bagi - Zadnje poruke

Furcia Rossa III je razgledni vrh i središnja točka stare vojne ferate Via della Pace. Nekoliko susjednih vrhova ima isto ime, ali ovaj je jedini dostupan i nama, običnim planinarima . No uspon na njega i nastavak nije baš jednostavan. Ferata dostiže posve upravljivu C kategoriju, ali veći problem su brojne zatrpane police bez osiguranja. Osiguranja su ipak prisutna na svim stvarno zahtjevnim prijelazima i ne samo to. Početni dio preko okomite, žuto-narančaste stijene iznimno je slikovit, jer brojne ljestve slijede jedna za drugom i brzo te dižu nekoliko katova više. Divna stvar .

Mi smo krenuli od kuće Cappana Alpina duboko u dolini. Tu je i veliko uređeno parkiralište, koje naplaćuju skromnih 10€/24 sata. Skromnih s obzirom na naše prilike naravno . Zatim smo se po sjenovitoj stazi 11 uspinjali sve do prijeloma strmine pokraj vrha Col de Locia i nastavili dolinom Fanes. Malo prije pastirske kuće Ucia de Gran Fanes skrenuli smo desno na stazu 17 i ubrzo još jednom desno na skrivenu vojnu prečicu prema visokogorskoj karni Grava del Vallon Bianco. Tu se prečica i službena staza spajaju. Slijedio je samo uspon do atraktivnog bivaka della Pace pod moćnim stijena Monte Castella. Ovdje je u Prvom svjetskom ratu bila austro-ugarska postaja, a brojni ostaci tih vremena vidljivi su daleko naokolo.

I ferata potječe iz Prvog svjetskog rata i put na nju zapravo počinje već kod bivaka. Ali do ulaska u nju treba obraditi još malo šodra. Stalno se pojavljuju oznake FR (Furcia Rossa), koje smo pratili sve do završetka ferate daleko, daleko naprijed. Cijela ruta je naime duga i s obzirom na teren zahtijeva dobru kondiciju. Prava stvar počinje kod već spomenutih okomitih, naizgled neprohodnih stijena. Zahtjevno prelaženje po željeznim stazama i zatrpanim policama dugo je dobar kilometar, a usput smo naravno posjetili i središnju točku, vrh Furcia Rossa III. On ima skroman križ, ali impozantnu klupu posebne vrste. Odmah iza vrha pojavljuje se i oznaka VB, što znači još jedan divan vrh pun vojnih ostataka … Valon Bianco.

Nastavak je bio sličan kao prije. Brojni prijelazi su se nizali jedan za drugim, čak smo morali prijeći i previsnu stijenu. Osiguranja su besprijekorna, iako neka mjesta pozivaju na obnovu. Te stijene su prilično krhke, o čemu svjedoče brojni manji odroni i obilje šljunka. Ali uz veliku oprez napredovanje je u granicama sigurnog. Uskoro smo bili kod još jedne zanimljivosti ove rute, ogromnom nadstrešnicom pod kojom vodi put. Još malo i pridružili smo se turističnijoj stazi na Valon Bianco.

Posjetili smo i planinu Ucia de Gran Fanes, koja je posljednjih godina otvorila vrata planinarima. Dostupna je hrana i piće, čak su i prenoćišta novo uređena. Za to je najzaslužnija Alta Via 1, koju smo prije nekoliko godina već prešli (ovdje). Ali ono što se sada događa usporedivo je s hodočasničkim Camino Frances u Španjolskoj. Dolinom Fanes vijugaju kolone ogromnih ruksaka na dvije noge, a govorni jezik je iz svih dijelova svijeta. Ističu se Amerikanci, koje odmah prepoznaš po grlenom engleskom. Mi im kažemo grlice . Oni rezerviraju kuće mjesecima unaprijed, pa je u obližnjim Rifugio Lavarella i Rifugio Fanes nemoguće dobiti prenoćište. I mi smo tada morali spavati u šatoru.

Slijedio je još spust natrag u dolinu i lijep, ali prilično vruć dan bio je iza nas. Dolje se naime zagrijalo do gotovo 30°C. Nevjerojatno. Takvo nešto još nismo doživjeli, a posjećujemo Dolomite već neko vrijeme.

