bagi - Zadnje poruke

Furcia Rossa III je razgledni vrh i središnja točka stare vojne ferate Via della Pace. Nekoliko susjednih vrhova ima isto ime, ali ovaj je jedini dostupan i nama, običnim planinarima . No uspon na njega i nastavak nije baš jednostavan. Ferata dostiže posve upravljivu C kategoriju, ali veći problem su brojne zatrpane police bez osiguranja. Osiguranja su ipak prisutna na svim stvarno zahtjevnim prijelazima i ne samo to. Početni dio preko okomite, žuto-narančaste stijene iznimno je slikovit, jer brojne ljestve slijede jedna za drugom i brzo te dižu nekoliko katova više. Divna stvar .

Mi smo krenuli od kuće Cappana Alpina duboko u dolini. Tu je i veliko uređeno parkiralište, koje naplaćuju skromnih 10€/24 sata. Skromnih s obzirom na naše prilike naravno . Zatim smo se po sjenovitoj stazi 11 uspinjali sve do prijeloma strmine pokraj vrha Col de Locia i nastavili dolinom Fanes. Malo prije pastirske kuće Ucia de Gran Fanes skrenuli smo desno na stazu 17 i ubrzo još jednom desno na skrivenu vojnu prečicu prema visokogorskoj karni Grava del Vallon Bianco. Tu se prečica i službena staza spajaju. Slijedio je samo uspon do atraktivnog bivaka della Pace pod moćnim stijena Monte Castella. Ovdje je u Prvom svjetskom ratu bila austro-ugarska postaja, a brojni ostaci tih vremena vidljivi su daleko naokolo.

I ferata potječe iz Prvog svjetskog rata i put na nju zapravo počinje već kod bivaka. Ali do ulaska u nju treba obraditi još malo šodra. Stalno se pojavljuju oznake FR (Furcia Rossa), koje smo pratili sve do završetka ferate daleko, daleko naprijed. Cijela ruta je naime duga i s obzirom na teren zahtijeva dobru kondiciju. Prava stvar počinje kod već spomenutih okomitih, naizgled neprohodnih stijena. Zahtjevno prelaženje po željeznim stazama i zatrpanim policama dugo je dobar kilometar, a usput smo naravno posjetili i središnju točku, vrh Furcia Rossa III. On ima skroman križ, ali impozantnu klupu posebne vrste. Odmah iza vrha pojavljuje se i oznaka VB, što znači još jedan divan vrh pun vojnih ostataka … Valon Bianco.

Nastavak je bio sličan kao prije. Brojni prijelazi su se nizali jedan za drugim, čak smo morali prijeći i previsnu stijenu. Osiguranja su besprijekorna, iako neka mjesta pozivaju na obnovu. Te stijene su prilično krhke, o čemu svjedoče brojni manji odroni i obilje šljunka. Ali uz veliku oprez napredovanje je u granicama sigurnog. Uskoro smo bili kod još jedne zanimljivosti ove rute, ogromnom nadstrešnicom pod kojom vodi put. Još malo i pridružili smo se turističnijoj stazi na Valon Bianco.

Posjetili smo i planinu Ucia de Gran Fanes, koja je posljednjih godina otvorila vrata planinarima. Dostupna je hrana i piće, čak su i prenoćišta novo uređena. Za to je najzaslužnija Alta Via 1, koju smo prije nekoliko godina već prešli (ovdje). Ali ono što se sada događa usporedivo je s hodočasničkim Camino Frances u Španjolskoj. Dolinom Fanes vijugaju kolone ogromnih ruksaka na dvije noge, a govorni jezik je iz svih dijelova svijeta. Ističu se Amerikanci, koje odmah prepoznaš po grlenom engleskom. Mi im kažemo grlice . Oni rezerviraju kuće mjesecima unaprijed, pa je u obližnjim Rifugio Lavarella i Rifugio Fanes nemoguće dobiti prenoćište. I mi smo tada morali spavati u šatoru.

Slijedio je još spust natrag u dolinu i lijep, ali prilično vruć dan bio je iza nas. Dolje se naime zagrijalo do gotovo 30°C. Nevjerojatno. Takvo nešto još nismo doživjeli, a posjećujemo Dolomite već neko vrijeme.

