Prečenje 103 vrhova Osrednjeg grebena Karavanki od Trbiža do Slovenj Gradca
Već su prošla 2 tjedna od tog ultra projekta koji smo započeli ja i moj koroški trkački prijatelj JanezS. Za pisanje o takvom kraljevskom projektu nije dovoljno napisati samo par riječi, a ja u tih dvaju tjedana jednostavno nisam mogao naći dovoljno vremena pa ni energije, jer sam na poslu trenutno zbog dopusta prezauzet i posljedično preumoran da bih nakon posla kod kuće napisao nešto prikladno, plus bio sam mjesec bez kućnog računala, povrh svega imam ili još uvijek imam problema sa sportskom satom koji bilježi takve podvige.
Zašto izvesti takav projekt? Zato jer se takvim stvarima bavim već više od 10 godina. A sama ideja je kod mene tinjala još prije, kad se još nisam bavio takvim stvarima. Ne baš u takvom obliku i vremenskom razdoblju, ali nekako: jednom ću ići (naglasak na ići) Karavankama od Tromeje dalje koliko god je moguće. Vrlo neodređeno. Slično se događalo i sa Slovenskom planinskom stazom, ali ona je zrela još duže. Prošle godine štajerski trkački prijatelj Nino izjavio je da su za njega Karavanke najljepše slovensko planinstvo i da bi htio u jednom mahu od Tromeje do Koroške. Odmah sam se zapalio jer sam o tome, kao što sam rekao, već ranije razmišljao. Cijelu prošlu jesen i dio zime prije nego što je napalo toliko snijega da ogledi više nisu bili mogući, iskoristio sam za oglede. Samo u prosincu bio sam na najmanje deset, jer je bilo ugodno vrijeme bez oborina. Naravno, mnoge dijelove sam već poznavao od prije jer redovito i planirano idem u planine dugo vremena i to mi je zapravo način života. Osim toga volim ultra trailove, natjecateljske i još više one koje sam organiziram. A Karavanke su mi praktično pred kućnim pragom. U to vrijeme smo Nino i ja shvatili da imamo vrlo različite poglede na prečenje Karavanki, ja zagovaram središnji greben, smjer sa zapada na istok i posjet svim vrhovima, Nino je za smjer sa istoka na zapad, zanimaju ga sve slovenske Karavanke od hrvatske do talijanske granice, zagovara posjet samo glavnim vrhovima grebena. Dakle dva potpuno različita projekta i svaki ima svog. Ja smatram da treba izvesti što više takvih ultra projekata, pisati o njima i promovirati ih, što radim godinama.
Osim oba Planinska vodiča Karavanke autora Stanka Klinarja i Klemena Janše, koristio sam sve moguće zemljevide dostupne u Sloveniji i web stranicu Pešpoti te tako odredio točnu trasu i svih 103 vrha Osrednjeg grebena Karavanki s početkom kod kapele Marije Snežne blizu zaselka Zagrad kod Trbiža i ciljem kod Poštarske kuće pod Plešivcem u selu Sele kod Slovenj Gradca. Inače, središnji greben Karavanki trebao bi biti dug 120 kilometara. Strani grebeni u ovom slučaju me nisu zanimali. Zadnja dva mjeseca iskoristio sam za posljednje ogledne ture, posebno neke najteže dijelove. Odlučio sam se, ako je moguće, popeti se na sve vrhove, a ako neka gora ima više glavnih vrhova, posjetiti barem jedan. Samo kod Gamsovki na grebenu Košute bilo mi je jasno odmah da neću dosegnuti nijedan od četiri glavna vrha jer je za mene jednostavno previše izloženo i prezahtjevno te ću morati biti zadovoljan zapadnim stranim vrhom. Kao što se kasnije pokazalo u praksi, s Janezom smo stvarno uspjeli doći ili se popeti na sve vrhove osim spomenutih Gamsovki. Tamo lično bez odgovarajuće zaštite stvarno nemam što tražiti, a ni uživam u takvim izloženostima.
