bagi - Zadnje poruke

Furcia Rossa III je razgledni vrh i središnja točka stare vojne ferate Via della Pace. Nekoliko susjednih vrhova ima isto ime, ali ovaj je jedini dostupan i nama, običnim planinarima . No uspon na njega i nastavak nije baš jednostavan. Ferata dostiže posve upravljivu C kategoriju, ali veći problem su brojne zatrpane police bez osiguranja. Osiguranja su ipak prisutna na svim stvarno zahtjevnim prijelazima i ne samo to. Početni dio preko okomite, žuto-narančaste stijene iznimno je slikovit, jer brojne ljestve slijede jedna za drugom i brzo te dižu nekoliko katova više. Divna stvar .

Mi smo krenuli od kuće Cappana Alpina duboko u dolini. Tu je i veliko uređeno parkiralište, koje naplaćuju skromnih 10€/24 sata. Skromnih s obzirom na naše prilike naravno . Zatim smo se po sjenovitoj stazi 11 uspinjali sve do prijeloma strmine pokraj vrha Col de Locia i nastavili dolinom Fanes. Malo prije pastirske kuće Ucia de Gran Fanes skrenuli smo desno na stazu 17 i ubrzo još jednom desno na skrivenu vojnu prečicu prema visokogorskoj karni Grava del Vallon Bianco. Tu se prečica i službena staza spajaju. Slijedio je samo uspon do atraktivnog bivaka della Pace pod moćnim stijena Monte Castella. Ovdje je u Prvom svjetskom ratu bila austro-ugarska postaja, a brojni ostaci tih vremena vidljivi su daleko naokolo.

I ferata potječe iz Prvog svjetskog rata i put na nju zapravo počinje već kod bivaka. Ali do ulaska u nju treba obraditi još malo šodra. Stalno se pojavljuju oznake FR (Furcia Rossa), koje smo pratili sve do završetka ferate daleko, daleko naprijed. Cijela ruta je naime duga i s obzirom na teren zahtijeva dobru kondiciju. Prava stvar počinje kod već spomenutih okomitih, naizgled neprohodnih stijena. Zahtjevno prelaženje po željeznim stazama i zatrpanim policama dugo je dobar kilometar, a usput smo naravno posjetili i središnju točku, vrh Furcia Rossa III. On ima skroman križ, ali impozantnu klupu posebne vrste. Odmah iza vrha pojavljuje se i oznaka VB, što znači još jedan divan vrh pun vojnih ostataka … Valon Bianco.

Nastavak je bio sličan kao prije. Brojni prijelazi su se nizali jedan za drugim, čak smo morali prijeći i previsnu stijenu. Osiguranja su besprijekorna, iako neka mjesta pozivaju na obnovu. Te stijene su prilično krhke, o čemu svjedoče brojni manji odroni i obilje šljunka. Ali uz veliku oprez napredovanje je u granicama sigurnog. Uskoro smo bili kod još jedne zanimljivosti ove rute, ogromnom nadstrešnicom pod kojom vodi put. Još malo i pridružili smo se turističnijoj stazi na Valon Bianco.

Posjetili smo i planinu Ucia de Gran Fanes, koja je posljednjih godina otvorila vrata planinarima. Dostupna je hrana i piće, čak su i prenoćišta novo uređena. Za to je najzaslužnija Alta Via 1, koju smo prije nekoliko godina već prešli (ovdje). Ali ono što se sada događa usporedivo je s hodočasničkim Camino Frances u Španjolskoj. Dolinom Fanes vijugaju kolone ogromnih ruksaka na dvije noge, a govorni jezik je iz svih dijelova svijeta. Ističu se Amerikanci, koje odmah prepoznaš po grlenom engleskom. Mi im kažemo grlice . Oni rezerviraju kuće mjesecima unaprijed, pa je u obližnjim Rifugio Lavarella i Rifugio Fanes nemoguće dobiti prenoćište. I mi smo tada morali spavati u šatoru.

Slijedio je još spust natrag u dolinu i lijep, ali prilično vruć dan bio je iza nas. Dolje se naime zagrijalo do gotovo 30°C. Nevjerojatno. Takvo nešto još nismo doživjeli, a posjećujemo Dolomite već neko vrijeme.