Koordinate polazišta ( parkiralište kod Cappana Alpina ) : 46.5596792N, 11.9813467E

Nakon dvije godine pauze ove smo se godine opet uputili u Španjolsku, ovaj put na obalnu stazu Camino de Mar. To je službeni hodočasnički put koji počinje u gradu Ribadeo i završava u gradu Ferrol. Postoje dvije varijante, kraća, više unutrašnja, koja je duga oko 190 km. Mi smo prošli dužu, više obalnu, koja ide uz Atlantik i skupili smo dobrih 280 km. Obje se nalaze u Galiciji, lijepoj i mističnoj zemlji .

Za Camino de Mar odlučili smo se nakon divnog iskustva s Camino dos Faros na prethodnom posjetu Galiciji i na preporuku poznanika. Na internetu o ovom putu nije bilo puno napisano, jedva sam našao GPS tragove. Ali trebali smo ih jako. Tako loše označen Camino još nisam sreo, a u Španjolsku idem već 12 godina. Ni tako usamljenog, iako sam hodao već na mnogo mjesta. Na cijelom putu bili smo potpuno sami, nije bilo ni dnevnih planinara.

Hodočasničkih smještaja tipa albergo nema nigdje, osim na početku i kraju puta, a i ti su tamo zbog Camina del Norte ili Camina Inglese. Spavali smo u raznim hotelskim sobama, koje su uistinu vrlo jeftine i potpuno odgovarajuće kvalitete . Često je u cijeni bio uključen i doručak. Za dvije osobe mnogi privatni albergo na posjećenijim Camino stazama bio bi skuplji, a spavali bismo na katnim krevetima i gurali se u zajedničkim sanitarnim čvorovima. Stoga nemamo nikakvih primjedbi na smještaj, ali pametno je rezervirati smještaj barem dan prije.

Očekivanja su bila velika, kakvi su dakle dojmovi ???

Prema rijetkim opisima ovo bi trebala biti super iskustvo hodanja uz moćni Atlantik, ali ispalo je prilično drugačije. Camino dos Faros iz prethodnih godina jednostavno je postavio previsoke kriterije koje će biti teško nadmašiti. Čak i nakon dužeg razmišljanja i vremenske distance ovogodišnji Camino de Mar ne mogu ni približno izjednačiti s prethodno spomenutim. Jednostavno je bilo previše asfalta i tvrdih podloga obalnih šetnica. Na cijelom putu to je barem 70% ili više, često i veći dio dana. Put ne ide samo uz more, već često zalazi prilično daleko od njega, čak i vrlo visoko. Najviše smo se popeli čak preko 600 m i tada smo more gledali duboko ispod nas.

Zbog svega toga Camino de Mar stavljam uz bok sjevernoj stazi Camino del Norte. Zapravo je zajedno s Camino Inglese i njegova alternativa do Santiaga, ali usamljena i gotovo neoznačena. Ukratko …. kome se sviđa Norte, možda će mu se svidjeti i de Mar. Tko traži iskustvo Camina dos Faros, neka ga traži drugdje. Više o našem putovanju slijedi kasnije …

Još nekoliko linkova za usporedbu …

Camino del Norte … KLIK
Camino dos Faros … KLIK

Novi dan, novi cilj. Za odmor od prethodnog dana odabrali smo opušteniju turu, ovaj put na Polinik. Već prethodne večeri smo se spustili do bivše gostionice Plöckenhaus, gdje smo prespavali na parkiralištu i vrlo rano krenuli prema vrhu.

Na početku smo slijedili dobro poznatu Karnijsku 403, zatim su nas markacije usmjerile više lijevo. Uslijedio je uspon kroz šumu sve do planine nepoznatog imena, odatle dalje hod je bio pravo uživanje . Pogledi su bili prekrasni, nismo se ni najmanje žalili na stazu iznad. Postojano nas je vodila sve do sedla Spielbodentörl, zatim istočnim grebenom prema vrhu. Ovdje je podloga malo stjenovitija, ali nigdje nema posebnih teškoća. Vrh je naravno ohoho vidikovac, uz to smo imali i divno vrijeme.