Projekt smo s Janezom započeli u četvrtak 30.06.2016. u 4:20 blizu Trbiža, završili u ponedjeljak 04.07.2016. u 18:45 u Selama kod Slovenj Gradca. Bruto vrijeme dakle 4 dana 14 sati i 25 minuta. Nažalost nam nije uspjelo stići u cilj već u nedjelju kasno navečer (noću) kao što smo planirali i htjeli jer nam je to spriječilo obilno nedjeljno kišno vrijeme i značajno hlađenje, zbog čega je propalo najmanje 8 sati nedjeljnog aktivnog vremena na trasi. Inače smo svaki dan (osim ponedjeljka) počinjali vrlo rano (obično odmah nakon 4 ujutro) i završavali još dovoljno rano prije mraka (između 17:40 i 20:40). Posebno smo iskoristili dane koji su zbog svoje duljine vrlo povoljni za takve projekte.
Prvog dana prvo smo se popeli na Peč (Tromeja) i Petelinjek, spustili na Korensko sedlo gdje nas je čekala naša vozačica Anita s nahrbtnjacima, zatim opet gore na Jerebikovec, slijede Kamnati vrh, Visoka Bavha, Nizka Bavha, Grpišca, Tamarča, Vošca, Zajčnik, Znoternica i Trupejevo poldne. Tamo smo bili dogovoreni s prvim našim šerpom - Lukom koji je imao obilje nesreće pronalazeći pristup sa Srednjeg vrha na Trupejevo poldne pa ga nismo čekali i nastavili na Ojstri vrh, Maloško poldne i Kresišče gdje smo ga konačno ugledali kako trči za nama. Na Črnom vrhu nas je sustigao i konačno smo došli do tekućine jer smo bili sat ili dva bez nje, vrućina usred dana bila je konkretna. S Črnim vrhom poraslim grmljem koji ima i vrlo uski greben spustili smo se na sedlo Sedlič (Jepca), zatim strmo gore na Jepcu, odmah zatim bivak Annahuette gdje smo imali dogovoreni ručak u obliku tjestenine koju je iz doline Belca gore donio šerpa i kuhar Fren. Slijedi dug uspon prema Kepi, usred pa smo sa južne strane skočili još na Korošku Malu Kepu. Konačno dolazimo na vrh znamenite Kepe gdje nas dočeka vjetrić i konačno se napunimo zraka kojeg prije praktično nije bilo jer je grmlje i podnevno sunce stvorilo kotao bez zraka. Posebno se Janezu uspon zamjerio. Brz tempo nastavljamo na Dovšku Malu Kepu na koju pristupamo sa juga, Gubno i već slijedi zahtjevni i strmi Visoki Kurjek (pristup direktnom grapom sa juga) koji sam u posljednjih pola godine posjetio već četvrti put. Još Lepa Plevelnica, neplanirani spust do izvorića pod Plevelnicima gdje smo popili izvorsku vodu i osvježili se jer smo opet bili bez tekućine jer je bila vrućina tog dana zaista strašna. Nisam ni slutio da ćemo trebati takve količine pića. Do sedla Mlinca samo malo pa ponovni konkretan uspon na Dovšku Babu gdje nas je čekao još jedan naš šerpa – Samo s pićem i voćem. Tamo se već vidjela Golica ali prije treba riješiti Hruški vrh i Klek, pa još jedan konkretan spust na Jekljevo sedlo pred sam uspon na Golica. Budući da smo se odlično osjećali i bili dovoljno rano, obavili smo još Krvavku i Malu Golica pa smo po planu i zadovoljni stigli u Koću na Golici u 19:50. Taj dan osvojili dakle čak 29 vrhova! Sigurno dan kad nam je išlo najbolje, plus dio Karavanki koji je najromantičniji i ne previše zahtjevan. U koći bila je već pratnja Anita i Maruša. Janez je praktično odmah kad smo dobili sobu umorno zaspao jer je imao deficit sna, kao obično večer prije takvih projekata ne može spavati, mene su još kratko držali endorfini prvog uspješnog dana. A ljubazne djevojke u koći su mi pripremile segedin, palačinke gratis za kraj. Spavanje u ugodnoj sobi – odlično.