Koordinate polazišta ( parkiralište kod Cappana Alpina ) : 46.5596792N, 11.9813467E

Nakon dvije godine pauze ove smo se godine opet uputili u Španjolsku, ovaj put na obalnu stazu Camino de Mar. To je službeni hodočasnički put koji počinje u gradu Ribadeo i završava u gradu Ferrol. Postoje dvije varijante, kraća, više unutrašnja, koja je duga oko 190 km. Mi smo prošli dužu, više obalnu, koja ide uz Atlantik i skupili smo dobrih 280 km. Obje se nalaze u Galiciji, lijepoj i mističnoj zemlji .

Za Camino de Mar odlučili smo se nakon divnog iskustva s Camino dos Faros na prethodnom posjetu Galiciji i na preporuku poznanika. Na internetu o ovom putu nije bilo puno napisano, jedva sam našao GPS tragove. Ali trebali smo ih jako. Tako loše označen Camino još nisam sreo, a u Španjolsku idem već 12 godina. Ni tako usamljenog, iako sam hodao već na mnogo mjesta. Na cijelom putu bili smo potpuno sami, nije bilo ni dnevnih planinara.

Hodočasničkih smještaja tipa albergo nema nigdje, osim na početku i kraju puta, a i ti su tamo zbog Camina del Norte ili Camina Inglese. Spavali smo u raznim hotelskim sobama, koje su uistinu vrlo jeftine i potpuno odgovarajuće kvalitete . Često je u cijeni bio uključen i doručak. Za dvije osobe mnogi privatni albergo na posjećenijim Camino stazama bio bi skuplji, a spavali bismo na katnim krevetima i gurali se u zajedničkim sanitarnim čvorovima. Stoga nemamo nikakvih primjedbi na smještaj, ali pametno je rezervirati smještaj barem dan prije.

Očekivanja su bila velika, kakvi su dakle dojmovi ???

Prema rijetkim opisima ovo bi trebala biti super iskustvo hodanja uz moćni Atlantik, ali ispalo je prilično drugačije. Camino dos Faros iz prethodnih godina jednostavno je postavio previsoke kriterije koje će biti teško nadmašiti. Čak i nakon dužeg razmišljanja i vremenske distance ovogodišnji Camino de Mar ne mogu ni približno izjednačiti s prethodno spomenutim. Jednostavno je bilo previše asfalta i tvrdih podloga obalnih šetnica. Na cijelom putu to je barem 70% ili više, često i veći dio dana. Put ne ide samo uz more, već često zalazi prilično daleko od njega, čak i vrlo visoko. Najviše smo se popeli čak preko 600 m i tada smo more gledali duboko ispod nas.

Zbog svega toga Camino de Mar stavljam uz bok sjevernoj stazi Camino del Norte. Zapravo je zajedno s Camino Inglese i njegova alternativa do Santiaga, ali usamljena i gotovo neoznačena. Ukratko …. kome se sviđa Norte, možda će mu se svidjeti i de Mar. Tko traži iskustvo Camina dos Faros, neka ga traži drugdje. Više o našem putovanju slijedi kasnije …

Još nekoliko linkova za usporedbu …

Camino del Norte … KLIK
Camino dos Faros … KLIK

DAN 2 ...

Ponovno smo krenuli rano, jer je pred nama bio dug put. Na ovom dijelu nema mnogo mogućnosti za spavanje, posebno ako radiš malo duže etape. Za kraj smo imali na umu zaseok Bruma, gdje je manji općinski albergo. Ali kao i obično bio je pun pa smo odšli još nekoliko kilometara dalje do privatnog smještaja. Pokazao se kao pogodak, jer smo uz svoju sobu dobili i potpuno opremljenu kuhinju te puni, samoposlužni hladnjak. Sve u cijeni koja je ionako bila niska .

Krenuli smo dakle u gradu Carreira i s čelovima krenuli na put. Za jutarnju kavu bili smo za Španjolce sasvim prerano, što smo kasneje nadoknadili pri prvoj prilici. To smo ponovili još nekoliko puta, sigurno je sigurno . No ove godine u barovima smo primijetili prilično tamnoputog osoblja, i po selima i po gradovima. Svi redom bolje govore španjolski od nas, ali mogli smo se sporazumijevati i na engleskom. To sa starosjediocima obično nije moguće. Tamo komunikacija ide više na pantomimu uz pomoć osnovnog vokabulara .

Primijetili smo još jednu stvar. Mnogo ljudi puši, i muškarci i žene. Da se oboje šetaju ulicama s cigaretama u ustima je sasvim normalno i za nas prilično neobično. Parfimiranih zamjena nije bilo vidjeti, samo prave, prave cigarete. To se osjeti i na promuklim glasovima, gdje prednjače žene. Nekih se čak i uplašiš . U javnim prostorima vrijedi zabrana pušenja kao i kod nas i to svi poštuju.