Vratili smo se istim putem, jer stvarno nema korisne alternative. Ali ispred kolibe na planini u obližnjem koritu pronašli smo sanduk ohlađenog piva koje su pastiri ostavili rijetkim posjetiteljima. Pohvalno .

Koordinate polazišta (Plöckenhaus): 46.6165622N, 12.9522639E

Ne, očite prevare unatoč trenutnoj pritužbi ne zaboravljaš . Naravno, daleko smo bili jedini, koliko sam uspio saznati. Koliba je trenutno zatvorena zbog obnove i ne nude ništa, a istovremeno već traže novog upravitelja.

Odvezli smo se na Plöcken Pass, prijevoj udaljen preko 200 km od središnje Slovenije. Na talijanskom se zove Passo di Monte Croce Carnico. Tamo smo već puno hodali i htjeli smo ponoviti ferratu Senza Confini na Cellonu. Ali nije išlo baš po planu. Upozorenje iz 2023. o zatvaranju staze još je prisutno, samo spominje ferratu Steinberger weg. U stvarnosti je staza zatvorena već prije ulaza u vojne tunele kroz koje smo planirali proći. Hmm … dakle na austrijskoj strani ne ide, vrijeme je za plan B .

Vratili smo se na prijevoj i na talijanskoj strani krenuli prema Kollinkoflu, odnosno Creti di Collina. Na planinu smo krenuli preko sedla Cresta Verda, što znači težu varijantu pristupa. Označena je samo smjer, ali bez ikakvih osiguranja ili pomagala. To bismo nazvali čisti natur . Kratak uvod na kraju sedla bio je još posve pristojan, gotovo s rukama u džepovima, zatim se kamenita padina brzo uspravila. Tako je oko stotinu visinskih metara, tehnički do dvojke, ali s puno zraka ispod nogu.

Ruke i noge bile su potpuno zauzete, također i glava, pa za fotke na tom području nije bilo prave volje. Posebno teška su prijelazi po centimetrskim policama, dok je ispod nogu direktna prečica na zadnju parcelu. Dosadne su barem tri prijelaza, jedan posebno. Ovdje glatka stijena ne nudi pravih hvatišta, samo nekoliko busenova trave. Ovdje bi si pomogao i zubima, ako bi imao gdje zagristi . Prijelaz s police na policu je dug i unatoč višestrukim pokušajima nije bilo pravog osjećaja pouzdanosti. Zato smo prije prijelaza malo popeli naviše i metar više oprezno se vratili na planirani smjer.

Više se teren malo spušta, toliko da se lakše diše. Ali teškoće još nisu bile gotove, samo je osjećaj sigurnosti bio malo veći. Tako su se polako skupljali visinski metri i nakon dobrih 600 metara uspona sa sedla Cresta Verda napokon smo ugledali vrh. Uslijedio je dug odmor, zatim spust normalnom stazom u dolinu. I taj je za visinu prilično konkretan, ali smo ga dolje začinili dužom šetnjom mimo obnovljene planine Casera Plotta i propale Casere Val di Collina. Tu još nismo hodali, pa je bilo toliko zanimljivije . Posljednji dio staze vodio je po dobro utabanom 148 i brzo smo bili na polazištu.

Koordinate polazišta (Plöcken Pass): 46.6022803N, 12.9438692E

Čestitam Bojanu na posjetu ovim prekrasnim mjestima . Za ispravak na fotki 32 mnogi će ti biti zahvalni .

Super, barem meni neće trebati istraživati obalnu stazu 9. etape ove godine . Što se tiče fotki 56 i 57 ... i mi smo išli desno uz kamnitu obalu, jer su nas tamo odvele VA oznake. Zašto je markirana ova varijanta a ne lijeva, ne mogu ni zamisliti .

Col Margherita - Cima Juribrutto - Cima Bocche

Ovaj put smo istražili granitno područje Dolomita iznad prijevoja Passo Peregrino, koji geografski još uvijek spada pod Pale. Mišljenja se razilaze o tome, jer se kaže da spada pod skupinu Lagorai, uglavnom zbog sastava tla. Ono je izrazito vulkanskog podrijetla, dok su planine u neposrednoj blizini uglavnom od sedimentnog dolomita i vapnenca. U svakom slučaju, osjećaj pri hodanju kroz ovaj krajolik je neobičan, posebno za Dolomite .