Drugi dan opet vrlo rano u 4:20, od sedla Suha odmah zagazili u mokre trave Ptičjeg vrha, spustili na sljedeće sedlo Kočna i već pred nama dug uspon na prvog od vrhova grebena Struške – Korenščicu. Sam vrh nije ništa posebno i ne bih ga posebno spominjao da se meni na inače ravnom pašnjaku nije dogodila neugodnost u obliku spektakularnog susreta mog prsnog koša sa špicastom okomitim stijendom. Desilo se u trenu, još danas nakon dva tjedna osjećam posljedice, noću u krevetu još uvijek imam konkretne probleme naći položaj da loše spavam, o kihanju ili kašljanju ne smijem ni pomisliti a kamoli ga realizirati, bolovi su užasni. Plivati uopće ne mogu. Drugo objašnjenje osim pucanja rebra praktično nema. Disanje od tada naprijed oko 70%, dubokog udaha do cilja nisam mogao realizirati. Ali kad si na adrenalinu, ideš dalje. Posebno ako je želja i volja dovoljno velika. Obavimo još Velikim vrhom Struške i Zijalkama i spustimo se na sedlo Seča. Odavde počinje greben Belščice koji čine Brezov vrh, Mali vrh i Vajnež. Slijedi greben Stola. Prvo Potoški Stol, pa kralj Karavanki Stol (2236 m) i Mali Stol gdje je Prešernova koča. Budući da nam je dogovoreni šerpa (rođak Anže) otkazao dostavu zbog neodgađivih poslovnih obveza, morali smo se snabdjeti u samoj koći. Tamo cijene kao da smo u prestižnom hotelu na Azurnoj obali. Nakon okrijepčenja počinje. Grebenskog prečenja i osvajanja za taj dan praktično kraj. Ako smo prvi dan uglavnom sve vrhove s rijetkim izuzetcima osvajali grebenskim i sa zapadne strane, sada išlo ovako: uspon na vrh gdje je moguće i natrag istim putem, zatim prečenje daleko dolje pod grebenom prema sljedećoj gori. Umorno, zahtjevno, naporno, opasno i sporo. Svaki od navedenih bio je zahtjevan, na većinu smo se penjali, nekad do II. stupnja: Krkotnik, Celovška Špica, Zahodni Jelenček, Istočni Jelenček, Svačica, Grad (na tom vrhu vjerojatno još nije stajalo 50 ljudi, uz ovu priliku zahvaljujem rođaku Anžetu koji me ranije vodio na taj zahtjevni dvotisućak jer inače ne bih znao pravi pristup), pa još moćna Vrtača gdje su se u blizini već okupljali i prijetili crni kišni oblaci, i Mala Glava s koje smo se vratolomno spustili u idiličnu dolinu Suho Rušje gdje nas je čekala šerpa Polona. Brz skok prvo na Zelenjak i još brži na Palec, zatim zajedno u anoracima i pljuskaljkama trčali dolinom prema Zelenici. Kiša nas je srećom samo malo okrznula i smilovala se, vjerojatno je tada u okolici Radovljice i Kranja bujala prava oluja. Imali smo sreću, pravu. Prije napaada na Istočni mož, jedan od vrhova Na Možeh, pridružio nam se još šerpa Rado i zajedno smo se popeli na taj vrlo zahtjevni, grmljom bogato obrasli, stijenski toranj. Bez grmlja me tamo sigurno ne vide. Grmlje ti daje osjećaj sigurnosti i grane korisno možeš iskoristiti za pomoć pri usponu ili spustu. Slijede Triangel i Povna (Ravna) peć na grebenu Ljubeljščice i drugi dan uspješno završili s 23 osvojenih vrha. Inače plan bio do planine Korošica ali misao na skok kući jednostavno previše mamila. Dan završio na Ljubelju u 19:20, Rado nas odvezao kući u Naklo gdje sam spavao u svom krevetu. Doma kraljevska večera koju je pripremila Anita, nažalost spavao iznenađujuće – katastrofalno loše.
