alyas - Zadnje poruke

Čičarija je brdovita i pusta krška krajina koja se proteže od Kozine i Slavnika u Sloveniji pa sve do Rijeke i Učke na Hrvatskoj. Područje je vrlo rijetko naseljeno, nema većih mjesta, stanovnici koji se zovu Čiči već od davnina traže poslove u drugim mjestima, od Kopra i Trsta do Rijeke i Pule, a onda se uglavnom i preseljavaju tamo. Viši dijelovi pune su krških vrtača i udola, djelomično obrasli lišćarima (hrast, crni i bijeli grab, bukva, lješnjak), nad 700 m prevladavaju prostrane travnate površine, ali ipak ćete na planinarskim stazama rijetko sresti stoku ili ovce. Središnji i najviši dio krajine Slavničko je gorje koje se proteže u dinarskom smjeru. Od Slavnika na sjeveru (1028m) do Orljaka na Hrvatskoj (1106m), ima još dosta hribova oko 1000 m, između njih vije se brojne planinarske i u zadnje vrijeme i kolesarske staze.

Jer svaki aktivan kolesarski rekreativac vjerojatno je već bio na Slavniku ili Učki, … zato možda ovaj put ideja za kružnu turu preko manje poznatih Čičarijskih brijegova kao što su Žbevnica nad selom Brest i Kavčič, Lipnik, Golič, Kojnik nad Ratitovcem, koju započinjemo i završavamo u Podgorju. Pogodno za vrlo dobro kondicijski pripremljene gorske bicikliste ili e-bicikle, krug cca 45-50 km. I jer se prelazi državna granica, ne zaboravite ponijeti osobnu iskaznicu.

Janče - Pance – Pugled, tamo preko Ravnog Brda i preko Javora natrag, usput pa još nekoliko gričeva i dolina.

Na Janče – službeno najviši vrh Lj-obćine, dovode brojne ceste i staze, najradije ga posjećujem s sjevera, gdje su ceste iz Laza ili Jevnice još djelomično makadamske i manje prometne, odatle dalje imate opet brojne mogućnosti nastavka sa svih strana.

Za ovaj biciklistički nastavak najprije biram Prežganje i s hriba se spustim u dolinu Besnice (gdje je svima dobro znana cestna trasa Podgrad – Trebeljevo), odatle na odcep za selo Ravno Brdo - i prilično sam iznenađen jer su počeli asfaltirati tu nekadašnju lijepu makadamsku i šumsku cestu. Šteta - za ljubitelje gorskih kola, vjerojatno dobro za tamošnje domaćine, no, cestni kolesari će sada moći napraviti malo duži okret preko tog brijega.

Nekoliko km dug šumski odsek na Pance još je uvijek super, šumski biser, vrhunac ove ture, znatno lakši u opisanoj smjeri iz Ravnog Brda, jer uglavnom ide nizbrdo, … gdje onda stignemo u lijepo uređeno selo Pance. Od tamo nastavljamo na sljedeći grebenski brijeg, najprije Mali, zatim Veliki Lipoglav - od kraja sela još malo nagore, na lijepu šumsku i označenu pješačku stazu koja vodi na Pugled. Uspon na Magdalensku goru i Pugled je lijep i nije težak, iz Vel.Lipoglava popnemo se za cca sto visinaca, nažalost mogući daljnji spusti s Pugleda (od partizanskog obeležja) kroz šumu po stazama u smjeru prema Podlipoglavu vjerojatno su prezahtjevni za taj okvir nedjeljnog kolesarenja. Zato preporučujem da se vratite kružno (kolesarskom) pješačkom stazom natrag na Vel. Lipoglav i odatle – iz sela, po lijepoj makadamskoj cesti spustite u dolinu (cestna trasa Sostro - Podlipoglav – Pance).