Krenuli smo na prijevoju San Peregrino i putem 658 popeli se na Col Margherita. Ovdje je bilo puno posjetitelja, jer su u blizini gondola i restoran. Malo dalje bili smo potpuno sami. Slijedili smo greben 695 sve do Cime Juribrutto i dalje do sedla Passo Juribrutto. Krajolik je stvarno neobično zelenkaste boje s brojnim jezerima. Također je pun ostataka iz Prvog svjetskog rata, posebno dasaka od barakarskih naselja. Mogu se naći i neki metalni dijelovi, od dijelova topovskih granata do prerđalih vojničkih konzervi.

Kao dodatak, na sedlu smo smislili još jedan vrh, ovaj put malo izvan puta. To je Cima Bocche, koji je isprepleten obrambnim jarcima i ruševinama kamenih objekata. Nevjerojatno što su radili tada i nažalost rade i danas. Pogled s vrha je prekrasan, posebno na Passo Peregrino i planine na suprotnoj strani. Pri spustu smo skrenuli i prema bivaku Jellici. On je osnovnije izvedbe, ali ovdje sam prvi put vidio pravu urnu nedavno preminulog planinara, ugrađenu u obližnju stijenu.

Uslijedio je povratak na sedlo Passo Juribrutto, odatle spust mimo brojnih granitnih gromada. Staza između njih je nasuta, vjerojatno od strane vojske, sve ostale varijante su neprohodne. Staza 628 nas je prilično kasnije dovela u dolinu, gdje smo završni kilometar ili dva hodali po utvrđenoj, ali vrlo neudobnoj stazi. Zbog brojnih kamenja morali smo stalno gledati pod noge, iako smo hodali gotovo po ravnini. Ali i to je prošlo i uslijedilo je osvježenje u obližnjem hotelskom restoranu. Za informaciju … točeno pivo je bilo 5€, kava 2€, kuglica sladoleda 1,5€ i to na središnjoj lokaciji punoj turista . Više o stazi u foto-priči …

Koordinate parkirališta (Passo Peregrino): 46.3780056N, 11.7944444E

Thx Lino. Te planine nisu među najpoznatijima, ali neka ideja uvijek dobro dođe .

Prelaz Passo Peregrino je odlično izhodište za mnoge zanimive ture, pa smo se odlučili ostati tu . Ovaj put smo krenuli u suprotnom smjeru nego prethodni dan, više prema Marmoladi. Naš osnovni cilj bio je skoro tritisočnjak Ombretola, zatim bočni Palon de Jigolé i još neistraženi vrh Cima Cadine. Sve skupa prilično lagodno i ležerno, za promjenu od nedavno prehodjenog Bruna Federspiela.

Nekoliko kilometara i visinskih razlika se ipak nakupilo. Krenuli smo s istog polazišta kao prethodni dan i po šetališnoj cesti 607 krenuli prema kućici Rif. Fuciade. Šetališna jer se tijekom dana po njoj slijevaju mase turista. Do kućice je cesta gotovo ravna i kao takva prikladna za staro i mlado, s planinarskom obućom ili papučama .

Od kućice dalje počinje ozbiljniji teren. Morali smo se popeti na prijevoj Passo delle Cirelle, što nije baš jednostavno. Uvod je više-manje udobna staza kroz zeleni krajolik, zatim slijedi dobra dva kilometra uspona preko opsežnih sipara. Dobro da smo imali sjenu . U međuvremenu postoji i skriveni odvojak za najdivlji dio staze Bepi Zac, koji smo imali priliku upoznati prije nekoliko godina. Još malo i stigli smo na prijevoj.

Tu je hrpa smjernih tabli i odabrali smo krajnje desnu stazu 612B. Ona vodi prema kućici Rif. Falier u susjednoj dolini, ali istovremeno i prema današnjem cilju. Teren je pun šljunka posvuda, staze su dobro utabane i lako prohodne. Ipako je bila potrebna neka opreznost jer su neki dijelovi izloženi. Brzo smo bili na vrhu, odakle se vidjelo daleko naokolo. Ali smo se pomaknuli malo niže jer je na toj visini puhao neugodan hladan vjetar.

