ceste u šumu, neobično je lijep vidik na Hrv. primorje, riječko planinsko zaleđe i osobito na Rijeku kada noću pliva u moru svjetla. Sada su na Poklonu tri smještajna objekta. Središnja je i tradicionalna točka u planini prijevoj Poklon jer ovamo vode glavni putevi i odavle se poduzimaju najatraktivniji usponi ne samo na Učku, nego i u Ćićariju. Najbliži je javni prijevoz i prema tome najbliži pješački prilaz iz Veprinca, odakle je do Poklona 7 km cestom (1,30 h kraticama).
PL. DOM NA POKLONU (922 m) sagrađen je uz samu cestu, oko 100 m od Pansiona "Učka" prema Istri, s d. strane. Zbog toga što je smješten na prijevoju između Učke i Ćićarije i na križanju pl. puteva, služi kao polazište za izlete u obje planine. Ima kuhinju, blagovaonicu, 14 kreveta u dvije sobe, tekuću vodu i elektriku. Otvoren je i opskrbljen vikendom. Objektom upravlja PD "Opatija", a obavijesti daje Marica Tomaško, tel. (051) 712-785.
PANSION I RESTORAN "UČKA" je na samom Poklonu, na mjestu nekadašnje vojarnice. Ima 10 dvokrevetnih, luksuzno uređenih soba i uvijek otvoren restoran (tel. (051) 299646, 603340). U privatnom je zakupu.

Najkraći je i najugodniji pješački uspon od Poklona na vrh Učke onaj koji počinje iza Pansiona "Učka". Odavle oštro uzbrdo kroz šumu u brojnim zavojima markiranom pješačkom stazom (25 zavoja) koja tri puta siječe asfaltnu cestu za vrh, zatim prolazi mimo izvora Topol (30' od pansiona), a pola sata poslije opet izlazi na cestu na velikom l. zavoju. Cestom l. 800 m do kraja i mimo RTV tornja iz šume, te pješačkom stazom po grebenu još oko 100 m do vrha. Cestovni uspon do RTV tornja počinje oko 1 km od Pl. doma u z. smjeru kod gostionice Peruč. Odmah iza nje skreće l. pod oštrim kutem prema vrhu zavojit odvojak od 6 km. Cesta je rezervirana za službene svrhe, ali nije zapriječena rampom.

Lovran - Liganj - Poklon 3,30 h

Do Kaluže kao na Vojak, zatim d. između šumaraka i ograđenih dolaca, podno Knezgrada (630 m, izvanredan vidik s vrha!) i z. podnožjem Gorice (712 m), pa uspon u gustu bukovu šumu. Nakon jednoga strmijeg silaza, na livade u dolinu Rečine, preko potoka opet uzbrdo u šumu, pa mimo ograđenog izvora na šumsku cestu, kojom ima d. do Poklona još 20', a dalje na Vojak još 1,15 h. Uspon se može skratiti za 30' ako se upotrijebi gradska autobusna linija do prve stanice u zaseoku Lignju
Poklon - Izviđačka kućica - Vojak 2,30 h

S Poklona l. od Pansiona "Učka" cestom ispod ograđenog vodospremišta kojom vodi markacija prema Lovranu. Zaobilazeći Vojak
s l. strane, ima 1,15 h do Izviđačke kućice u Dolu. Odavle oštar uspon d. markacijom iz Lovrana za Vojak

Poklon - Plas - Vojak ili Suhi vrh 1,45 h.

S Poklona cestom na z. 20' do njenog odvojka za Vojak, dalje još 300 m gdje se l. odvaja markirani put u blagom usponu kroz šumu, z. obronkom brda Plas (1288 m). Nakon 1 h stiže u zaleđe Vojaka do križanja na prijevoju pod Suhim vrhom: l. oštar uspon na Vojak, ravno dalje silaz u Lovran, d. dolje silaz u Malu Učku, a d. gore hrptom 25' na Suhi vrh (1333 m; lijep vidik na more i Učku).

Poklon - Mala Učka - Vojak 2,45

S Poklona cestom na z. 30' do križanja u selu Vela Učka, gdje se l. odvaja cesta od 4 km u selo Malu Učku (980 m). Prije toga možemo desno, na mjestu gdje cesta izlazi iz šume, za nekoliko minuta na vrh Krog (1001 m), s izvanrednim vidikom na Istru i preko nje na Tršćanski zaljev. MALA UČKA (980 m) bilo je najviše selo u Istri. Njegovi su se stanovnici, poznati pod imenom Učkari, bavili stočarstvom i bili poznati po dobrom siru. U prošlom ratu su Talijani i Nijemci selo do temelja spalili 30. 4. 1944. (22 kuće i 45 gospodarskih zgrada). Poslije rata Učkari su se iselili zbog teških gospodarskih prilika i danas je selo posve prazno, samo je nekoliko kuća preuređeno u vikendice. Mala Učka bila je veća od Vele Učke (ovdje ovi pridjevi označavaju starost: Mala znači Nova, Vela znači Stara). Selo je smješteno uz planinski potok Studenu koji ga dijeli na dva dijela.
Ispod crkve na ulazu u selo, lijepe su livade i voćnjaci (trešnje početkom srpnja). Do sela s druge strane prilaze markacije iz Lovrana i Mošćenica.