Na predmetnoj glavnoj cesti u dolini, nakon cca 1 km vožnje rahlo nizbrdo, zatim na križištu skrenite desno za selo Javor (ravno Podlipoglav i Sostro) i kroz lijepu i mirnu dolinu, dok se zmerno penjemo po asfaltnoj cesti stignemo u Javor i onda kroz selo na sedlo, odakle se opet spustimo nizbrdo u dolinu Besnice. Odavde opet imamo više mogućnosti nastavka, po ravnom ili nagore - ako se želimo npr. vratiti opet na Janče, obavimo uspon na Vnajnarje po jedinoj još neasfaltiranoj cesti s južne strane janškog brdovitja. Krasna je ta cesta, dolje sjenovita, gore razgledna, preko Vnajnarja i Gabrja, … i ima samo dva zavoja: lijevi i desni, itak.

uff, sve čestitke za vašu turu, u mrazu i snježnim uvjetima to je barem 2x teže

Čestitke fantovi, ako biste uzeli vrijeme i za podnapise pojed. vrhova na grebenu, bilo bi za čitatelje i posnemaoce još ljepše , inače lagani cepin u trentarskim travama uvijek dobro dođe

Slovenska u Triglavskoj sjevernoj stijeni, Frelihov, desni izlaz pod Slov. tornjem

u Triglavskoj sjevernoj stijeni ima preko 100 plezališnih smjerova, jedan među njima ili možda najpoznatiji i najlakši je Slovenska smjer, alpinska klasika prosječne ocjene III/II. Neki dijelovi su naravno mnogo lakši i kako kaže T.Mihelič – polovicu Slovenske možeš »proći bez penjanja«, ali neki kaminovi u grapi mogu biti i teži, naravno ovisno o uvjetima (vlažna stija) i općenito ako malo izgubiš optimalnu orijentaciju jer nijedan smjer u Stijeni nije tako razgranat i ima toliko mogućih varijanti kao upravo Slovenska.
Ove godine uspon, relativno već vrlo rano, iznenađujuće suh, samo snježna mrlja u središnjem dijelu slovenske grape koja donese malo hladnoće, lako se zaobilazi. U Slovenskoj smjeru je zabijeno dosta klinova na svim ključnim teškim mjestima, novo – što do sada još nismo primijetili, i nekoliko izbušanih svedrovača s ušicama kao da se i ovdje već primjećuje masovni plezalački vodički turizam?

Kočni – Kokrska & Jezerska – gore i dolje preko Dolcev iz Kok.sedla,
obično se inače napravi tris s Grintovcem, ali budući da su neke povezujuće okolne staze zbog podora službeno zatvorene (Taška, Dolška škrbina - Grintovec), u ovom promjenjivom vremenu, odlučujem se za mini kružnu turu preko Kočnija iz krnice Dolci, gore mimo bivaka, preko melišta i s drobirjem prilično natovarenih i krunjivih zidova do vršnog grebena, gdje staza zatim vodi dalje do Kokrske Kočne i onda još dalje do Jezerske Kočne. Jeklenice su zasad sasvim u redu i služe svrsi, samo neki iskliznuti klin bi ipak bilo dobro zalijepiti i pričvrstiti natrag.
Nažalost Jezerska Kočna se sve više ruši i vjerojatno je samo pitanje vremena kada će se i tamo pojaviti takav podor koji će nas lišiti sigurnog obilaska planine. Preduh pod trbušastim zidom još uvijek je atrakcija i ondje si mnogi koji idu prvi put na JK uzmu vremena za razmisak, hoće li skinuti ruksak i nastaviti ili ne, … još jednom ću zapisati da ne razumijem sav nepotrebni željezariju po planinama i onuda, na tom kratkom i opasnom mjestu pa ne?!
Iz smjera Dolcev do Jezerske Kočne oznake su izblijedjele i trebaju obnove, jer ih je čak i u sunčanom vremenu teško naći, dok su na Jezersku stranu novo napravljene i gotovo ih je previše.
Ako se upućujete na takav kružni put, treba biti svjestan da ćete baciti prilično visinskih metara, tako spust na Dolce ispod trećine Grintovca/Ovnove Čeri i onda ponovni uspon natrag, nisu zanemarivi, ali za skupljanje razgleda i kondicije … prihvatljivo, osobito ako takvu turu napravite na malo oblačniji dan.