Potpuno bezvjetrije smo našli tik ispod vrha Sasso Vernale, koji još čeka naš posjet. U podnožju je bivša vojna baza gdje smo našli toplo sklonište za odmor. Inače su posvuda vidljivi ostaci vojske, od drvenih ostataka baraka, do bodljikave žice i bezbroj konzervi, čak su kosti bile složene na hrpu. S obzirom na veličinu vjerojatno ljudske, pa ih nisam htio slikati.

Do sedla Passo delle Cirelle vratili smo se istim putem, zatim skrenuli desno na Cima Cadine. Ovdje još nismo hodali, ali s vrha je najljepši pogled na markantan i istovremeno najviši vrh u ovom gorju … Cima dell'Uomo. Posjetili smo ga prošle godine i unatoč vremenskoj distanci još je uvijek vrlo visoko po rangu zahtjevnosti u našoj planinarskoj karijeri. Uslijedio je posjet obližnjem vojnom uporištu, zatim još jedan spust prema sedlu Cirelle. Odande smo zatim skrenuli na neoznačeni vrh Palon de Jigolé. Staza je dobro vidljiva, samo u vršnom dijelu treba više pažnje.

Ponovno smo se vratili na sedlo, ovaj put konačno i uslijedio je povratak preko opsežnih sipara u dolinu. Sjene nije bilo, pa je sunce peklo kao ludo. Za osvježenje smo se zaustavili u kućici Rif. Fuciade, gdje je bilo puno ljudi. Mase smo srećivali i pri konačnom povratku na polazište, samo kod malo udaljenijeg jezera Lago di Pozze bilo je mira . Do polazišta imali smo zatim samo nekoliko minuta.

Nakon nekoliko godina ponovno smo posjetili gorje Monzoni, koje geografski pripada grupi Marmolada. Cilj je bio ponovni posjet grebenske staze Sentiero Bruno Federspiel, ali u suprotnom smjeru nego prije godina. Za povratak sam izabrao smjer preko doline Val Monzoni, gdje još nismo hodali. Množina se ovdje ne treba bojati, posebno ne Korejaca, koji su ove godine posvojili Dolomite . Zapravo smo bili na grebenu potpuno sami, samo nekoliko koza pored nas je debelo seralo po stazi . Također pri povratku sreli smo ljude samo u blizini koliba.

Grebenska staza Sentiero Bruno Federspiel je dio trojke koju sam opisao u prethodnim prilozima. Ovdje pripadaju još Sentiero Franco Gadotti i cijela Alta via Bepi Zac. To su vojne staze iz Prvog svjetskog rata koje prolaze u divljem okruženju visokogorja. Sve zajedno je planinarska poslastica *par excellence* i toplo preporučujem iskusnim planinarima. Svaka ima svoj karakter, nijedna nije baš jednostavna.

Prvo smo se popeli do prijevoja Passo delle Selle, gdje smo posjetili istoimenu kolibu na prekrasnoj lokaciji. Tamo također počinje staza Bruno Federspiel. Ona uglavnom prolazi u području grebena, samo nekoliko puta se povlači od neprohodnog terena. Teži, posebno kameniti prijelazi su osigurani čeličnom užadi, na mnogim drugim mjestima je također ne bih odbio. Posebno prijelaz izuzetno strmih padina je potpuno bez osiguranja. Cijela staza je duga približno 6 km, za nju smo utrošili četiri i pol sata.

Grebensku stazu smo završili na sedlu Forcella la Costella, od kuda smo se spustili u nama nepoznatu dolinu Val Monzoni. Prvo smo posjetili ugodnu kolibu Rifugio Vallaccia, koja je privatne vrste i izgrađena je tek 1985. godine. Ima 20 ležajeva i dobro je polazište za okolne vrhove. Od tamo smo nastavili duboko dolje i u najnižoj točki spustili se dobrih 500 m u odnosu na prijevoj Forcella la Costella. Poprilično, ali sve je bilo zanimljivo po redu .