Lovran - Vojak 4 h

PRILAZ: do Lovrana iz Rijeke autobusnom linijom br. 32 ili vlastitim prijevozom Iz Lovrana vodi na vrh nekoliko uspona: preko Lovranske drage, Knezgrada, izravno na Vojak i preko Poklona. Tu počinje i Riječka pl. transverzala, pa ćemo ovdje opisati njezinu dionicu na Vojak. LOVRAN je prastari gradić (3000 st.) s jasno formiranom gradskom jezgrom, sa srednjovjekovnom kulom i nizom kuća u baroknom stilu. Prvi se put spominje u 7. st. kao Lauriana. Danas je poznat kao ljetovalište s brojnim hotelima, trgovačkim i ugostiteljskim objektima, lijepim plažama i šetalištem uz more sve do Opatije (lungomare). Za promet stranaca brine se Turističko društvo. Prilaz autobusom iz Rijeke 19 km, iz Opatije 6 km. Iz Rijeke vozi autobusna linija 32. Od Trga slobode u središtu Lovrana mimo kina na zapad, ulicom Brajdice do stepenica i njima između vrtova uzbrdo do zaseoka Brega (20'). Put vodi dalje opet stepeništem još 10' kroz šumicu do ceste Lovran - Lovranska Draga, dva puta siječe njezine zavoje, ostavlja l. crkvu Sv. Roka i kad u selu Lignju treći put stigne na cestu, skreće njome l. nekoliko minuta do autobusne postaje. Dovde se može i autobusom iz Lovrana za Lovransku Dragu, pa tako uštedjeti 45' uspona. Autobusna linija 36 vozi iz Lovrana 12 puta na dan (nedjeljom 8 puta) od 5,40 do 22,30 h. Zadnji povratci u 19, 20,50 i 22,55 (nedjeljom u 18, 20,05 i 22,55). Tu put ostavlja cestu, uspinje se među vrtovima i za 10' stiže kroz zaselak Dindiće u Ivuliće. Iz sela l. uz kuće oštro uzbrdo 30' do malog zaravanka Kaluže (oko 500 m), gdje se put račva: l. Vojak, d. Poklon. Put na Vojak prolazi starom šumom sve do ruba Lovranske drage, zatim povrh nje u blagom usponu prema njenom vrhu, odakle se oštro penje u z. smjeru između ograda u šumu do donjeg pojasa livada. Iznad njega, opet usponom kroz šumu, stiže do gornjeg pojasa livada (oko 1000 m) koje pružaju nezaboravan doživljaj svojom kasnom proljetnom florom i lijepim vidikom. S livada malo l. do izvora Tisve, zatim slijedi najstrmiji dio puta, u zavojima kroz šumu, na kraju među stijenama, na prijevoj Vrata ili Prohod (1216 m), i preko njega, preko šumske ceste, u Veli dol. Lijevim rubom Dola do šume i kroz nju d. rubom Malog dola do Sedla (1250 m) između Suhog vrha i Vojaka gdje je važno križanje: l. 20' na Suhi vrh, preko sedla u selo M. Učku (polulijevo) i V. Učku (poludesno), a d. oštro uzbrdo hrptom Učke još 20' u zavojima na Vojak. Uspon je vrlo naporan jer svladava visinsku razliku od 1400 m.

Medveja - Mala Učka - Vojak 5 h

PRILAZ: do Medveje iz Rijeke autobusnom linijom br. 32 Iz Medveje, maloga kupališnog mjesta 2,5 km južno od Lovrana, stepeništem l. od kbr. 10 (vila Paulina) 10' kroz vrtove do zaseoka Kali, zatim 50' oštrog uspona u selo Visoče, a iza sela mimo dolca do cisterne. Odavle d. uz ogradu kroz šumarke do lijepih livada Javoršci (2 h od Medveje), zatim 5' do Pajinog dolca, pa 45' oštrim usponom kroz krševit kraj do malog slapa na potočiću i još 15' kroz šumu do izvora Šenčitve vode. Iznad izvora izlazi na prostranu i kosu Velu Ravan bogatu vodom (izvori ograđeni za Mošćenički vodovod). Dalje l. obronkom Arguna kroz lijepu borovu šumu na planinski hrbat i preko malog prijevoja za Malu Učku, gdje se spajamo s markacijom iz Lovrana

Što se tiće poskoka.. manja je vjerovatnost da će ih biti u vršnom dijelu makar ih ima..
dakle dugačke hlaće,gojzerice.. i bez straha,poskok je doma i miče se sa puta..
Oprez jedino kod slobodnog penjanja/provjeri gdje stavljaš ruku ali to će te vjerovatno manje prakticirati obzirom na kujicu..