Puti Kopicama na Dovški križ

Dovški križ je »križište« grebena koji se vijeju prema njemu od Oltarjev, od Široke peči, od Škrnatarice i na jugu od Kopic koje ga podupiru s južne strane. Po visini je podložni greben Kopic najmanji od ostalih, ali po zahtjevnosti i raznovrsnosti nikako ne zaostaje za višim i moćnijim susjedima, jer sve tri markantne Kopice, koje se nekako u tri kata dižu jedna nad drugom, pokazuju baš strašljivi lice, čak i ako ih gledate samo iz doline ili npr. od Aljaževog doma u Vratima nagore.
O Kopicama pod Dovškim križem nema puno korisnog naći, ni u knjigama, ni na webu, ni na Hribi.net, ni na kartama, čak se mnogi ne slažu koliko ih je i kako se zovu. Pa, prvo treba biti na njima i preći ih, tek onda pametno govoriti o njima. O prelaženju Kopic najviše korisnog sakupim iz opisa i zapisa M.in M. o težini grebena, učitanih slika Heavy bulla na ovom portalu, te naravno od nekih dobrih starih i iskusnih vodiča iz PD Lj Matica.
Ukratko: Donja Kopica – relativno laka, Srednja Kopica – teška i neugodna za silazak (II), Gornja Kopica – zahtjevna i tako kratak - vrlo zahtjevan silazak (II-III), gotovo obvezno spuštanje. Osim na Donju Kopica gdje je potrebno s malo orijentacije i iznajdljivosti naći dobar pristup grebenu, dalje su sve ostale smjerove logične za prelazak. Po Srednjoj i zadnjem grebenu Gornje Kopice se ne šetati bez osiguranja, stijena je inače na ključnim dijelovima još sasvim, ali dijagonale su krhke, izloženi vrhunci na grebenskom presjeku vrlo lomljivi, razigrani tornjevi zahtijevaju dodatnu mjeru opreza.
Jedna od posebnosti ovog grebena je i ta da se iz svake pređene Kopice spustimo u manje sedlo, i možemo se i koliko koliko lakše (ali ne manje od I-II) povući s grebena i to na zapadnu stranu prema Šplevti odnosno u krnicu Na Brinje, dok je na istočnu stranu – u krnicu Med plazmi, to znatno teže ili skoro neizvedivo. I pristup i uspon samo na vrh Sr. ili samo na Gornju Kopicu moguć je sa zapadne strane odnosno iz smjera Na Brinju, takvi opisi su već učitani ovdje pod ovu rubriku. Kružna tura na Brinovu glavu gore i preko melišta pod Bivakom II dolje, je u ovo doba godine – s obzirom na duljinu svjetlog dana, još potpuno izvediva, ako previše na konopcu na grebenima Kopic.

SKUTA - KR.RINKA i preko njenih podređenih grebena na istočnoj strani

Turu smo u lijepom vremenu postavili ambiciozno s velikim planinarskim ciljevima, a u zadnjem dijelu između Skute i Kranjske Rinke već alpinističkim, skoro preopsežno za sada prekratak jesenski dan: za zagrijavanje preko Velikog grebena (između Žmavčara i Gamsovog skreta), zatim na Sleme pod Skutu pa preko Streže i JV grebena na Skutu. U brzom tempu i s puno rezerve kondicije i činjenice da smo grebene znali od prije, od parkinga V Koncu na vrh Skute u malo više od 6 sati, super za mlađe penzionere!? Nova priča počinje pri prečenju grebena od Skute na Kranjsku Rinku gdje treba više osiguranja i tehničkog znanja i nema vremena za sat jer zahtijeva punu koncentraciju i nudi dosta plezarskih izazova.