Dan nam je polako prolazio i približavali smo se kraju. Hodočasnika je bilo sve više, jer je Santiago već bio prilično blizu. Također je bilo sve više pečata uz cestu, mnogi potpuno sami. Razlog je zahtjev za barem dva pečata dnevno u hodočasničkoj knjižici za dobivanje plakete, odnosno Compostele na kraju puta. Tako je već nekoliko godina, razlog su brojne prijevare pojedinaca. Nekoliko takvih smo na svojim putovima vidjeli i sami. Kako god bilo, konačno smo stigli na cilj, prešli svaki centimetar i zadovoljno promatrali naš smještaj za tu noć. Više u foto-priči …

DAN 1 ...

Došao je red i na Camino Ingles, koji je logičan nastavak Camina de Mar (ovdje). Odmah se osjetila razlika između oba. Oznaka je bilo ovaj put dovolj posvuda, smjer nedvosmislen, čak smo sreli i ponekog peregrina. Sve to smo prethodnih dana nedostajali. Ingles smo već prošli, ali nakon dana samoće nama nije bilo dosadno .

Krenuli smo naravno u Ferrolu, službenom početku Camina Ingles. Grad je velik, pa smo kroz njega hodali prilično dugo. Kasnije se naselja spajaju jedno s drugim i shodno tome ovaj dan je bio uglavnom asfaltni. Ali i takva gusto naseljena mjesta su zanimljiva. Iznenadilo me je da se gotovo ne vide djeca na skirojevima, odrasli se toga uopće ne koriste. Također nigdje ne vidiš dostavljače hrane, bez obzira na doba dana. Gotovo posvuda lokalni pekarice dostavljaju kruh na kuću, uglavnom francuske štručke. U tu svrhu stanovnici imaju na ulaznim vratima obješene posebne platnene vreće, čak smo vidjeli i poštanske sandučiće za kruh.

Dan je prolazio i došlo je vrijeme za traženje prenoćišta. Pronašli smo ga u gradu Carreira, gdje ima i puno trgovina. One imaju radno vrijeme uglavnom prilagođeno siesti, pa su otvorene rano ujutro, zatim se zatvore, a navečer su otvorene do kasno u noć. Obnovili smo zalihe za sljedeći dan, napunili želuce i prilično brzo otišli u krevet.

Hvala, upravo smo uhvatili idealne uvjete

Hvala još jednom . Cijelu stazu smo obavili u jednom komadu, od ovogodišnjeg 28. rujna do uključujući 1. listopada. Uvjeti za hodanje su bili odlični za datum, odnosno dovoljno hladno, ali ne prehladno .

Hvala . Ježki su okrugle metalne šipke zabijene u stijene na teškim dionicama. Budući da ih je na mnogim mjestima prilično puno zajedno, izgledaju kao bodlje ježa. Tako su ta osiguranja dobila i svoj razgovorni naziv.

DAN 4 / Pokljuka - Triglav …

Došao je posljednji, četvrti dan. Znali smo da je već po kilometrima i visinskim razlikama velik zalogaj, a i po zahtjevnosti. Nekako smo izračunali da moramo biti kod vojarne pri prvoj svjetlosti, pa smo krenuli još u potpunoj tami. Do Rudnog polja trebalo bi biti tri kilometra, ali se zakompliciralo i napravili smo još jedan više. Označenu stazu su uništili šumarski strojevi, tako da smo brzo zagazili u blatne kolotečine . Mnogo kasnije na poprečnoj makadamskoj cesti skrenuli smo lijevo prema glavnoj i po asfaltu mnogo udobnije došli do željenog polazišta.

Nastavak je bila čista klasika. Relativno visoko polazište triglavske magistrale ne znači puno, jer se staza stalno kreće gore-dolje. U jednom smjeru još ide, ali vraćanje po njoj nije baš po našem srcu. Kako god, do Studorskog prevala pratila nas je sjena, zatim ugodno sunce sve do skretanja prema Vodnikovom domu. On je bio još u dubokoj sjeni i hladnoći, ali začuđujuće još otvoren . Napravili smo kratku pauzu, čudili se višim cijenama nego u Dolomitima i požurili prema Planiki. Ona je već bila zatvorena, pa smo bez zaustavljanja povukli Čez nogu prema Rdećoj škrbini i zatim po klasici na vrh. Na Triglavu su bili i jedini ljudi koje smo uopće sreli pri usponu na starca. Malo čudan osjećaj, posebno za tako posjećen vrh.