Treći dan start na Ljubelju gdje nas je Anita dovela natrag, opet u 4:20 što je očito postala stalnica. Prije nego smo stali na vitku Košuticu prvo osvojili još Rjavu peć i Grunt, dolje do Hajneževog sedla probijaš se kroz dvije jeklenice i po vrlo uskom grebenu. Zatim stvarna ferata na greben Košute, naš najduži planinski greben, direktno gore na Veliki vrh. Do Škrbine, najniže točke grebena, slijede Toplar, Kofce gora, Malo Kladivo i moćno Kladivo s kojeg se po uskom grebenu spustiš do Škrbine gdje nas je već čekao šerpa i pratitelj Marjan s teškim nahrbtnjakom. Zajedno nastavili po Košuti. U nizu Pungrat gora, Pišenca, Klada, Tegoška gora, Užnik (s kojeg smo mogli promatrati plezače na ferati na susjednom sjevernom spektakularnom stijenskom tornju Cjajniku), Perilnik, Macesje, Ostrv i još kralj Košute - Košutnikov turn. Odjeljak između Perilnika i Turna prilično zahtjevan i nije za one s problemima visine. Spustili smo prema Gamsovkama, stali na njezin zapadni bočni vrh, Zahodna Gamsovka kao rečeno ostala pobožna želja. Vratolomni i strm spust do idilične planine Zgornja Dolga Njiva gdje su čekali šerpi Lea i Janez. Opet dopuna zaliha, Marjan se oprostio i otišao s njima u dolinu, mi strmo gore na Obliče i Tolstu Košutu. Posebno Istočni Oblič ima prilično zahtjevan pristup koji smo obavili sa istoka. Prije nego smo se vratili dol na planinu još skočimo na Malu Košutu i već ručak. Juha, mesna rižota, povrćna rižota, salata i druge delicije poslužila nam Anda koja inače voli ići u Himalaju i zna se time služiti. S punim trbusima nastavili na Plešivec i Pečovnik, nakon spusta prema Komatevri ugostio nas je na staroj skoro srušenoj graničarskoj kući šerpa Klemen. Zatim smo se po vrlo strmoj jugozapadnoj grapi probili i zadnje metre bukvalno popeli Virnikov Grintovec. Prošlo za dlaku. Spustili smo se uobičajenom stazom prema Jezerskom. Tamo nas je na tren pozdravila Anita. Zatim prešli granicu jer nas je tamo čekao lokalac Iztok i pokazao pristup Roblekovom vrhu, zatim nas još pratio austrijskom stranom prema Pristovškom Storžiču. Prije završnog uspona oprostili smo se i pohitali na vrh. Tamo su se neočekivano pojavili Klemen s kćeri Ninom (Klemen vrhunski planinski trkač, reprezentativac u skijaškom turizmu i dvostruki rekorder SPP) koji su nas došli bodriti. Veseli smo bili iznenađenja. Po lakšoj ferati spustili smo se prema Jezerskom vrhu, nasuprot nam došla još Anita i u 20:40 završili etapu. Osvojili još 26 vrhova, ukupno već 78 na računu. Ostalo ih dakle samo 25 za zadnji dan. Ali vremenska prognoza loša, vrlo loša. Anita nas odvezla na zasluženi odmor na Jezersko jer su nam neprofesionalno otkazali rezervaciju noćenja na Pavličevom sedlu jer je nismo dovoljno rano potvrdili. Kako sam mogao već u podne znati hoćemo li večer stići do Pavličeva sedla?