Koordinate polazišta ( parkiralište kod Cappana Alpina ) : 46.5596792N, 11.9813467E

Nakon dvije godine pauze ove smo se godine opet uputili u Španjolsku, ovaj put na obalnu stazu Camino de Mar. To je službeni hodočasnički put koji počinje u gradu Ribadeo i završava u gradu Ferrol. Postoje dvije varijante, kraća, više unutrašnja, koja je duga oko 190 km. Mi smo prošli dužu, više obalnu, koja ide uz Atlantik i skupili smo dobrih 280 km. Obje se nalaze u Galiciji, lijepoj i mističnoj zemlji .

Za Camino de Mar odlučili smo se nakon divnog iskustva s Camino dos Faros na prethodnom posjetu Galiciji i na preporuku poznanika. Na internetu o ovom putu nije bilo puno napisano, jedva sam našao GPS tragove. Ali trebali smo ih jako. Tako loše označen Camino još nisam sreo, a u Španjolsku idem već 12 godina. Ni tako usamljenog, iako sam hodao već na mnogo mjesta. Na cijelom putu bili smo potpuno sami, nije bilo ni dnevnih planinara.

Hodočasničkih smještaja tipa albergo nema nigdje, osim na početku i kraju puta, a i ti su tamo zbog Camina del Norte ili Camina Inglese. Spavali smo u raznim hotelskim sobama, koje su uistinu vrlo jeftine i potpuno odgovarajuće kvalitete . Često je u cijeni bio uključen i doručak. Za dvije osobe mnogi privatni albergo na posjećenijim Camino stazama bio bi skuplji, a spavali bismo na katnim krevetima i gurali se u zajedničkim sanitarnim čvorovima. Stoga nemamo nikakvih primjedbi na smještaj, ali pametno je rezervirati smještaj barem dan prije.

Očekivanja su bila velika, kakvi su dakle dojmovi ???

Prema rijetkim opisima ovo bi trebala biti super iskustvo hodanja uz moćni Atlantik, ali ispalo je prilično drugačije. Camino dos Faros iz prethodnih godina jednostavno je postavio previsoke kriterije koje će biti teško nadmašiti. Čak i nakon dužeg razmišljanja i vremenske distance ovogodišnji Camino de Mar ne mogu ni približno izjednačiti s prethodno spomenutim. Jednostavno je bilo previše asfalta i tvrdih podloga obalnih šetnica. Na cijelom putu to je barem 70% ili više, često i veći dio dana. Put ne ide samo uz more, već često zalazi prilično daleko od njega, čak i vrlo visoko. Najviše smo se popeli čak preko 600 m i tada smo more gledali duboko ispod nas.

Zbog svega toga Camino de Mar stavljam uz bok sjevernoj stazi Camino del Norte. Zapravo je zajedno s Camino Inglese i njegova alternativa do Santiaga, ali usamljena i gotovo neoznačena. Ukratko …. kome se sviđa Norte, možda će mu se svidjeti i de Mar. Tko traži iskustvo Camina dos Faros, neka ga traži drugdje. Više o našem putovanju slijedi kasnije …

Još nekoliko linkova za usporedbu …

Camino del Norte … KLIK
Camino dos Faros … KLIK

Ovo je ljeto je prilično vruće, pa najradije tražimo prozračnije lokacije. Jedna takva je Kaninsko gorje, gdje ne nedostaje lijepih smjerova. Ovaj put smo odabrali Žrd, gdje nismo bili već jako dugo. Skoro sam zaboravio kako izgleda pristup ovom lijepom vrhu .

Krenuli smo s parkirališta Nevea, gdje ne poznaju parkirne nametljivce. Potpuno isto je i na obližnjoj planoti Pecol. S parkirališta smo krenuli prema koči Gilberti, ali smo prije toga skrenuli na poprečnu botaničku stazu prema sedlu Bela peč. Od sedla do bivaka Marušič hod je čisti užitak, isto vrijedi i do odvojka prema Žrdi. Uspon na nju ipak nije baš za svakoga. Staza je više stazica, na mnogim mjestima prilično kamenita. Greben je uzak i prozračan, iako se ne osjeća neka posebna izloženost. Ali se osjeća njegova dužina . Grebenu kao da nema kraja, a gore-dolje se često događa. Ali pogled je lijep, završetak nagrada za upornost . Samo nikako gore u slučaju oluje. Žrd je poznata kao odličan lovac na munje, što se vidi na mnogim razbijenim stijenama na grebenu.