Sili smo se niz greben na Kredaricu, ali koče nismo posjetili. Vrijeme je nemilosrdno bježalo i htjeli smo što prije sići u dolinu. Za spust smo izabrali Prag, jer je znatno udobniji od Tominškove. Ipak se vuklo kao smrkelj, a uz to smo opet bili potpuno sami. Nevjerojatno. Sunce se uskoro sakrilo iza vrhova, postalo je tamnije, ali na sreću nije bilo hladno. Za kraj uslijedilo je još malo penjanja po ježevima i već smo bili kod Bistrice, odnosno ono što je od nje ostalo. Praktički ništa, samo se u daljini nešto tiho žuborilo.

Do kraja naših pustolovina bilo je još slabih tri kilometra brzog hoda dolinom, a na parkiralištu nas je već čekao prijevoz . Još info za ostale. … ulaz u dolinu se naplaćuje po satima, pa smo jedva našli dovoljno sitniša umjesto pripremljenih novčanica. Bar je to pohvalno. Četverodnevno putovanje od Grosuplja do Triglava tako je završilo, smrk, smrk, ali već ćemo se nečega novog sjetiti .

DAN 3 / Radovljica - Pokljuka …

Treći dan smo krenuli malo ranije jer je konačni cilj bila Pokljuka. To je značilo više uspona, a planirali smo i neke posjete prijateljima. Zbog toga smo uzeli vremensku rezervu jer u takvim slučajevima vrijeme brzo prođe .

Iz Radovljice smo se prvo spustili do kampa Šobec i starom cestom nastavili do Bleda. Tamo je uslijedila obavezna kava u baru pokraj pumpe. Standardno dobra, već mnogo puta isprobana. Nastavak je išao mirnim ulicama Bleda mimo starih vila i autobusne stanice sve do Veslaške promenade pod gradom. Bila je začuđujuće prazna, samo nekoliko biciklista se jurilo po njoj. Malo prije veslačkog centra skrenuli smo prema Rečici i dalje prema Gorjama. Tamo je i posljednja baza za dopunu zaliha.

Uslijedila je Krnica, zatim pokljuška klisura. Ona predstavlja najbrži uspon na Pokljuku, ali ima dva kraka. Mi smo išli lijevim, gdje je glavna atrakcija izuzetno uzak prolaz između okomitih stijena. Dobro da nismo u trgovini kupili previše zaliha . Dalje se klisura širi, ali se još uvijek osjeća vlaga zatvorenog prostora. Također ima i puno vegetacije. Uslijedilo je još malo hoda uskom stazom, zatim smo kod tabli za Pokljuku skrenuli desno na makadamsku cestu.

Markacije su nas brzo usmjerile preko nekoliko manjih planina gdje su za ovu godinu već zatvorili vrata. Isto je i na većoj planini Kranjska dolina. Tik iznad nje priključili smo se jednoj od pokljuških spojnih cesta i njome krenuli prema konačnom cilju … planini Zajavornik. Tamo smo imali sreće da je sirana još bila otvorena. Posljednjih su vremena proširili turističku ponudu za posjetitelje planine. Osim tipičnih proizvoda može se dobiti i hrana i piće, što smo naravno rado iskoristili . Do prenoćišta smo imali još samo nekoliko koraka. Gašperček je brzo zagrijao prostor i uz pucketanje vatre brzo nas je svladala pospanost.

DAN 2 / Smlednik - Radovljica …

Drugi dan je bio najravniji od svih, jer je sve skupa iznosilo samo oko 700 visinskih metara. U prvom dijelu podsjećao nas je prilično na španjolske staze, kako po izgledu tako i po mirisu. Ima naime mnogo poljoprivrednih gospodarstava, polja se pripremaju za novu sezonu i mirisi su tome primjereni .

Započeli smo dakle u Smledniku i kod škole skrenuli desno na poljski put. Makadam je brzo zamijenio asfalt i taj nas je kroz sela Moše, Trboje, Prebačevo i Hrastje pratio sve do Kranja. Posjetili smo uvijek lijepi stari dio grada, gdje je uslijedila prva pauza. Zatim smo se spustili prema Savi i preko mosta prešli na suprotnu obalu. Do Pešence daleko naprijed korakali smo uz glavnu cestu, ondje smo samo skrenuli na prijatniju podlogu .