Teškoća slijeta sa Skute dolje prosječno dvojka ali zbog loše stijene, krutljivosti i nakupljenog šljunka radije se negdje malo poveća nego smanji. Iznad prozora zahtjevna ploča, ispod uska i teška. Detalj pri penjanju preko strmog izloženog zlog ploče tik iznad Konja činio mi se osobno vrlo težak – ali sad tu sidrište za spuštanje, spustili smo se i preko Konja (obrnut na gore cca IV, 7m, dolje bez konopca naravno teže). Nastavak preko srednjeg dijela, izdaleka navidno vodoravniji dio između Skute i Kr.Rinke još puno gore-dol penjanja preko uskih greda i špicastih vrhova s puno izloženosti (kao financijeri u malom). Umik od sredine moguć na južnu stranu ali i tih nekoliko uskih nakupljenih polički traže svu pažnju. Onda slijedi uspon do 3/4 vrha Kr.Rinke težine I-II ali greben se širi u širi teren pa gubi na izloženosti, ali zbog krutljivosti paziti na kliz.

Iz Kranjske Rinke dolje do bivaka na Malim podima pa u dolinu poznate planinarske staze bez posebnosti trenutno iako posljedice ljetne oluje još vidne ali srećom ne na stazama preko Gamsovog skreta i Žmavčara.

Po grebenu Orlic do Stola,
turu smo krenuli kod Tinčkove koče u Završnici, gore i dolje preko Zagona, u međuvremenu od sedla Belščica dalje: prvo na zelenu Rupu pa onda svi krusljivi Jelenčki, dvoglava Celovška Špica i zatim klade Krkotnika, od Stolove škrbine pa gore u ne tako lako grebenče na Stol, na kraju pa smo na lijep prvi jesenski dan dodali još Srednju peč, koja je preko zapadnog grebena prilično jednostavno dostupan vrh te lijep i ponekad neopravdano zanemaren razglednik (1920m).

Rupa i Krkotnik nisu posebno označeni, niti imaju gore neki austrijski križ, osobito za Krkotnik – koji ima dva prilično slična balvanska vrha, pri prelasku nisi baš siguran stojiš li na najvišem, na nijednom špicu pak nema puno prostora, tako da je najpogodnije mjesto za užinu i odmor na Celovškoj špici.

U smjeru spusta iz istočnog Jelenčka još uvijek su postavljene i funkcionalne one dvije debele gurtne, s vrha CŠ prema Krkotniku sada je i omča za spust/abseil, u nastavku se na nekom težem mjestu nađe još neki klin ili svedrovac s ušicom, ali ih nema više na pretek, kao što su bili jako gusto postavljeni npr. prije CŠ.

Prečenje Orlica smo obavili striktno po grebenskoj liniji, većinu ture i s osiguranjem u navezi. Nekoliko dilema lijevo ili desno ili ravno, na grebenu ipak se naravno pojavi, osobito u drugom dijelu od CŠ do Krkotnika i dolje prema Stolovoj škrbini, kad su ogromni balvani i klade naloženi praktički jedan za drugim na sam greben.

Za usporedbu - da ne odgovaram na t.zv. pitanja o težavnosti ovog prečenja, teže je i duže npr. od Zeleniških špica, stijena je ovdje uglavnom jako krusljiva, što plezanje otežava (prsti još malo peku i svrbe dan poslije), nekoliko obilaza ispod grebena moguće je, dva ili tri su i ugodniji po sjevernoj strani (pazi na mokru stijenu u sjeni, jer je austrijska strana prilično zračna!), obilazi po našoj (južnoj) strani, pak su prilično natovarene šljunkom i drobirjem te krhkom stijenom, tako da bolje vrv s sobom i što više po grebenskoj liniji, ali zbog toga i prečenje preko tornjića brzo postane za jedan stupanj teže. Da bi prečenje Orlica ponovio sutra, vjerojatno bih opet odabrao opisani smjer, jer na kraju ipak dolaziš s nižeg na najviši vrh, a po samoj težavnosti nema bitnih razlika u smjeru.