Vratili smo se preko Vrha Grublje, koji se svakako isplati posjetiti. Nije daleko od markirane staze, uspon i spust nisu komplicirani. Za kraj smo posjetili zahtjevniju Bilu Peč i lijepo ispunili dan. U Gilbertiju je uslijedio odmor, a zatim smo se samo spustili do polazišta. Više u foto-priči …

Koordinate polazišta: 46.3871606N, 13.4733297E

Dolinu Val Fiscalina posjetili smo još jednom, samo što smo kod planinarskog doma Rif. Fondovalle odabrali drugi smjer nego prethodni dan. Cilj je bio razgledni vrh Croda Fiscalina, koji smo dosad posjetili samo jednom. To je bilo davne 2019., kada smo prošli prekrasnu kružnu stazu *Dolomiti senza Confini* (ovdje). I ovaj put u planu je bila kružna staza, samo drugačija … uz dolinu Val Fiscalina Alta gore, niz dolinu Sasso Vecchio dolje. Uspon je dugo trajao u ugodnoj sjeni i tek kod planinarskog doma Zsigmondy-Comici dobro nas je obasjalo sunce. Ali već smo bili visoko i temperature su bile ugodnije .

Mimo planinarskog doma Pian di Cengia nastavili smo na vrh, zatim iznimno lijepom stazom prema Cimi i domu Locatelli. Bila je nedjelja i shodno tome bilo je puno posjetitelja. Zato se nismo zaustavljali i odmah smo sišli već poznatom stazom 102 u dolinu. Za veliki finale opet je malo rosilo, ali već smo bili na kraju stvarno lijepog kruga. To svakome preporučujem bez grižnje savjesti . Više u foto-priči …

Koordinate polazišta (parkiralište nasuprot gondole Rotwand) : 46.6815417N, 12.3631914E

Istina je, i dan prije ih je bilo puno, začudno i rogača . Fotografirano malo dalje od Hudih polic ...

Dolinu Val Fiscalina posjetili smo prvi put prošle godine i jako nam se svidjela . Zato smo ove godine odlučili ponovno posjetiti, jer je dobro polazište za brojne smjerove. Budući da ne volimo ponavljati iste staze, ovaj put sam odabrao uspon dolinom Sasso Vecchio sve do planinarskog doma Rif. Locateli i time direktan pogled na Tre Cime. Nakon toga uslijedio je posjet dolini na suprotnoj strani planinskog grebena, to je dolina Campo di Dentro. Tamo se nalazi još jedan dom, ovaj put Rif. Tre Scarperi. Taj je bio ključan za odmor prije ponovnog uspona na greben po planiranoj kružnoj stazi. Na njemu smo nehotice prešli i vrh Monte Casella di Dentro, zatim je uslijedio duboki spust u prvotnu dolinu Fiscalina i povratak na polazište.

Kod doma Rif. Locatelli bila je gužva kao i obično, samo što smo imali osjećaj kao da smo u Koreji . Korejaca je ove godine stvarno mnogo, gotovo isključivo na turističkijim destinacijama. Većina je omotana u široku odjeću dugih rukava, šeširima do pola leđa, maskama do očiju i svijetlim rukavicama. Nama je bilo vruće već s minimalnom odjećom, ne znam kako to podnose oni.