VAGANSKI VRH /NAJVIŠI VRH VELEBITA
Dostupi:
1.Klasični prilaz od Doma u Paklenici preko Ivinih vodica-Čićine doline trasom VPP/VELEBITSKOG PLANINARSKOG PUTA.
2.Preko Buljme -Struga i Marasovca/STALNI IZVOR DOBRE VODE opet na trasu VPP-a.
i dvije atraktivne staze:
BUKOVA STAZA preko Babinog dolca uz Babino jezero opet na trasu VPP-a te za mene najbolja i najteža vratolomna LIPA STAZA/samo za iskusnije planinare.Markacije su dobre naročito trasa VPP.

Sv. brdo preko Ivinih vodica 6 h.

Iza doma odmah uzbrdo s. 10' do zaseoka Ramići - Parići. U jednoj polupećini iznad sela nalaze se dvije prastare napuštene stambene zgrade, zanimljive po svom obliku i smještaju. Od Parića d. sve više, iznad korita Paklenice, preko sigastog terena u šumu. Nakon 30' preko potoka i drugom stranom vrlo strmo još oko 1 h do Martinova mirila (914 m), prijevoja između V. i M. Paklenice. Mirilom se naziva mjesto gdje se prilikom sprovoda u spomen pokojnika usade u zemlju dva okomita kamena, jedan iznad glave, drugi iznad stopala. Tu naš put stiže na stazu što dolazi zdesna iz Selina i V. Močila Njom l. uzbrdo šumovitim hrptom još 45' do pl. skloništa na maloj čistini kod Ivinih vodica.
PL. SKLONIŠTE NA IVINIM VODICAMA (oko 1250 m) je zidana prizemnica s jednom prostorijom, koja je stalno otvorena. Svojim položajem uz vodu, šumu i otvorenu visoravan služi kao vrlo potrebna destinacija za odmor pri usponu na najviše velebitske vrhove, jer su uspon i povratak u jednom danu prevelik napor. Sklonište je opremljeno s 12 ležaja i priborom za kuhanje. Sa sobom valja ponijeti spavaću vreću. Voda je iz izvora blizu kuće (u kasno ljeto presuši). Obnovljeno je i pokriveno krovom 1983 a prošle godine detaljnije uređeno.
Put se dalje nastavlja l. rubom šume oštro uzbrdo, u brojnim zavojima, kroz kamenjar još gotovo 1 h. Na izlazu iz šume lijep je vidik s malog sedlašca na Sv. brdo. Ovdje je križanje gdje ne treba d. boljim putem, nego dalje uzbrdo do Čičine doline gdje se naš poprečni put križa s uzdužnim visinskim putem. Njim d. još oko 1,30-2 h na vrh Sv. brda .
Uspon iz Paklenice, premda svladava 1000 m visine, ubraja se među najlakše uspone na Velebit s primorske strane. Najvećim dijelom prolazi šumskim hladom i mimo dovoljno izvora pitke vode.



Seline - Mala Paklenica - Sv. brdo oko 10 h

Kod crkve u Selinama treba skrenuti s Jadranske magistrale na s. prema Velebitu pješačkim putem preko kraške ravni kojom ima 30' (2,5 km) do ulaza u M. Paklenicu. Kroz klanac M. Paklenice nema uhodane staze, nego se među golemim blokovima odvaljena kamenja treba držati markacije Pakleničkog pl. puta. Stijene ovdje nisu takvih dimenzija kao u V. Paklenici, ali je prodiranje znatno teže zbog neprohodnosti i divljine. Trajanje puta nemoguće je točno odrediti, jer to ovisi o snalažljivosti putnika. U gornjem dijelu klanca, na visini od oko 470 m, dolina se račva: M. Paklenica se nastavlja l, a d. se odvaja torent Orljače, kroz koji se također može na Sv. brdo preko Libinja, ali je teško pronaći put bez vodiča zbog kamenitog skoka zvanog Vir. Oko 1 km s. od račvišta diže se iz M. Paklenice l. uzbrdo staza kojom ima 30' oštrog uspona do Lekine njive, odakle je d. odvojak od 30' do Velikog Močila dobro ugaženim putem po obronku golog Borovnika .
Put se dalje oštro penje d. na Klanac od Jablanuše i na drugu stranu silazi do Martinova mirila. Dalje na Sv. brdo kao iz doma u Paklenici . Ovaj je prilaz Sv. brdu nesumnjivo najteži i teško ga je izvesti u jednom danu.