Kod Spodnje Besnice ponovno smo skrenuli na glavnu cestu, jer je malo dalje jedina gostionica u ovim krajevima. Ondje smo također saznali zašto je vojni helikopter već neko vrijeme kružio u blizini sela. Uzrok je bilo Kacinovo branje gljiva, o čemu su mediji izvijestili tek dobar tjedan kasnije. Neuobičajeno kasno. Nakon duže pauze krenuli smo dalje i tik prije Zgornje Besnice skrenuli preko livada na šumsku cestu. Ta nas je preko strmog prijeloma dostavila nekoliko katova niže sve do željeznice uz Savu. Uz nju smo nastavili do Podnarta, gdje su trgovina i gostionica tik prije mosta očito trajno zatvorene.

Prešli smo most preko Save i posjetili još lijepo selo Ljubno, koje je dobro vidljivo s autoceste. Hodočasnički put nas je dostavio do Brezja, gdje bez obilaska bazilike također nije išlo. Posjetili smo i obližnju gostionicu, koja ima znatno jeftinije blejske kremšnite nego na Bledu, a dobre su baš tako .

Došao je i završni dio našeg putovanja. Kroz Mošnje nastavili smo prema Radovljici, ondje kupili sve potrebno za sljedeći dan, zatim potražili prenoćište. Dobili smo kompletan apartman za znatno manje novca nego što bi nas stajalo prenoćište za dvoje u planinarskoj kući. Pripremili smo ruksake za sljedeći dan, uslijedila je večera, zatim samo krevet i laku noć.

He, he, hvala za lijepe riječi . Često mi se niti ne da pisati, ali ovo je sigurno poticaj da će još neka naša priča doći do čitatelja.

DAN 1 / Grosuplje - Smlednik …

Krenule smo još u tami, jer je pred nama bio dug dan. Kasnije se jutro nekako kiselo držalo, ali što bi to. Ponovno smo bile na putu i samo to je bilo važno . Hodaš, promatraš, čavrljaš, hodaš ... kilometri lete, vrijeme isto tako.

Prvo smo posjetile Magdalenu, domaći brežuljak gdje obično skupljamo kondiciju. Odande smo slijedile već poznati Jakovljev put koji nas je mimo Repča odveo do prvog odmorišta na udaljenim Orlama. Uslijedio je Golovec i ljubljanska tržnica, zatim smo mimo Moderne galerije skrenule u Tivoli. Kroz brojne neprometne ulice nastavile smo prema Šentvidu i ondje skrenule desno prema Brodu pod Šmarkom. Preko Tacenskog mosta prešle smo Savu, kasnije pogledale novi mostić kod Vikrča, zatim smo više-manje uz rijeku nastavile sve do Pirniča. Ondje smo skrenule u šumu gdje su mekane stazice bile pravi balzam za noge nakon dugih kilometara asfalta.

Izašle smo kod smledničkog groblja odakle je bilo samo još kilometar ili dva do konačnog cilja. Sjene su već bile duge iako sat nije bio kasan. Svijetli dio dana se stvarno jako skratio. Uslijedila je obilna večera i s punim trbuhovima konačno smo se smjestile u svoju sobu . Više u foto-priči …

Čestitke . Takve vrste staze imaju poseban šarm, zar ne?

Malo smo se umorili hodanja po poznatim vrhovima u bližnjoj i daljnjoj okolici, pa smo trebali nov izazov. Opet smo se odlučili za Triglav od kuće. Zaključaj i idi. Pješice naravno, od početka do kraja . To smo učinili već prije nekoliko godina, samo što sam ovaj put izabrao potpuno drugačiju rutu. Time smo izbjegli planinske kuće koje su posljednjih godina postale apsolutno preskupe. U dolini smo se za mnogo manje novca pošteno najeli, istuširali i naspavali u svojim sobama. Osim toga, nova ruta donijela je mnogo novoga i to je ono što uvijek tražimo .