Druga stvar je usporedba cijena s našima. Na takvoj eminentnoj lokaciji i s obzirom na masovni posjet mogle bi poletjeti u nebo, ali tome nije tako. Pol litra točenog Weizenbier-a košta manje nego npr. mlaka konzerva običnog u Prešernovoj na Stolu. A potpuno isto je i u Vandeliju na Sorapissu, gdje se roba dostavlja isključivo helikopterom ili pješice s ruksakom. Pa razumij tko može . Više o cijeloj stazi u foto-priči …

Koordinate polazišta (posljednja BUS stanica u dolini Fiscalina) : 46.6663739N, 12.3537719E

Par dana u Fanesu bilo je dovoljno za nas i trebali smo promjenu. Najviše nas je privukla planinska skupina Sorapiss i istoimeno jezero u njezinom srcu. Tamo je obično puno ljudi, ali krenuli smo rano, a glavna turistička sezona još nije počela. Naravno nismo očekivali da ćemo biti sami, ali nismo očekivali ni toliko raznih *influencera i influencericâ* na prvom jutarnjem suncu. Svi se fotkaju, čak imaju i kamere, sreli smo i Amerikanku s uvijačima u kosi . Kad smo je na putu pretekli malo smo debelo gledali, ali kasnije smo brzo shvatili razlog. Za snimanje kod jezera naravno je skinula uvijače, uredila naglavni ukras i sva svježa pozirala ispred objektiva u raznim pozama .

Jezero smo pogledali sa svih kutova, a kao dodatak bili smo svjedoci i helikopterskog spašavanja. Neka djevojka je ozlijedila koljeno i pješice više nije mogla dalje. Ukrcali su je u helikopter i odvezli u dolinu. Inače smo svakodnevno slušali poznati zvuk visoko na nebu, što je uvijek značilo samo jedno …. novo spašavanje.

Svoj mir smo našli čim smo skrenuli na stazu 216, koja se penje visoko iznad jezera. Tu turisti ne idu, sreli smo samo nekoliko pravih planinara. Potpuno sami bili smo na stazi 223, koja vijuga po siparima ispod grebena. Staza je prekrasna jer sipare prelazi više-manje vodoravno, a uz to smo uživali i u dubokoj sjeni. Izašli smo na sedlu Forcella Faloria, a odatle nastavili u dolinu stazom 212, koja se zove i DolomiEu. To je prekrasna alternativa prašnoj cesti koja se iz doline penje sve do planinarskog doma Rif. Faloria. Uslijedio je još šumski pristup do planine Larieto i lijep krug je bio završen .

Koordinate polazišta (parkiralište Larieto): 46.5509372N, 12.1759242E

Super Miri, čestitam . Midva sva tamo hodila dva tjedna nazaj. Kakve su sada razmere?

Naš osnovni cilj ovaj put bila je ferata Giovanni Barbara, za koju godinama nikako nismo našli vremena. U okolici je toliko zanimivih vrhova i pristupa njima da smo se uvijek uhvatili nečeg drugog. Ali ovo je bio račun bez krčmara . Već prvi slap na samom početku brzo nas je zaustavio. Zbog topljenja snijega bio je toliko voden da bismo trebali ili kupaće kostime ili neoprensku odjeću za prijelaz staze ispod njega . Nastavak je bio potpuna nepoznanica, pa smo radije okrenuli. Teška odluka, ali sigurnost je na prvom mjestu. Smrk, smrk … vidimo se sljedeći put.

Vrijeme nam je još ostalo, pa smo promijenili cilj i krenuli prema visokogorskom jezeru Lago di Limo i planinarskoj kući Ucia de Gran Fanes. Oba leže na visoravni do koje vodi biciklistička staza dolinom Val Fanes, označena i kao planinarska staza broj 10. Dolina je zanimljiva sama po sebi, pa nam unatoč duljini nije bilo dosadno. Od ferate se dodaje dodatnih sedam kilometara u jednom smjeru, ukupno od parkirališta dobrih devet. Ali što bi to, vrijeme je bilo prekrasno, priroda također i na povratku smo već zaboravili neostvareni prvotni cilj .

Koordinate polazišta (Sant'Uberto): 46.6030664N, 12.1062878E

Prespavali smo u La Villi, gdje je temperatura u osam navečer još uvijek bila 28°C. Ludo . Nije nam preostalo drugo nego da se sljedeći dan uputimo u Fanese sa sjeverne strane. Tu smo već hodali i znali smo da će nas hlad pratiti dosta dugo. Međucilj je bilo sedlo Forcella de Medesc, a onda ćemo odlučiti o smjeru i krajnjem cilju.