Modrići - Malo Libinje, Kneževići - Vlaški grad - Sveto brdo, 1753 m

Težina puta: teško Vrijeme hoda: 7 h Visinska razlika: 1375 m
Dužina puta: 14 km
Zanimljivosti na stazi: prodor Orljača, seoska aglomeracija, krš Malog Libinja, flora krša, slojeviti položaj stijena - Komić, panoramski pogledi, visinski travnjaci.
Pristup do ishodišta:

Prilaz: Sa auto ceste Zgb-Split kod Maslenice. Krenuti u smjeru Starigrada - Paklenica. Proci Rovanjsku i na prvom veliko zavoju prije Modrica (u dubokoj uvali) je raskrsce gdje treba skrenuti desno uskim asfaltiranim putem koji se u serpentini penje iznad Modrica (pratiti znak Sv. Ivan). Slijediti asfaltirani put koji se strmo u serpentini penje iznad Modrica gdje asfalt prestaje i pocinje makadam. Voziti ravno dok se ne izadje na plato gdje je 1. raskrsce na kojem treba ici lijevo. Stotinjak metara dalje je 2. raskrsce gdje treba skrenuti opet lijevo. To je nova makadamska cesta za Libinje. Tom cestom voziti ravno i na elevaciji cca 900m iznad mora je raskrsce. Lijevo za Malo Libinje/ desno za Veliko Libinje


Iz zaselka Modrići poći stazom na Malo Libinje (1h 45'') do kuća Kneževići (voda), odakle 30'' na zaravan Malog Libinja, na predio Polje (krški travnjaci). Uspon padinama Debelog brda (kamenjarski travnjaci) na Veliki Štirovac odakle na prijevoj podno Vlaškog grada (2h 30''). Do vrha Vlaški grad (1375 m) ima 25'' uspona. Uspon padinama Sijaset do prijevoja povrh uvale Dolci (1h), odakle travnjacima na Sveto brdo, do spomen - križa. Moguć silaz u Veliku Paklenicu (do Doma u Paklenici) preko Čičine doline i Ivinih vodica (plan. sklonište) za oko 4 h
Markacija lošija i po magli orjentacija teška.

Hvala ti na informaciji

Molio bi informaciju o snežnim razmerima od Cojzove do vrha.

Tuk - Matić-poljana - Janjčarica - Vrbovska Poljana - Bjelolasica



Ishodište: MRKOPALJ
CESTOM DO TUKA. Iz centra Mrkoplja asfaltnom cestom 200m do raskrižja mimo pilane asfaltnom cestom preko livade još 3 km do doma u Tuku.
PLANINARSKI DOM U TUKU (875 m) je zidana katnica desno uz cestu, uz crkvu. Prizemno su kuhinja i sanitarni čvor, jedna veća i jedna manja blagovaonica, s ukupno 50 mjesta. Na katu su spavaonice (1x2, 2x3, 1x10, 1x14, ukupno 32 ležaja). Pred kućom je prostor za parkiranje, a na livadama iza doma široke su mogućnosti za kampiranje i sportske igre. Dom je stalno otvoren i djelomično opskrbljen.
Dom je izvrsno uporište za lijepe izlete u Veliku Kapelu: na Bjelolasicu, Samarske i Bijele stijene, Vrbovsku i Matić-poljanu, te na dva obližnja vrha; Čelimbašu i Maj-vrh.
Put od pl. doma vodi cestom 100m prema Jasenku, a zatim desno uzbrdo asfaltnom kraticom do ponovnog spoja s glavnom cestom. Na istom mjestu napuštamo cestu i prateći markaciju idemo desno uzbrdo preko livade, te stazom uz rub šume do početka Matić-poljane.
MATIĆ-POLJANA (1030 m) je lijepa travnata visoravan, široka je oko 300 m, a dugačka gotovo 3 km. Njome prolazi makadamska cesta za Jasenak, kojoj s lijeva prilazi put iz Begovog Razdolja. U njenom je središnjem dijelu originalan spomenik palim borcima iz II. svjetskog rata: u pravilnom nizu postavljeno je 28 vapnenačkih monolita, koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ovdje smrznuli prilikom marša kroz snježnu mećavu 24. 2. 1944. kada je temperatura bila -27 oC.

S MATIĆ-POLJANE NA JANJČARICU.
Prošavši trostrano raskrižje kod spomenika, cesta nastavlja lijevim rubom poljane oko 2 km do lovačke čeke, koja je lijevo od ceste, na samom kraju livade. Naša se markacija odvaja kod nje lijevo u šumu i lagano usponom macadam cesticom oko 40' na prijevoj Janjčaricu, 1,45h od Tuka. Tridesetak metara desno iznad prijevoja je na malom zaravanku planinarska kuća.
PLANINARSKA KUĆA JANJČARICA (1236 m) uređena je u nekadašnjoj šumarskoj kući, koju je mrkopaljska šumarija poklonila planinarskoj organizaciji. To je pirzemnica kvadratnog tlocrta, s opremljenom kuhinjom, i spavaonicom sa 7 ležaja. Nije opskrbljena i zatvorena je, a ključ čuva HPD "Bjele stijene" u Mrkoplju. Vodom je opskrbljena iz cisterne. Kuća je okružena pitomim šumovitim brežuljcima i lijepim livadama, te pruža sliku planinaske idile. Svojim veoma povoljnim smještajem omogućuje niz lijepih izleta po Velikoj Kapeli. Cestovni prilaz iz Mrkoplja preko begovog Razdolja na Vrbovsku Poljanu, odakle 5' do kuće.

