lijaneja - Zadnje poruke

U ovom slijedu posjetili smo jučer te markantne vrhove. Dan prije je vremenski izvjestitelj na TV obećavao prekrasan dan i pozivao nas u brda. Pa, ja mu ove godine već drugi put dajem nedovoljnu ocjenu.
S parkirališta u Bavšci startamo s Vitom četvrt prije sedam, deset do osam već smo kod lovske kuće u Bali. Voda malo prije nje lijepo curi, tamo skrećemo s puta lijevo u šumu. Uskoro se na stijenama i kamenju pojavljuju narančaste mrlje, više u travi ih kreator naravno više nije imao gdje mazati. U nadi da će se magle polako razići, usporavamo tempo, ali one su se čak pojačale, tako sunčane naočale, krema i arafat ostaju u ruksaku. Tik nakon deset stupamo na vrh Briceljka, nade u lijep dan bilo je sve manje, istovremeno na vrh dolazi mladi alpinist s druge strane, to je bila jedina osoba koju smo taj dan sreli.
Sušenje krpa ovaj put otpada. Napravim nekoliko maglovitih snimaka i niz stazu uspona silazimo do sedla sa Stadorom. Bez ruksaka se penjemo na njegov vrh, stazica je od samog početka lijepo uočljiva. Spust je bio malo dosadan zbog djelomično mokrih trava, težina ne prelazi dvojku. Čekao nas je spust u kotlinu i veliki zaokret prema Morežu. Ja sam ga napravio gotovo do Konjske škrbine, Vito se odlučio za penjanje, sa sobom je imao svu potrebnu opremu. Ipak sam bio na vrhu Moreža malo prije njega, jer su ga po njegovoj ocjeni prilično zadržale dvije ili tri 'četvorke', i sljedeći put ih svakako ne bi ponavljao. Ali se jako veselio Votlog vrha. Od mog posjeta prošlo je već dvanaest godina i dva dana, pa smo malo tražili silazak s grebena, ali Vito je brzo našao sidrište i spustio se do sedla. Ja ovaj put nisam imao ni ambicija, ni opreme za spust, ali sam se veselio njegovom sretnom licu, jer je kod prvog posjeta Loškoj stijeni od njenih petnaest dvotisućnjaka otkljukao već najtežeg.
Kratak spust do Konjske škrbine, gdje sam u odlukama napravio veliku grešku. Misleći da je spust preko Lepoča prema Lanževici i na markiranu stazu koja dolazi od sedla Čez Brežiče jednostavniji, nikome ga ne preporučujem u suhim uvjetima, jer je tamo hodnja prava muka. Markirana staza je prilično udobna, kratak odmor kod lovske kuće, utažim žeđ pravom izvorskom vodom i iako je sat već pet, sve magle se još uvijek nisu razišle.