I doista je bilo tako. Ugodna hladnoća pratila nas je dugo, dugo . Također na sedlu bili smo već toliko visoko da temperatura više nije smetala. No prvotni cilj, tritisočnjak La Varella, otpao je jer je iznimno zahtjevan sjeverni pristup još uvijek bio djelomično pod snijegom. Umjesto njega radije smo izabrali malo niži Sas dla Crusc, koji se nalazi na suprotnoj, zapadnoj strani gorja. Do tamo smo došli po razglednoj i lijepoj planinarskoj stazi 12B i 7B. Za čudo bili smo na vrhu potpuno sami, što smo doživjeli apsolutno prvi put. Obično među masom tražiš mjesto za odmor. Također u spustnoj ferati Monte Cavallo sreli smo samo tri osobe, što nama nikako nije bilo razumljivo.

Samo kod gostionice Rif. Santa Croce bilo je sve kao i obično. Ljudi su se mrvili, ali brzo smo bili posluženi. No od prošlog posjeta znatno se proširio prostor za sjedenje, što naravno svjedoči o sve većem posjetu. To općenito opažamo u svim turističkijim lokacijama u Dolomitima. Posjetitelja je svake godine više, stoga se sve više širi ponuda, a na mnogim mjestima uvode se i parkirnine. Ali one nikako nisu na našoj razini, daleko od toga. Najskuplja je bila posve prihvatljivih 10€/24 sata na eminentnoj lokaciji. Pretpostavljam da s tom cijenom nemaju gubitka, niti odbijaju goste . Pred nama bio je još samo vrući povratak na polazište, ovaj put po lijepoj stazi 13.

Koordinate polazišta (La Villa - kod nogometnog igrališta) : 46.5768444N, 11.8973214E

Jednostavno, dva bedaka nemaju za gondolu, pa jure pješice na vrh .

Objave na društvenim mrežama. Što više takvih dostignuća tipa pogledajte gdje sam, tim su *važniji* .

U potrazi za sjenom i hladom u vrućim Dolomitima sjetili smo se prekrasne staze od Cappane Alpine do Lagazuoi Piccolo. Uz rani polazak na ovoj stazi sjena je zajamčena većinu uspona što smo dobro iskoristili. Sunce nas je uhvatilo tek u gornjem dijelu i sve do vrha bilo je ugodno svježe. Otprilike u isto vrijeme počeli su se prema Lagazuoi Piccolo slijevati prvi gondolaši koje je bilo prilično zanimljivo promatrati .

Ogromno stvarno ogromno je ove godine Korejaca koje odmah prepoznaš po dugim pokrivalima maskama do očiju i svijetlim rukavicama. Kod njih je to posve normalno i ima povijesni prizvuk ali uživo kod nas izgleda prilično čudno. Ima i puno štapara neke vrste Homo Sapiensa koji je očito sposoban napredovati samo uz pomoć dugog štapa podignutog visoko iznad glave. Ti štapari promatraju svijet malo više od običnih ljudi ali se zato spotiču o svaki kamen na stazi. Njihov životni habitat su uglavnom turistički vrhovi dostižni s što manje napora. Ništa čudno zanimljiva je ta evolucija .

Vraćali smo se skijaškom stazom sve do planinarske kuće Rif. Scaltoni a usput posjetili i razgledni vrh Cé de Salares. Sunce je već pošteno peklo i podsjetilo nas opet na zaštitnu kremu i pokrivalo. Upravo toga sam ove godine u Dolomitima nosio više nego prije u nekoliko godina zajedno. Slijedio je samo veliki finale s spustom u dolinu jutarnjom stazom.

Koordinate polazišta (parkiralište kod Cappana Alpine): 46.5596792N, 11.9813467E

DAN 8 ...