Pihavec i Bov. Gamsovec – uvjeti 7.9.2024

To su dvije bliske i prikladne planine za posjet i za kružnu poveznicu, također zato jer imaju prilično sličnu polaznu točku, ali mi smo ih posjetili iz sedla Luknja, do tamo ili iz Zadnjice ili malo bliže iz doline Vrat. Oba polazna parkinga su nažalost plaćena, u dolini Vrat pred Aljaževim domom cijena parkiranja je već prilično zasoljena 25 Eur.

Na Pihavec - traženjem najboljih prolaza preko donjih kamenja i zatim lijevo kroz kamin iznad Miheličeve spominske ploče, zatim kroz zahtjevno bespuće između strmih trava i skalnih pragova gore i malo desno preko blage kamenje prema sedlu između Pihavca i Vrha nad Kamnom. Od malog gotovo vodoravnog skalnatog sedla dalje lijevo, zatim opet kroz prijazniji teren u ključevima gore, usred među nalazi se i neke stare markacije, od nekada označene staze koja je vodila od Kriških podova tj. od Dovških vrata i pod sjevernim stenama Bov.Gamsovca te preko strmog kamenja sve do škrbine - s nekoliko sidrišta i klinova i od ranije spomenutog sedla dalje na razvučeni i razgledni vrh.
Nekad označena staza je sad zatvorena već nekoliko godina zbog stvarno problematične škrbine i urušenog gornjeg dijela kamenja, koristili smo je za silazak s Pihavca i za sljedeći uspon od Dovških vrataca na Bov.Gamsovec po označanoj i osiguranoj stazi, i ona je - u zadnjem dijelu unatoč obilju željeza, uglavnom zbog izloženosti i sjevernog ležaja, vrlo zahtjevna.
Nažalost u planinama, ponekad - unatoč dobroj napovijesti, kvari vrijeme, magla nas je pratila cijelo vrijeme i samo povremeno nudila neke male poglede. Al što ako bi se ljudi mogli žaliti samo zbog vremena …
Uspon na Pihavec s južne strane, od Miheličeve ploče do sedla između Pihavca i Vrha nad Kamnom, je neugodan u magli ili lošoj vidljivosti, jer treba tražiti dobre prolaze i vidjeti cilj pred sobom, neke skraćice preko stepenastih pragova ili žlijebova desno, ili veće obilaznice lijevo – gledano gore, ali ne preporučujem. Trenutno je staza iznad izlaznog žlijeba prilično dobro omrežena i oni stoje na pravim mjestima, ali za takve uspone treba imati nešto takve kilometraže i iskustva. Još moja ocjena težine: kroz Mihelićev žlijeb I-II.(iznad njega zabijen klin), nastavak prosječno I., ali u vlažnom i strme trave mogu biti opasne za klizanje.

Čestitke za uspješnu turu i nazorne prikaze izbora smjera na slikama

Od Tolste Košute do Košut.turna: preko Obliči i Gamsovke – uvjeti od 18.6.2024.

Napravili smo grebensko prečenje, službeno preko 3 Obliča i 4 Gamsovke, … ali vrhova, rogova, strmih uspona i spustova je zapravo još malo više. Ako su Obliči još nekako grebenska šetnja, to sigurno ne vrijedi više za vrhaste Gamsovke (težavnost cca I – II, nekoliko zabijenih klinova), i budući da nismo izazivali sudbine, prečenje preko Gamsovke smo napravili u navezi i direktno po grebenskoj rizi.
Gdje započeti prečenje grebena uvijek je zanimljivo pitanje za odabir smjera, mi smo ga započeli od lakšeg svijeta prema težem i od nižeg (Tolsta Košuta) prema višem (Košut.turn), između pa su Obliči i Gamsovke po visini vrhova prilično poravnati, skratka tko broji dvotisuce, nabroji se ih dosta, ali što, kad tih 7 ili još kakvih više?! nemaju svojih osobnih imena.
Bio je lijep sunčan dan s prekrasnim pogledima, do ispod planine Dolga njiva dovodi sasvim solidna šumska cesta, na pašištima i zelenim obroncima sad ima obilje planinskog cvijeća.