Pretpostavljeni zadnji dan startali smo na istom mjestu gdje smo završili, na Jezerskom vrhu, čak 5 minuta kasnije nego obično. Ali još prije nego smo stigli do zaselka Bela pod Pavličevim sedlom do kojeg se treba spustiti duboko u dolinu s Jezerskog vrha i na samo 800 m n.v., već nas je počela mrviti kiša. Bez nahrbtnjaka i s kišobranima žurili smo prema Pavličevom sedlu i pratnjskom autu. Tamo smo se opremili pljuskaljkama i svime potrebnim, uzeli nahrbtnjake i kišobrane, oprostili se od Anite i otišli u neugodnu mokru šumu. Ako smo prethodna tri dana hodili većinu vremena po označenim planinskim stazama, dobro utabanim graničarskim stazama, očišćenom pograničnom pojasu, škriljcima, kamenju, sada tome nepreklicno kraj. Odjeljak od Pavličeva sedla do Olševe grozan. Nema staze, orijentiraš se samo po graničnim kamenjima što je vrlo sporo, nekad očišćeni pogranični pojas sada uglavnom zarastao, posebno u ovo godišnje doba, nekad i neprohodan zbog srušenih stabala, pred sve praproti najmanje do pasa ili vrlo visoka trava, ako još kiši, puše vjetar i temperatura uporno pada, smrtonosni koktel. Mokri do kože u trenu, s pljuskaljkama jedva smo se probijali po izuzetno strmom obronku od Rigeljskog vrha gore na Sadovnikov pa još na jednako strmi Covnikov vrh. Kasnije Borovnikov, Pastirkov, Kolarjev i Strevčev vrh potpuno neizraženi i uopće ne znaš kad si stvarno na vrhu. Prije Potočke zijalke koja je na početku grebena Olševe, zbog potpune mokroće i pada temperature već tako jako smrzli da smo samo razmišljali gdje se spasiti da se ne podhladimo. Jedina opcija bila je što prije se spustiti dosta dolje s grebena u Podolševo na turističku farmu Rogar iako to nije bilo u planu. Nekako uspješno pozvali i našeg šerpu Rolanda da se ne popne i ne čeka nas u Potočkoj zijalki. Sreli smo se kod Rogara gdje smo zatim zajedno proveli 4 sata na toplom i suhom, sušili nam odjeću i ostalo nekako, u mokrim gaćicama i posuđenim majicama pa smo si s Janezom za stolom u blagovaonici prigodili seoski narezak i gutljaj žestokog. Kiša inače nije prestala, još uvijek rosilo i prskalo. Konačno krenuli prema Potočkoj zijalki ali već na Obel kamenu najzapadnijem vrhu grebena Olševe opet mokri i temperatura na skoro 2000 m vrlo niska. Na Govcu najvišoj točki Olševe zastali sekundu i nastavili spust u trku i zato da nas manje smrzava. Sve bilo samo mucenje bez trunke užitka. Probili smo se do Govševe planine koja je polazište za drugi jednako grozan odjeljak skoro identičan onom između Pavličeva sedla i Olševe. Nekako preživjeli Kosov, Kukužev, Jelenov i Mozganov vrh, usred Snežnik dakle pet neizraženih vrhova između Olševe i Pece i spustili se u 17:40 na planinu Luža austrijskoj strani. Potpuno premokri i premrznuti, tresli smo se kao kučići. Kiša konačno potpuno prestala. Na planini čekao nas vrhunski pripremljeni šerpa i kuhar Nejc koji nas nakrmio odličnim tjesteninama i slatkišima, prije svega preobukao u suha odjeća i obuću. Ja sam imao tri majice, jaknu i trostruke čarape. Unato nas još uvijek tako jako smrzavalo da druge rješenje osim što prije se skloniti u planinsko sklonište kod Kumra u Koprivni koje je sasvim blizu nije bilo. Kraj tako rano i to još prije grebena Pece!? Taj dan unato ogromnog truda osvojili samo 14 vrhova. S jedne strane razočaranje, s druge radost što si živ, topao i suh. Kod Kumra dobro su nam poskrbeli, odmorili i naspavali se, u ponedjeljak ujutro nismo žurili kao ostale dane jer nam je ostalo samo 11 vrhova. Čak turistički doručak.