Vjetar se smirio u visokogorju, saharska prašina više ne ometa vidljivost, pa se jučer opet s prvim Vandrovčkom odvezem u Vrata. Osim mene još pet putnika, svi izlazimo na zadnju stanicu. Usmjerim se prema Luknji, na sve tri staze u smjeru starca bilo je po svjetlima prilično živo. Prvi dio puta mi svojom svjetlošću pomaže sjajni puni mjesec, svjetiljku sam imao upaljenu skoro do sedla. Pojedem prvu bananu i promijenim majice te lagano zagrizem u stijenu. Vidljivost odlična, zrak još bolji, straha da bi nešto dolje priletjelo nisam imao, jer su 'opažene' svjetiljke bile daleko ispred mene. Kad prvi put dođem na sunce, malo stanem, tako mi je prijalo. U sjećanju sam imao nekoliko zadnjih tura preko Plemenice vjetrovitih ili maglovitih.
Prvo uzvišenje na današnjoj turi, Glavu u Zaplanji, dosegnem baš kad njezin vrh obasja sunce. Na njoj se dugo zadržim, uživam kao na plaži, s pogledom na promenadu na triglavskom grebenu, na vrhu se posjetiteljima već pridružila magla. Silažem s brežuljka, ispod Triglavske škrbine spuštam se po dugom siparu uz stijenu Rjavca do škrbine, gdje nakon kratke penjačke staze dosegnem vrh. Ovdje me povremeno zakrije sjena magle, inače fantastični pogledi. Prvobitnu namjeru da siđem u Triglavski kot zbog sipara i strmine odustajem, pa pokušam u smjeru Planike i prilično se namučim prije nego napustim stijenu. Do kuće ni ne idem, nego prije skrenem lijevo na stazu koja vodi na Mali Triglav. Nakon nekoliko serpentina je napustim i skrenem desno, po stijenama i siparu dođem na grebenić koji me nakon stotinjak metara dovede na neizrazit vrh na kojem još nisam bio - Triglavski Vogel. Mir i tišinu remeti buka radnika i strojeva na Kredarici, koja je udaljena samo malo veći kamen, pri višestrukom mjerenju visine aplikacija svaki put prikaže pet metara više nego na kartama. Silažem direktno prema Planiki, u gornjem dijelu udobni sipar, niže stjenovita strmina s kršem, tako da sam se opet prilično namučio. Oko Planike neobično puno ljudi, usmjerim (spustim) se još prema zadnjem današnjem vrhu, Mokroj skali, na kojoj također još nisam bio?? S nje lijep pogled prema Konjskom sedlu, od kuda ljudi još u skupinama dolaze, dan se već preveo u drugu polovicu. Natrag do Planike i na Kredaricu. Prvo sam imao namjeru ići preko Malog Triglava, jer je kraći put, ali sam se predomislio, jer sam pri zaustavljanju na Rjavcu dvaput bio svjedok kako je masa pokrenula kamenje i samo sam čekao zvuk helikoptera...
Gore još zadnji obrok i silazak prema Pragu, u međuvremenu me iznenadio opet radeći Begunjski studenček. Kod izvora Triglavske Bistrice osvježim se do pojasa, te natočim super hladnu izvorsku vodu u praznu bocu. Sunce me iza rupe upravo toliko još pričekalo da se osušim, zadnji autobus čiji sam jedini putnik bio, već me čekao.

I meni je čast da netko hoda po mojim stazama, posebno takvi profesionalci kao što si ti, Boštjan! Nekoliko slika je direktno za kalendar, kao što kaže Polona, samo neki leptir i cvijet još nedostaju.

Hvala, Lino!
Da, ovaj put glavni cilj je bio otkrivanje beskorisnog svijeta koji se pokvario. A besplatno parkiranje na Vršiču je bilo također važan faktor.😃

Malo razočaran (vidi temu 'Sovatnice') nastavljam s planiranim rasporedom današnjeg dana (16. 10.). Nakon spusta iz jaruge između Sovatnica i Male Mojstrovke nastavljam prema Vraticama i ubrzo skrećem desno na Hanzovu stazu na Malu Mojstrovku, koja je izgrađena 1928. godine. Uživanje u nezahtjevnom penjanju, željezna oprema sve lijepo stoji, stazu napuštam na ravnici gdje skrećem lijevo prema Šitnoj glavi. Travnati vrh je kao stvoren za odmor i dobar vidikovac. Istim putem (grebenom) vraćam se na Hanzovu stazu, odakle vrh Male Mojstrovke više nije daleko. Ovdje ima dosta posjetitelja, pa se ne zadržavam dugo na njoj. Malo spuštanja i prema Velikoj Mojstrovki, gdje posljednji dio ispod vrha krasi glatke stijene, po kojima kao u tren oka dosežeš vrh. Tamo nikoga, po grebenu preko zapadnog vrha Velike Mojstrovke 2372 do Zadnje Mojstrovke, gdje se na duže vrijeme 'utaborim'. Zanimljivo da su kreatori imena za glavni vrh Velike Mojstrovke označili istočnu uzvisinu, iako je zapadna viša barem šest ili osam metara.
Spust natrag po grebenu i Grebencu, gdje je za ovo godišnje doba bilo izuzetno mirno i toplo, ali kad staza skreće prema Vršiču, sva ta blagost brzo završava u sjeni. Ne znam kad sam ovdje zadnji put išao, čeličnih užadi se u gornjem dijelu sigurno ne sjećam. Još brzo melište ekspres i već sam kod auta...

Da, @ločanka, hvala ti, ali za mene je njihov zapis još uvijek nedovoljno precizan, sada kada imam svježe podatke od @Heavy bulla, bit će svakako lakše.