od dvorca Kamen preko M.Vrha i Vrha V.Gač na Jamarski vrh … u dolinu Drage i natrag

Idilični svijet brežuljaka, strmih staza i pogleda s grebena između Blatnice i Drage nad Begunjama.
Ako se u planinama nešto kuva vrijeme, bolje je ostati malo niže, iskoristiti niže staze i istražiti još neki komadić naše lijepe prirode, … tišina, samoća i mir ... zagarantirani, ako vam se to sviđa, naravno. Stazice nisu označene ili markirane, ali su – onima s malo planinarskih iskustava i vještina te osjećajem za orijentaciju normalno pratljive. Za opisani kružni izlet troši se cca 5 h, ali u lijepom vremenu uzmi još malo vremena za dušu i lijepu fotku.

Krk, Baška, kamp Bunculuka: kanjon Vrženica i uvala Vela/Mala Luka
- jedna od ljepših i najplaninarkijih staza na Krku .

Za cijelu stazu duljine oko 10 km potrebno je cca 5 sati, jer je usput puno lijepog za vidjeti, u prvom dijelu nad Bunculukom, može se obaviti u kružnom smjeru, u drugom dijelu - od raskrižja u gornjem dijelu klanca Vrženice preko prelaza Rebica pa do uvale Vele i Male Luke prolazimo istim putem u oba smjera.
U sunčanom vremenu i ljeti može biti prilično vruće, izvan sezone ili radnim danima nije sigurno je li otvoren »bufet« na plaži u Veloj Luci, pa su voda i užina u nahrtnjaku te krema za sunčanje i kapa na glavi obvezni dijelovi opreme. Preporučujem i odgovarajuću planinarsku obuću i ne podcjenjujte ove staze, jer su u pretežnom dijelu potpuno planinarske.

Na grebenu: od Ponc do Kotovog sedla -
u među Strug, Strugove špice, Vevnica i zahtjevnije V Koncu Špica i Kotova Špica - uvjeti i fotke od 1.10.2023

Turu smo krenuli na kraju planinskih skakaonica, iz Tamarja, na Srednju Poncu pa onda dalje od lakšeg prema težem, više manje po grebenu do Kotovog sedla i natrag u Tamar, vremenski cca 12 sati, tako da se trenutno tura počinje i završava u tami.

Talijani su preko Struga i Strugovih špica, praktički skoro do podnožja Vevnice, obnovili i napeli dosta novih jeklenica, tako da je prelazak tamo relativno lakši i brži, samo ferata na Vevnicu je još uvijek u lošijem stanju, sa starim, hrđavim i mjestimično izvučenim željezom, usred malo pojačanim užadi, koja zasad još kljubuje vremenu, ali ne izgleda baš sigurno. Ali izgleda da će na talijanskoj strani postaviti dosta zanimljive kružne ferate na Vevnicu gore i pod Strugom Kugy-jeva dolina /ili obrnuto, s planine Alpe Vecchia ili obližnjeg Rifugio Luigi Zacchi iznad Mangartskih ili Belopeških jezera.

Ako je V Koncu Špica još donekle normalno dostupna gora iz smjera Vevnice, to više ne vrijedi za Kotovu Špicu, ni po tehnički zahtjevnom pristupu s istoka (V Koncu Špica, odakle treba obaviti jedan zahtjevniji spust), ni po jako strmom kršljivom terenu s sjeverozapadne strane (Kotov sedlo), ovdje do vrha je dosta smotano, jako kršljivo i natovarano šljunka i pijeska, teško – barem II i opasno za klizanje od početka do vrha. Naše prečenje smo zato obavili u gore opisanoj smjeru s istočne strane, za silazak s vrha do donjih dijelova koristili smo više abzajlova (barem 50 m konopca, ili 2x po 30 m je dovoljno), štanti i sidrišta su zasad u ovoj podrtini za zapadnu stranu Kotove Špice sasvim solidno napravljeni.