USPON NA BJELOLASICU. S Janjčarice spuštamo se markacijom ili prilaznom makadamskom cestom na Vrbovsku poljanu, do spoja sa makadamskom cestom Begovo Razdolje-Jasenak. Tom cestom desno u šumu još oko 1 km. Na prvom raskršću /putokaz je označena i kraća staza na vrh Bjelolasice 45 min, ali je ona blatna i u neugodno strma. Zato je bolje cestom nastaviti oko 1km od raskrižja do mjesta gdje cestu siječe dionica KPP-a Samarske stijene-Bjelolasica. Lakše ćemo uočiti markaciju desno prema Samarskim stijenama, no mi odatle trebamo poći lijevo uzbrdo razrovanom traktorskom vlakom . Markacija je nakon 5' napušta nalijevo , nastavljajući oštro uzbrdo u serpentinama na travnjake ispod samoga planinskog bila, do planinarskog skloništa.
PLANINARSKO SKLONIŠTE "JAKOB MIHELČIĆ" NA BJELOLASICI (1460 m) je drvena kućica veličine 5x5 m. Unutrašnjost je lijepo uređena blagovaonica sa 16 ležaja, drvenim namještajem, i dva stola, od kojih je jedan ukomponiran u malu absidu iz koje se pružaju divni vidici na tri strane svijeta, osobito na Bijele i Samarske stijene. Voda se nalazi u cistreni sa zapadne strane skloništa. Sklonište je otvorenog tipa, a obavijesti o njemu daju HPD "Vihor" i "Kapela" iz Zagreba. Nazvano je po lugaru koji je planinarima s kraja 19. stoljeća otkrio put do vrha. Smještena je 3' ispod samog hrpta.
NA VRH BJELOLASICE. Od skloništa travnjakom ima još 3' uspona do Kulskih njivica, odnosno hrpta Bjelolasice. Odatle lijevo po travnatom bilu sa lijepim vidicima, uz zaravanak s planinaskim nogometnim igralištem, do Kule još 15'. KULA (1536 m) je najviši vrh Bjelolasice, ujedno i najviši vrh Gorskog kotara. Zahvaljujući travnatom vršnom hrptu i osamljenom položaju, s njega se šire prekrasni vidici na sve strane, zbog čega je on, bez sumnje, jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Sam najviši vrh nalazi se na samome rubu vršnog hrpta, kao zadnji u nizu brojnih travnatih vršaka. Na vrhu se nalazi geodetski stup i uz njega tuljac sa žigom.