Na Triglav smo hodali četiri dana, zajedno sa spustom u dolinu. Put nas je vodio iz Grosuplja preko ljubljanske kotline do Gorenjske i dalje na Pokljuku. Od tamo je slijedio klasični pokljuški uspon na Triglav. Sveukupno se skupilo 125 km i 4500 visinskih. Skupili su se postepeno, tako da nije bilo pretjeranih napora, a na duge staze smo ionako već naviknuti. Ukratko ... na kraju ne bih mijenjao ništa, ali lako se može dogoditi da ponovimo rutu nekad u budućnosti . Više o dnevnim etapama slijedi u nastavku …

Novi dan, novi cilj. Za odmor od prethodnog dana odabrali smo opušteniju turu, ovaj put na Polinik. Već prethodne večeri smo se spustili do bivše gostionice Plöckenhaus, gdje smo prespavali na parkiralištu i vrlo rano krenuli prema vrhu.

Na početku smo slijedili dobro poznatu Karnijsku 403, zatim su nas markacije usmjerile više lijevo. Uslijedio je uspon kroz šumu sve do planine nepoznatog imena, odatle dalje hod je bio pravo uživanje . Pogledi su bili prekrasni, nismo se ni najmanje žalili na stazu iznad. Postojano nas je vodila sve do sedla Spielbodentörl, zatim istočnim grebenom prema vrhu. Ovdje je podloga malo stjenovitija, ali nigdje nema posebnih teškoća. Vrh je naravno ohoho vidikovac, uz to smo imali i divno vrijeme.

Vratili smo se istim putem, jer stvarno nema korisne alternative. Ali ispred kolibe na planini u obližnjem koritu pronašli smo sanduk ohlađenog piva koje su pastiri ostavili rijetkim posjetiteljima. Pohvalno .

Koordinate polazišta (Plöckenhaus): 46.6165622N, 12.9522639E

Ne, očite prevare unatoč trenutnoj pritužbi ne zaboravljaš . Naravno, daleko smo bili jedini, koliko sam uspio saznati. Koliba je trenutno zatvorena zbog obnove i ne nude ništa, a istovremeno već traže novog upravitelja.

Odvezli smo se na Plöcken Pass, prijevoj udaljen preko 200 km od središnje Slovenije. Na talijanskom se zove Passo di Monte Croce Carnico. Tamo smo već puno hodali i htjeli smo ponoviti ferratu Senza Confini na Cellonu. Ali nije išlo baš po planu. Upozorenje iz 2023. o zatvaranju staze još je prisutno, samo spominje ferratu Steinberger weg. U stvarnosti je staza zatvorena već prije ulaza u vojne tunele kroz koje smo planirali proći. Hmm … dakle na austrijskoj strani ne ide, vrijeme je za plan B .

Vratili smo se na prijevoj i na talijanskoj strani krenuli prema Kollinkoflu, odnosno Creti di Collina. Na planinu smo krenuli preko sedla Cresta Verda, što znači težu varijantu pristupa. Označena je samo smjer, ali bez ikakvih osiguranja ili pomagala. To bismo nazvali čisti natur . Kratak uvod na kraju sedla bio je još posve pristojan, gotovo s rukama u džepovima, zatim se kamenita padina brzo uspravila. Tako je oko stotinu visinskih metara, tehnički do dvojke, ali s puno zraka ispod nogu.

Ruke i noge bile su potpuno zauzete, također i glava, pa za fotke na tom području nije bilo prave volje. Posebno teška su prijelazi po centimetrskim policama, dok je ispod nogu direktna prečica na zadnju parcelu. Dosadne su barem tri prijelaza, jedan posebno. Ovdje glatka stijena ne nudi pravih hvatišta, samo nekoliko busenova trave. Ovdje bi si pomogao i zubima, ako bi imao gdje zagristi . Prijelaz s police na policu je dug i unatoč višestrukim pokušajima nije bilo pravog osjećaja pouzdanosti. Zato smo prije prijelaza malo popeli naviše i metar više oprezno se vratili na planirani smjer.

Više se teren malo spušta, toliko da se lakše diše. Ali teškoće još nisu bile gotove, samo je osjećaj sigurnosti bio malo veći. Tako su se polako skupljali visinski metri i nakon dobrih 600 metara uspona sa sedla Cresta Verda napokon smo ugledali vrh. Uslijedio je dug odmor, zatim spust normalnom stazom u dolinu. I taj je za visinu prilično konkretan, ali smo ga dolje začinili dužom šetnjom mimo obnovljene planine Casera Plotta i propale Casere Val di Collina. Tu još nismo hodali, pa je bilo toliko zanimljivije . Posljednji dio staze vodio je po dobro utabanom 148 i brzo smo bili na polazištu.

Koordinate polazišta (Plöcken Pass): 46.6022803N, 12.9438692E