Došao je red na posljednji dan Camina de Mar, veliki finale . Ali ciljna crta je bila još daleko, a i planirali smo oprati krpe za nastavak po Caminu Ingles. Zato smo se ujutro pokrenuli i krenuli u potpunoj tami. Ali za svjetlo nismo brinuli. Ulične svjetiljke su nam ljubazno osvjetljavale ulice, za smjer je kao i obično brinula digitalna karta. O službenim oznakama smo već davno odustali. Sunce je po španjolski izašlo prilično kasnije i stvorio se lijep dan.

Prva polovica puta bila je neka vrsta klasike prethodnih dana i prilično solidna što se tiče podloge. Bilo je nešto ugodnih stazica, malo makadama, a na asfalt naravno ne smijem zaboraviti. Što se tiče ambijenta bilo je svega, od hodanja po zaleđu do mora s brojnim pješčanim plažama. Ali ovaj put točno uz more naletjeli smo na ogromne dine, koje su nevjerojatno opsežne i visoke. Teško je zamisliti neizmjernu moć mora koje ih je stvorilo. Čak smo hodali u konkretno brdo po samom pijesku.

Ali naš konačni cilj bio je naravno Ferrol, veliko primorsko mjesto s približno 60.000 stanovnika. Tamo se Camino de Mar i službeno završava. Do njega smo hodali drugu polovicu puta kroz gusto naseljeni kraj i mogu reći da su se kilometri stalno napuhavali . Grad leži u dubokom zaljevu, gotovo fjordu i do njega je potrebno prijeći dugu obalnu cestu. Ta se naravno nebrojeno puta okreće, tako da nikad nismo točno znali kad ćemo stići na cilj. Da smo gulili asfalt je samo po sebi razumljivo i da je bilo prokleto vruće također. U međuvremenu smo morali napraviti nekoliko pauza, što za nas nije baš uobičajeno. Kako god bilo, polako smo se dovukli u Ferrol i nakon nekoliko kilometara još u njegov lučki dio. Tamo je na molu postavljen lijep natpis i tu smo nakon osam dana završili Camino de Mar .

Veseli … apsolutno, oduševljeni … NE. Više o ovom Caminu napisao sam u uvodu, ali ova priča je već iza nas. Čekala nas je još put do Santiaga, pa dobrodošao Camino Ingles (tukaj) .

DAN 7 ...

Nakon olujne noći dočekao nas je sunčani dan . Nakon stvarno obilnog doručka i oproštaja od domaćice krenuli smo prema novim pustolovinama. Za početak smo još jednom pogledali simpatično selo Santo André de Teixido, zatim zagrizli u strmu padinu. Nastavak je bio gore-dolje, ovaj put šumskim stazama, a noćne oluje su se jako osjetile. Vegetacija je bila natopljena i na cipele smo morali staviti gamaše. Takva vrsta mokrote brže natopi obuću od obične kiše. Više puta provjereno. Kasnije smo opet završili na asfaltu, gdje su nestale sve takve brige.

Taj dan su obilježila prije svega prostrana područja osušenog eukaliptusa. Napuštenih šuma sreli smo kilometre i kilometre. Koliko sam uspio saznati, za to je najviše zaslužan eukaliptusov rilčar. Odrasli kornjaši i njihove proždrljive ličinke hrane se mladim listovima, pupoljcima i izbojcima. Zbog toga stabla gube lisnu masu i sposobnost fotosinteze, pa u vrućini brzo propadaju. Osim toga, eukaliptus je na tom području monokultura, uglavnom zbog brzog rasta i kvalitetnog drva. Šteta je zbog toga još veća.

Druga posebnost su surferi. Vidjeli smo ih čitavu hrpu, odjevenih u neopren i s daskama pod rukama. Plaže su im idealne, čisti pijesak, more bez opasnih grebena, valovi baš pravi. Ima mnogo kampova, iznajmljivanja dasaka i učilišta za ambiciozne jahače valova. Osim toga sreli smo kombije tik uz obalu, natovarene opremom i malo prostora za krevete. Drugi svijet, svijet fanatika koji uživaju na valovima.

I mi smo uživali u sunčanom danu i stigli do našeg smještaja u zaseoku A Torre. Više srećom nego ne naletjeli smo tik prije parkiranja u krevet na otvorenu seosku tiendu, trgovinu u domaćem smislu. U takvim trgovinama obično imaju sve, od viljušaka i grablji do kruha, pića i još čega se nađe. Samo da ima, ostalo nije važno .