VIHORAŠKI PUT..
Od Ratkovog skloništa spuštamo se do spoja sa stazom što od 13. kilometra vodi na Samarske stijene. Na dobro označenom raskrižju možemo svratiti lijevo 5' do Partizanske bolnice iz II. svj. rata, a desno nas očekuje Vihoraški put prema Bijelim stijenama. Nakon raskrižja naša staza u blagom luku obilazi šumovitu glavicu i, s druge strane, spušta se između kamenih gromada u plitku vrtaču. Odatle idemo uzbrdo i obilazimo vrtaču što se s lijeve strane naglo otvara ispod staze. Staza vodi kroz izuzetno uzbudljiv krajolik, da bi oko kamenog nosa prolazila neposredno iznad vrtače, uskom policom "Balkan". Odatle blago niz brijeg, pa gotovo po izohipsi usporedo s vrtačom s lijeve strane do prijevoja. Nakon silaska, i obilaska velike kamene gromade, lijevo dolje je vrtača puna oborenih stabala i kamenih gromada: staza vodi rubom suhoga korita (Suga dolina) do pod stijenu. Odavde vrlo strmo uzbrdo u pravcu dosadašnjeg kretanja, stalno prateći markaciju. Za 20' stazom se stiže u Natašin dol. PODVARIJANTA PREKO AČKOVE DOLINE. Postoji i druga mogućnost, koja je 15' duža, ali zanimljivija zbog prolaza kroz Ačkovu dolinu. Treba skrenuti markiranom stazom ulijevo i, slijedeći vrlo dobru oznaku, nakon 10' strmog uspona, izaći na manju zaravan i raskrižje. Lijevo dolje je Ačkova dolina (1'), nazvana po Stipici Mesiću - Ačku, koji je stradao kao alpinistički instruktor u Maloj Mojstrovki. Od Ačkovog dola valja se vratiti do zaravni i nastaviti polulijevo do novog raskrižja. Odatle lijevo dolje, slijedeći markaciju, prelijepim krajolikom, za 35' dolazi se na šumsku cestu, zvanu Begova staza. Naš put nastavit će se udesno, strmo uz brijeg, kroz vodederinu, između stijena, te za oko 20' izaći će se iznad Natašinog dola. Slijedeći dobru markaciju, stazom se spušta između dviju izrazitih stjenovitih barijera, te nakon 5' izlazi se u Natašin dol, gdje se sastaje sa stazom iz Suhe doline. U LJUSKU. Iz Natašinog dola stižemo u Ljusku za 10' hoda. Lakša je varijanta prema osamljenoj jeli, pa kroz razvedenu stijenu, osiguranu sajlom i ljestvama do dna Ljuske. Varijanta kroz stijenu iznad Natašinog dola samo je za vještije planinare, jer zahtijeva slobodno spuštanje niz stijenu, koja je doduše razvedena, ali ne i osigurana. LJUSKA je izuzetna prirodna tvorevina. Kada se gleda s okolnih vrhova u pravcu njezinog prostiranja, daje dojam orahove ljuske, po čemu je i dobila ime. Na njenom dnju postavljene su ljestve kojima se izlazi na njen gornji dio. Neposredno po izlasku s lijeve strane je upisna knjiga i žig "Vihoraški put", a na stijeni, također s lijeve strane, gledajući u pravcu kretanja (istok), kutija s upisnom knjigom i žigom KT-4 KPP-a. PREMA ZELENOJ DOLINI. Od kutije valja ići naprijed te se spuštati niz dobro razvedenu stijenu oko 3 metra, pa preko omanjeg sipara naglo se uspeti uz brijeg. U nastavku put prolazi podnožejm izrazitog stjenovitog grebena, i to s lijeve strane, dok je s desne strane vrtača. Put se penje uz samu stijenu te postupno ide do omanjeg prijevoja. Zatim se strmo spušta u dolac i uspinje na suprotnu stranu, te na kraju izlazi u veći dolac nazvan Zelena dolina. Od Natašina dola do Zelene doline potrebno je 1h hoda. ZELENA DOLINA je ljupka dolina zatvorena sjeverno stijenom; s juga se otvara pogled prema Samarskim stijena,a. S istoka i zapada su također vrlo lijepe stijene, pa dolina izgleda kao amfiteatar. NASTAVAK PUTA KROZ BIJELE STIJENE. Nagli uspon omogućuje da putom koji ide uz samo stijenu prođemo kroz mali prijevoj te se s druge strane spustimo u vrtaču, a zatim se ponovno uspnemo. Nakon što put zaobiđe pošumljenu stijenu, spušta se u omanji dolac. Ispod velike stijene, s desne strane, markacija upućuje na stazu za ratkov vrh (1314m), a desetak metara naprijed odvaja se, s lijeve strane, markacija na vrh Boce. Nakon 300 m put se račva, i to tako da ulijevo vodi u Klanac kostura i na Begovu stazu (oko 1h hoda). Međutim, mi nastavljamo ravno naprijed, te strmo uz brojeg pod samu vršnu stijenu Bijelih stijena (30'). Uspon do vrha moguć he dvama putovima: lakšim i težim. Od Zelene doline do vrha Bijelih stijena treba sat hoda. S vrha je moguć silaz do kuće na Bijelim stijenama, kao i do skloništa po dva dobro markirana puta, od kojih oba traju oko 10'.

STOŽAC 808 m.
Želimo li usput svratiti i na Stožac od Bjelskog valja krenuti cestom 3 km prema Ogulinu do zavoja gdje d. dolje silazi bijela cesta, a d. uzbrdo u šumu običan kolnik. Tim kolnikom, slijedeći markaciju, ima do vrha 20-30'. STOŽAC (808 m) je osamljeni vrh koji je u planinarskom smislu zasjenjen nedalekim Klekom, pa na njega dolaze samo pravi planinarski sladokusci. Na Stošcu se nalazi maleno sklonište sa peći, stolom i tri ležaja, u kojem preko vikenda dežura mještanin Mijo Stipetić. Vlastitim trudom on je uredio prilaz do skloništa načinivši stubište od 303 stube (!), uredivši nekoliko izvanrednih vidikovaca, ulaz u obližnje špilje i prilaz do stjenovitih Škurinih draga, koje su nalik kiklopskim tvorevinama.

PLANINARSKI DOM NA KLEKU (1000 m) nalazi se neposredno ispod impozantne klekove stijene. Zamisao o izgradnji planinarskog doma pojavila se još početkom stoljeća, ali prvi dom podignut je tek 1958. godine. U prizemlju su kuhinja, telefonska govornica i dva dnevna boravka, a u gornjoj etaži i prigrađenom krilu spavaonice s 50 ležaja (postoje i desetak rezervnih madraca). Vodom se opskrbljuje iz cisterne. Otvoren je obično ljeti preko vikenda i djelomično je opskrbljen.
Prilazi domu:

ISHODIŠTE : OGULIN /preko Vučića 3 h.