Kad smo se tek počeli penjati posjetili smo još jednu kolibu, ovaj put Rif. Taramelli porijeklom iz daleke 1904. godine. Ona je jedina sačuvana koliba ove vrste kockaste forme, izgrađena je kao uporište za geološka istraživanja ovog područja. Na izgled je doista prilično posebna, posebna je i njena opskrba. Nema ni žičare za teret, ni pristupne ceste. Ona završava nešto niže uz korito bujice, teret za kolibu se zatim nosi u ruksacima. I baš u vezi s tim doživjeli smo još jedno iznenađenje. Za pola litre piva i svježe skuhanu kavu dali smo samo 9€. Jedva smo mogli vjerovati, barem u odnosu na naše cijene .

Slijedio je samo još dugi uspon do sedla Passo delle Selle, gdje smo progutali kobasicu. Lijepa mjesta su ovo, i vrijeme je poslužilo, pa nama nije bilo zlo . U kolibi se ovaj put nismo zaustavljali, nego smo se samo spustili do polazišta na Passo Peregrino istim putem kao ujutro. Više u foto-priči …

Koordinate polazišta (Passo Peregrino): 46.3780494N, 11.7938878E

Ovo je ljeto je prilično vruće, pa najradije tražimo prozračnije lokacije. Jedna takva je Kaninsko gorje, gdje ne nedostaje lijepih smjerova. Ovaj put smo odabrali Žrd, gdje nismo bili već jako dugo. Skoro sam zaboravio kako izgleda pristup ovom lijepom vrhu .

Krenuli smo s parkirališta Nevea, gdje ne poznaju parkirne nametljivce. Potpuno isto je i na obližnjoj planoti Pecol. S parkirališta smo krenuli prema koči Gilberti, ali smo prije toga skrenuli na poprečnu botaničku stazu prema sedlu Bela peč. Od sedla do bivaka Marušič hod je čisti užitak, isto vrijedi i do odvojka prema Žrdi. Uspon na nju ipak nije baš za svakoga. Staza je više stazica, na mnogim mjestima prilično kamenita. Greben je uzak i prozračan, iako se ne osjeća neka posebna izloženost. Ali se osjeća njegova dužina . Grebenu kao da nema kraja, a gore-dolje se često događa. Ali pogled je lijep, završetak nagrada za upornost . Samo nikako gore u slučaju oluje. Žrd je poznata kao odličan lovac na munje, što se vidi na mnogim razbijenim stijenama na grebenu.

Vratili smo se preko Vrha Grublje, koji se svakako isplati posjetiti. Nije daleko od markirane staze, uspon i spust nisu komplicirani. Za kraj smo posjetili zahtjevniju Bilu Peč i lijepo ispunili dan. U Gilbertiju je uslijedio odmor, a zatim smo se samo spustili do polazišta. Više u foto-priči …

Koordinate polazišta: 46.3871606N, 13.4733297E

Dolinu Val Fiscalina posjetili smo još jednom, samo što smo kod planinarskog doma Rif. Fondovalle odabrali drugi smjer nego prethodni dan. Cilj je bio razgledni vrh Croda Fiscalina, koji smo dosad posjetili samo jednom. To je bilo davne 2019., kada smo prošli prekrasnu kružnu stazu *Dolomiti senza Confini* (ovdje). I ovaj put u planu je bila kružna staza, samo drugačija … uz dolinu Val Fiscalina Alta gore, niz dolinu Sasso Vecchio dolje. Uspon je dugo trajao u ugodnoj sjeni i tek kod planinarskog doma Zsigmondy-Comici dobro nas je obasjalo sunce. Ali već smo bili visoko i temperature su bile ugodnije .

Mimo planinarskog doma Pian di Cengia nastavili smo na vrh, zatim iznimno lijepom stazom prema Cimi i domu Locatelli. Bila je nedjelja i shodno tome bilo je puno posjetitelja. Zato se nismo zaustavljali i odmah smo sišli već poznatom stazom 102 u dolinu. Za veliki finale opet je malo rosilo, ali već smo bili na kraju stvarno lijepog kruga. To svakome preporučujem bez grižnje savjesti . Više u foto-priči …

Koordinate polazišta (parkiralište nasuprot gondole Rotwand) : 46.6815417N, 12.3631914E

Istina je, i dan prije ih je bilo puno, začudno i rogača . Fotografirano malo dalje od Hudih polic ...