DAN 6 ...

Probudili smo se u sparno jutro, za što je najčešće zaslužno blisko more i slane magle od udaranja valova. Taj dan nije bilo tako. Sparina je bila posvuda, čak i dublje u unutrašnjosti, a brda su bila nekako čudno zamagljena. Vremenska prognoza nažalost nije bila najobećavajuća. Najavljen je bio kiša u poslijepodnevnim satima. Nema veze, rekli smo si i krenuli u novi dan. Imali smo kišnu opremu, isprobanu na tisućama kilometara Španjolske ...

Zato nešto o njoj za novopečene hodočasnike . Kiša može biti samo prskanje, ali i jači pljuskovi koji te temeljito pokvase. Sve to može trajati danima i danima i ne preostaje ti drugo nego hodati. Sve sam to već doživio, više puta. I kako se zaštititi od mokrote?

Neki navuku lagane plastične kabanice za jednokratnu upotrebu, čak sam vidio i vreće za smeće . Drugi idu bez svega i mokri su kao miševi. Oni čekaju na milost odozgo, koja može doći tek nakon više dana. To je naravno recept za završetak puta, jer rijetki nose dovoljno suhe odjeće. Žuljevi se također brzo pojave u takvim uvjetima, što je od svega najneugodnije. Tako dugi putovi jednostavno ne praštaju lošu opremu. U dugim godinama hodanja po Španjolskoj naučio sam prije svega jedno … budi što bolje pripremljen na kišu.

Kao prvu liniju obrane koristimo kabanice. Ponča nisu prikladna i nakon testiranja ih ne preporučujem. Kabanica omogućuje otvaranje po dužini i zrak brzo cirkulira. Kad kiša prestane možeš je i djelomično skinuti, nasloniti na ruksak i provjetriti se. Kad kiša ponovno počne samo je povučeš na sebe. Akcija traje nekoliko sekundi, ne minuta. Pončo sve to ne omogućuje, a u vjetru još leprša kao zastava .

Druga linija obrane je kišobran koji se može pričvrstiti na ruksak. U tom slučaju obje ruke su slobodne za korištenje štapova za hodanje. Kišobran je vrlo učinkovit kod prskanja, kada obično nema posebnog vjetra. To je u Galiciji vrlo česta pojava. Naravno imamo kabanicu navučenu, ali u tom slučaju ne koristimo njezinu kapuljaču. Za zaštitu glave brine upravo kišobran. Budući da je glava slobodna, osjećaj svježine je također znatno bolji.

Treća stvar su kišne hlače. Bez njih voda počinje curiti u cipele po nogama i obuća je ubrzo mokra iznutra prema van. Razne zaštitne membrane u tom slučaju potpuno su bez funkcije. Koristimo kišne hlače koje se sa strane mogu otvoriti po cijeloj dužini i time omogućuju cirkulaciju zraka. Otvor prilagođavamo jačini padalina.

Kao posljednja i vrlo važna stvar su naravno cipele. One se u slučaju mokrote prije svega moraju brzo osušiti. Kožne varijante potpuno su neprikladne jer se ne suše. Već sam vidio hodočasnike kako sprijeda i straga režu kožu da bi prsti i pete barem malo disali . Kožne cipele su također recept za ogromne žuljeve koji nastaju zbog stalne vlage u njihovoj unutrašnjosti čak i u suhim razdobljima, a kamoli u mokrima. Nosimo isprobane cipele od suvremenih materijala koje su lagane, prozračne, s membranom protiv mokrote, a prije svega s puno prostora za prste i petu. U stotinama kilometara noga nabubri i brzo nema dovoljno prostora za udobno hodanje.

I još jedna stvar je vrlo važna … prozračivanje, prozračivanje i još jednom prozračivanje cipela. Time se osuši unutrašnjost obuće, čarape i prije svega stopala. Toplo preporučujem, što češće to bolje .

Hvala obojici . Željeznica je normalne širine i povezuje veliki dio obale. Vjerojatno je kut gledanja fotoaparata učinio tračnice užim.