Ako netko želi posjetiti samo V koncu Špicu i Kotovu Špicu i je stoga odgovarajuće planinarsky iskusan i tehnički vješt, to je u ovo jesensko vrijeme vjerojatno najprikladnije napraviti kružnu rutu u smjeru iz Kotovog sedla po označenoj stazi, koja se prvo malo spusti u Lošku Koritnicu pa onda malo popne na Bivak Tarvisio na škrbinu Rob nad Zagačama, odande pa dalje gore preko kamenja između Vevnice i podnožja V Koncu Špice. Naravno da je u ovom smjeru za spust gotovo nužan konopac, (osim ako nisi rođak srnama)

Na grebenu: od Kukove Špice preko Škrnatarice na Dovški križ

Već Tine Mihelič (Julijske Alpe/Sjeverni pristupi) je napisao da je penjanje na grebenu Dovški križ – Škrnatarica prestižna tura i da ne smije nedostajati na popisu nijednog pravog gorštaka. No, mi smo je obavili iz druge, meni osobno ljubšoj smjeru, nego što opisuje Mihelič.
Polazište je poznato, po novom TNP propisu se smije na kraju grapice pod Velikim Črlovcem čak parkirati (3-4 auta), zatim po dobro praćenoj bezstaznoj stazi gore i za tri sata smo već na sedlu Čez Dulce (2257 m). Skok za zagrijavanje desno na prijateljsku Kukovu Špicu (2427 m) i povratak, sve zajedno u manje od sata. Onda iz sedla slijedi ozbiljniji uspon (nije dug, ali tehnički zahtjevan, prosječno između I i II, ponekad malo više) preko istočnog obronka na Škrnataricu (2448 m) te nastavak po lijepom grebenskom rezu na Dovški križ (2542 m), otprilike svega 3 sata više ili manje zahtjevnih penjanja s povremenim jako zračnim prijelazima iznad krnice martuljškog amfiteatra.
Ako za Škrnataricu iz smjera Kukove Špice ne odabereš natovareni i poduprt žleb, s malo mašte po relativno širokom ali strmom i mjestimično gladkom i jako krusljivom terenu istočne stene, imaš više mogućnosti pristupa (i ovdje na forumu se neke spominju). Uspon na Škrnataricu - po direktnijoj srednjoj liniji kao što smo ga ovaj put obavili mi, po policama lijevo od udoline, ne bih preporučio bez osiguranja, trenutno je u smjeru zabijeno dosta klinova za postavljanje sigurnosnih sustava.
Jednako se nije jednostavno samo slobodno spustiti (zamorno III) za tih slabih 10 m spusta s vrha Škrnatarice dolje na sedlo odnosno u škvrinu gdje dovodi vrh žljeba, a tu je obješeno i nekoliko konopnih petlji koje mogu biti nekome i praktična pomoć ako se penje gore.
U nastavku grebena prema Dovskom križu, nema toliko tehnički teških mjesta pri prelasku preko dva neimenovana vrha, ali tu i tamo se nađe još neka kratka II, i ako se strogo držite grebena imate još jedan cca 25 m spust konopom malo prije prozora, taj dio se inače može i šljunčano elegantno zaobići malo niže po gredi lijevo iz južne strane.
Silazak s DK smo obavili na Šplevtu i mimo Bivaka II na Jezerima (ali tu nećete naći vode!) te zatim po najvećem slovenskom kamenju - downhill ekspres u Poldov rovt. Još podatak: na kraju donjeg kamenja kad ste već u šumi, u grapi još teče malo osvježavajuće vode, inače je tura na suncu jako jako vruća.

ali res je tako, toliko zajli danas u planinama i na Kočnama, ali postavljanje jednog kratkog dijela neki baš namjerno odbijaju, ... razum dolazi tek s godinama, a neki shvate tek kad je/bo prekasno