Sa želj. kolodvora Ogulin sa prvim markama kroz grad, na 2. križanju lijevo, zatim ravno još 400 m preko križanja sa semaforima do betonske ograde iznad kanjona Dobre kroz šetalište Krlenac. Odavle desno iz grada do prodavaonice u Vučićima (klupa sa stolovima). Desetak m iza nje počinje uspon na prvi, zatim na drugi zaravanak Bukovnika. Oko 1 km dalje (putokazna tabla) vrijedi sa staze skrenuti d. odvojkom 3' do Vidikovca na rubu vrha Pečnika radi neobičnog vidika u dubinu od 150 m. Slijedi blagi uspon kroz lijepu miješanu šumu, zatim kroz sredinu pitomog Malog polja (540 m). Od izvora uspon kroz šumu do sportsko-rekreacijskog centra Kneja (560 m), gdje je nekoliko igrališta i kućica koje mogu poslužiti kao sklonište. Iznad Kneje izlazi se na cestu Ogulin - Jasenak, njom l. 300 m, zatim d. uzbrdo kroz šumu na prijevoj Sovenicu (700 m) između vrha Sovenice (850 m) i Ostrovice (722 m); narod ga zove i Zakopa jer su tu, po predaji, zakopana tijela poginulih turskih vojnika. Odavle se iznenada pruža lijep pogled izbliza na Klek. Blagim silazom stižemo do livada s nekoliko malih izvora na podnožju Kleka, gdje siječemo stazu Bjelsko - Turković Selo, te se vrlo oštro uspinjemo travnatom padinom 15'-20'/Mrcina na hrbat Kleka te se spajamo na markaciju iz Bjelskog.

ISHODIŠTE : OGULIN /preko Puškarića 3:30
Kroz grad prema Vrbovskom mimo Đulinog ponora ,benzinske postaje do raskršća.Krenemo lijevo prema BJELSKOM .
Na prvom odvojku ceste skrenemo lijevo u selo Puškariće.Tu naiđemo na slabiju markaciju te kroz selo i blagim usponom uz drvene stupove/struja na livade.Usoro izlazimo na cestu:Ogulin- Bjelsko kojom nakon stotinjaka metara skrenemo u lijevo.
Nalazimo se u šumi Ostrvica.Kolnim putem mimo bivšeg kamenoloma/tu dolazi put iz Vučića..Dalje nastavak istim putem.

Ishodište:BJELSKO
BJELSKO (625 m) je zaselak Musulinskog Potoka od nekoliko kuća, s lugarnicom, gostionicom i izvorom, sve pored ceste, a važan je kao najbliži cestovni prilaz Kleku. Mogućnost parkiranja vozila. Na ulazu u selo, lijevo od ceste, nalazi se zanimljiva prirodna kamenita tvorba nalik gljivi, tzv. Visibaba. Od kuće sa crveno-bijelim krovom uspinjemo se strmom planinarskom stazom uz istočne i južne padine Kleka. Okolne livade su stanište mnogih interesantnih, zaštićenih i ugroženih vrsta. Prošavši putokaz Klek-Ogulin-Bjelsko već smo blizu cilju/TU NAM DOLAZI NAŠA STAZA IZ OGULINA. Ubrzo nailazimo na dvije klupice, te zatim na dva oštra zavoja nakon kojih put izbija na hrbat sa nešto rjeđom šumom. Ravnom stazom po grebenu ispod čuvene ploče vještičje dobrodošlice stižemo do doma na Kleku.

USPON NA VRH KLEKA /30 min.
neobično je interesantan, ali nije preporučljiv za one koji pate od vrtoglavice, a izbjegavati ga treba po vjetrovitom i kišnom vremenu, kada je teren sklizak. Od doma na vrh staza vodi l. po izohipsi i prolazi mimo omanje špilje (5x4x2,5 m) podno prevjesne stijene. Ubrzo se staza račva: ravno dalje 35' na Klečice, a d. uzbrdo za 15' na vrh Kleka. Prema vrhu Kleka staza se uspinje uz sam tub okomite stijene i mimo spomen-ploča poginulim alpinistima izbija na travnati teren. Preko platoa za spuštanje helikoptera, stižemo za 5' na vrh. Iako visina nije osobito velika, usponom na vrh dobiva se dojam visokogorskog planinarenja, pogotovo izlaskom na travnati vršni greben s kojeg se otvaraju široki vidici na sve strane.
VRH KLEKA (1182 m). Nedaleko vrha je mala betonska ploha za slijetanje helikoptera, a na samom vrhu nalaze se dva repetitora. Vidi se Bjelolasica, Bijele stijene, Risnjak, jezero Sabljaci itd. Na vrhu se ne valja odviše približavati rubu stijene. Vrh je kamena glavica promjera desetak metara, na kojoj su sada ostaci repetitora. Odavle se pruža prostran vidik s jedne strane prema Gorskom kotaru, a s druge sve do Medvednice nad Zagrebom. Tu treba paziti da se ne bi odronjavalo kamenje, što može biti kobno za penjače u stijeni ispod vrha. Od račvišta staze do vrha Klečica ima oko 30'. Nakon 2-3' put izlazi na šumovit prijevoj širok oko 100 m, zatim se penje hrptom kojemu je l. vrlo strma livada (vidik na selo Musulinski Potok), a d. šuma. Na vrhu livade (vis. točka 1098 m) staza ulazi u šumu i nastavlja prema Hreljinu, a d. vrlo strmo nizbrdo skreće slaba stazica pod vrhove Klečica gdje treba oprezno izabrati put do vrha (samo za iskusnije planinare!).