Dolinu Val Fiscalina posjetili smo prvi put prošle godine i jako nam se svidjela . Zato smo ove godine odlučili ponovno posjetiti, jer je dobro polazište za brojne smjerove. Budući da ne volimo ponavljati iste staze, ovaj put sam odabrao uspon dolinom Sasso Vecchio sve do planinarskog doma Rif. Locateli i time direktan pogled na Tre Cime. Nakon toga uslijedio je posjet dolini na suprotnoj strani planinskog grebena, to je dolina Campo di Dentro. Tamo se nalazi još jedan dom, ovaj put Rif. Tre Scarperi. Taj je bio ključan za odmor prije ponovnog uspona na greben po planiranoj kružnoj stazi. Na njemu smo nehotice prešli i vrh Monte Casella di Dentro, zatim je uslijedio duboki spust u prvotnu dolinu Fiscalina i povratak na polazište.

Kod doma Rif. Locatelli bila je gužva kao i obično, samo što smo imali osjećaj kao da smo u Koreji . Korejaca je ove godine stvarno mnogo, gotovo isključivo na turističkijim destinacijama. Većina je omotana u široku odjeću dugih rukava, šeširima do pola leđa, maskama do očiju i svijetlim rukavicama. Nama je bilo vruće već s minimalnom odjećom, ne znam kako to podnose oni.

Druga stvar je usporedba cijena s našima. Na takvoj eminentnoj lokaciji i s obzirom na masovni posjet mogle bi poletjeti u nebo, ali tome nije tako. Pol litra točenog Weizenbier-a košta manje nego npr. mlaka konzerva običnog u Prešernovoj na Stolu. A potpuno isto je i u Vandeliju na Sorapissu, gdje se roba dostavlja isključivo helikopterom ili pješice s ruksakom. Pa razumij tko može . Više o cijeloj stazi u foto-priči …

Koordinate polazišta (posljednja BUS stanica u dolini Fiscalina) : 46.6663739N, 12.3537719E

Par dana u Fanesu bilo je dovoljno za nas i trebali smo promjenu. Najviše nas je privukla planinska skupina Sorapiss i istoimeno jezero u njezinom srcu. Tamo je obično puno ljudi, ali krenuli smo rano, a glavna turistička sezona još nije počela. Naravno nismo očekivali da ćemo biti sami, ali nismo očekivali ni toliko raznih *influencera i influencericâ* na prvom jutarnjem suncu. Svi se fotkaju, čak imaju i kamere, sreli smo i Amerikanku s uvijačima u kosi . Kad smo je na putu pretekli malo smo debelo gledali, ali kasnije smo brzo shvatili razlog. Za snimanje kod jezera naravno je skinula uvijače, uredila naglavni ukras i sva svježa pozirala ispred objektiva u raznim pozama .

Jezero smo pogledali sa svih kutova, a kao dodatak bili smo svjedoci i helikopterskog spašavanja. Neka djevojka je ozlijedila koljeno i pješice više nije mogla dalje. Ukrcali su je u helikopter i odvezli u dolinu. Inače smo svakodnevno slušali poznati zvuk visoko na nebu, što je uvijek značilo samo jedno …. novo spašavanje.

Svoj mir smo našli čim smo skrenuli na stazu 216, koja se penje visoko iznad jezera. Tu turisti ne idu, sreli smo samo nekoliko pravih planinara. Potpuno sami bili smo na stazi 223, koja vijuga po siparima ispod grebena. Staza je prekrasna jer sipare prelazi više-manje vodoravno, a uz to smo uživali i u dubokoj sjeni. Izašli smo na sedlu Forcella Faloria, a odatle nastavili u dolinu stazom 212, koja se zove i DolomiEu. To je prekrasna alternativa prašnoj cesti koja se iz doline penje sve do planinarskog doma Rif. Faloria. Uslijedio je još šumski pristup do planine Larieto i lijep krug je bio završen .

Koordinate polazišta (parkiralište Larieto): 46.5509372N, 12.1759242E

Super Miri, čestitam . Midva sva tamo hodila dva tjedna nazaj. Kakve su sada razmere?