Peti dan startali s planine Luža prema Peci tek u 7:05. Na grebenu Pece zaredali: Veška Kopa, Bistriška Špica, Križnik, Končnikov vrh, Velika Glava, Kordežova glava i Mala Peca. Mimo Koće na Peci konkretno spustili u dolinu u Park Kralja Matjaža gdje su nam poslužili odličnim ručkom. Preko Pikovog gdje je koča bila zatvorena spustili u Črnu. Dugo po asfaltu od Mušenika preko Žerjava do Jazbine gdje je polazište za zadnji pravi uspon (čak 1200 visinskih metara) na Uršlju goru. Nevjerojatno kakav preokret, kad smo išli po asfaltu izuzetno vruće, prethodni dan gotovo podhladili.
Penjali smo se mimo Koće na Naravskim Ledinama, odmah zatim osvojili stoti vrh – Naravski vrh, popeli još na Plešivec najvišu točku Uršlje gore. U koći još zadnji sendvič iz nahrbtnjaka, zatim brzo dolje prema Kali gdje smo stali još na Mali vrh i zadnji vrh – Plešivšku kopu (Kozarnicu). U 18:45 Anita nam već mahala pred Poštarskom kućom u Selama kod Slovenj Gradca. Cilj postignut, s Janezom odlično surađivali i nadopunjavali se, pred sve timski radili za uspjeh. Sigurno su pomogle i naše dugogodišnje iskustva na različitim ultra projektima.
Što još reći na kraju? Snove ostvareni, prečenje središnjeg grebena bilo jedinstveno doživljaj, jako sam uživao sve dane osim nesretne nedjelje. Posebno to da naša staza nije bila samo 120 km kao što se navodi u publikacijama o duljini lanca od Trbiža do SG. Treba uzeti u obzir da smo obavili kar 103 uspona i 103 spusta što jako produljuje udaljenost. Neke pristupe nismo obavili sa zapada već smo neke gore skoro obišli i pristupili sa juga ili istoka. Sportskim satom sam beležio podatke ali zadnjeg petog dana već dopodne zbog potpuno ispražnjenih baterija odustao od mjerenja, zatim još nisam uspio prenijeti podatke, nadam se da nije sve izgubljeno i da postoji rješenje. Po mom osjećaju i našim mogućnostima koliko km dnevno možemo, ukupna udaljenost sigurno preko 200 km. Potpuno pouzdan podatak koji sam dnevno bilježio jest da smo premagali najmanje oko 16.000 visinskih metara uspona. Fotografirali smo se na praktično svim vrhovima osim nekih potpuno neizraženih i nezanimljivih u nedjeljnoj kiši i hladnoći. Janez je već objavio fotke na stranici hribi.net (trenutne razmere/ Karavanke/tema).
Posljedice? Koliko znam Janez ništa nije spomenuo. Uopće je to mašina – stroj za neprestanu hodu. Pravo zastrašujuće i poštujuće. Nazvao sam ga - drug K24!
Kod mene bilo tako: oba mala prsta na nogama u jadnom stanju, posebno desni, ugojio sam se 4 kg jer su noge nesramno natekle ali sve se to već odavno sredilo. Samo pucano rebro mi još intenzivno smeta, najgori akutni problem apstinencijska kriza koja će vjerojatno trajati sve dok ne budem opet na nekoj Ultri…….