KLEČICE
(1062 m) su golema hridina s. od vrha Kleka, malo po strani i niže od glavnoga hrpta planine. U njima se razabiru dva kamenita kuka. S planinskim hrptom veže ih uska gorska kosa, a svuda naokolo ruše se slikovite kamenite okomice. Pješački povratak od Kleka do Ogulina preko Kneje i Vučića traje 3 sata. Prelazi se preko različitih i vrlo lijepih cvjetnih livada s čestim vidicima na gromadu Klekove stijene, a kako nema sela krajolici djeluju vrlo prirodno.

PLANINARSKI DOM VODICE

Planinarski dom na Vodicama (835 m) izgradilo je planinarsko društvo «Dubovac» iz Karlovca 1959.-1961. godine. Smješten je iznad ceste na južnim padinama Pliješa (977 m), pokraj par izvora. Ima blagovaonicu, kuhinju, tri sobe i podrum. Za sada ima 30 ležajeva.
Dom je otvoren svakog vikenda i praznika od 01.04. do 30.09. tijekom godine. U tom razdoblju dom je opskrbljen hranom i pićem/ jednostavnija ugostiteljska ponuda . Veće grupe potrebno je unaprijed najaviti. Dom je moguće otvoriti i mimo predviđenih termina u dogovoru sa domarom.

Domar je Hrvoje Horvat tel. 01 33 62 725, mobitel 091 76 39 643




PRILAZ PLANINARSKOM DOMU NA VODICAMA IZ SOŠICA

Do Sošica vozi autobus «Samoborček» iz Jastrebarskog subotom polazak iz Jastrebarskog u 9,20 i 16,30
Nedjeljom je povratak iz Sošica u 18,00 sati.
Informacije «Samoborček»
na telefon 01 62 71 451.

Od autobusne stanice u Sošicama cestom preko sajmišta i mimo bunara gornjeg dijela sela produžimo cestom LIJEVO/ pravo za Sopotski slap / za Svetu Geru i za oko 300 m prelazimo DESNO na šumsku stazu (nasad crnogorice) uspinjući se opet na cestu kojom krenemo desno, te nakon 50 m skrećemo lijevo stazom, čime kratimo cestovni zavoj i izbijamo nakon 40 min. od Sošica na cestu ispod planinarskog doma.
Dom je otvoren svake subote i nedjelje te blagdanom u razdoblju od 01.04. do 30.09. u tekućoj godini od 10,00 do 17,00 sati .

IZLETI IZ PLANINARSKOG DOMA NA VODICAMA

Sošice – 30 min
Sopotski slap – 45 min

Pliješ - 20 minuta / kružna staza
Ječmište -1:15
Ravna gora – preko Pliješa – 2:00
Sveta Gera 3:00
Japetić – 7:00

Koordinate:

Vaganski vrh , 1757 m,
N44 22 04.0 E15 30 16.5

Sveto brdo , 1751 m,
N44 19 43.0 E15 34 11.0

Vlaški Grad , 1383 m,
N44 19 29.9 E15 33 02.2

Kako do Brezovca..

Izlaz iz Knina na raskrižje desno Sinj (pravo Kovačić, lijevo Strmica). Skrenuti lijevo prema Strmici 1,6 km do s.Guge , a zatim desno natpis i markacija Dinara vrlo malo asfaltom pa preko malog mostića i oštrom okukom u desno na makadamsku cestu koja vodi u Dinaru.

Makadamskom cestom (10 km) nastaviti do lokacije Markov grob (Suho polje). Do tu se može doći osobnim autom. Na tom širokom prostoru parkirati vozilo. Postoji i pješačka staza do Markova groba. Pješačka staza počima na mostiću u Gugama gdje makadam ide lijevo a pješačka staza desno. Gruba procjena je da bi do Markova groba trebalo 2,30 sata.

Na lokaciji Markov grob je raskrižje putova. Prepoznat ćete to mjesto po tome što se tu nalazi zaista nadgrobna ploča i markacijski putokaz za pješake na kojem piše Suho Polje, zatim strelica i daljinar staze za Brezovac i vrh Dinare. Lijevo se može terenskim vozilom cestom po vrlo lošem makadamu (7 km) za Brezovac.

Ravno također vodi cesta za terenska vozila, koja je ustvari pješački markirani put za Planinarsku kuću Brezovac. Put je označen na početku markacijskim putokazom i koji se spaja kasnije na onu lijevu makadamsku cestu za terenska vozila.

Od Markova groba(Suhog Polja) do Brezovca malo manje od 2 sata hoda (tako piše na putokazu). Meni se čini da može i nešto brže. Ide se sve makadamskom cestom po markacijama. Markacije su dobre.

Od kuće je markirana staza na vrh Dinare oko 3 sata uspona.

Iznad kuce Brezovac koja je u potpunosti uređena put se penje blago kroz sumu na pasnjak Duler, a sa njega na Samar. Sa Samara treba uzbrdo stazom pokraj okomitog kamena strmo, a zatim jos 20 ' nesto blaze, potkraj kroz klekovinu, do Sinjala.Za razliku puta iz Glavaša pogledi su otvoreni i uspon nije toliko zamoran.