Ha, kod mene je sve drugo, samo Sovatnice ne. Taj manje poznati brijeg je naravno bio u prvom planu tog dana, sve ostalo planirana šetnja, jer će iduće godine vrhovi iznad Vršiča opet biti plaćeni (parking). Jer čak ni od M$M za taj brijeg nema opisa, s relativno praznog parkirališta na Vršiču sam se prvo uputio na Slemenovu špicu, da si odande malo pogledam taj brijeg. Sa sjeverne strane je jedna vertikala, pa se odlučim da stvar 'pipam' s istoka. Od Slatnice uskoro napustim stazicu koja vodi prema Vraticama i po strmom siparu dođem do ulaza u grapa između MM i Sovatnica. Dva malo zahtjevnija skoka, prije trećeg skrenem desno iz grape i po strmom siparu sve do visine 2060m. Tu se stalo, jer bi penjanje za mene bilo prezahtjevno. Za spust treba barem dvostruko vrijeme uspona i radujem se da sam je sretno odnio.
Do ulaza u Hanzovu, koja će za dvije godine slaviti visok jubilej nije daleko, na ravnini je napustim i skočim na Šitnu glavu, vratim se i popnem još ostatak puta do Male Mojstrovke. Nastavljam po grebenu preko obje Velike Mojstrovke, put završim na Zadnjoj 2354. Tijekom malice i slikanja primijetim da mi se u pristupnom smjeru brzo netko približava - to je bio nitko drugi nego @Haevy bull, koji je otprilike sat za mnom, s druge strane nego ja, lijepo obradio Sovatnice. Kratak razgovor i već ga nije bilo, jer je imao u planu još nekoliko vrhova. Ja baš polako u toplom i mirnom danu istim putem natrag na Vršič, koji je već bio u dubokoj sjeni...

Tražim prijaznog volontera koji je vešt rukovanju navigacijom na telefonu i koji bi pošao sa mnom na teren. Prilikom spašavanja kolege pod Kočnom, helikopter mu je otpuhao telefon iz ruku. Prema podacima iz dobijenih koordinata nalazi se samo oko 50m daleko ispod staze na Spodnjih Dolcih i išao bih ga tražiti u ponedeljak...
Za bilo kakva pitanja dostupan sam na ZS, 031309491, anton.knavs@gmail.com ili direktno na forumu. Tone

Tadej, molim te da ovaj tekst odavde ne premjestiš na odgovarajuće mjesto barem do sutrašnjeg kasnog večera.
Hvala

Zbilja zanimljivo, zaista. Dva posjeta na praktično nepoznatoj gori s dvije različite strane u gotovo isto vrijeme. Nažalost moj posjet je ostao samo pokušaj, ti si ga uspješno izveo.
Sljedeće godine dodajem svoj kamenčić na vrh gromile.

Daleko se voziš na brdska lutanja, Boštjan!

Da, Lino! Jesenski mir, čak su se kavke spustile niže, samo sam uznemirio nekoliko divokoza svojom prisutnošću. Da, za uzorak čeličnih užadi na turi, samo nije bilo klijenata s kacigama i SVK-ovima.

Sasvim je moguće da imaš pravo, Jurij. Ja sam polazio od prognoze da će sutra cijeli dan biti oko četiri stupnja (u sjeni), a u četvrtak pet. Ovisi o tome koliko je onaj koji pita vješt, u svakom slučaju predlažem radije neki dan kasnije, vrijeme će biti stabilno još nekoliko dana i bez padalina.

Najavljen je lijep jesenski dan, odlučim se za goru na kojoj me već neko vrijeme nije bilo. Četvrt iza sedam ostavljam auto kod Žagane peći, stazica utabana i prilično dobro vidljiva, do lovačke kuće nešto manje od sat vremena sporog hoda. Također preko Ovčarije staza je dobro vidljiva, a i otvoren teren je dobar za orijentaciju. Prema grebenu te usmjerava cijela vojska kamenčića, iako me je vuklo da idem direktno kroz grapa, gdje ima još nekoliko jako staaarih klinova. Na grebenu se javio najavljeni vjetar, malo jači je bio samo na vrhu Kalškog grebena, do kojeg sam trebao čak nekoliko minuta više nego prošle srijede do Grintovca, iako je ovaj potonji za tristo metara viši. Nađem sklonište u smjeru Krvavca gdje uživam okružen snijegom na toplom suncu. Prošetam se još do Kalške gore, gdje srećem jedinog na turi danes - poznanika Andreja. Spust preko Male Kalške gore, prvo po travi, kasneje kroz klekovinu, koja je na nekim dijelovima čak i posječena, ali ovaj spust ne preporučujem onome tko teren stvarno dobro ne pozna. Također ispod lovačke kuće moraš biti pri spustu iznimno oprezan, jer te neke prividne stazice stalno tjeraju desno, umjesto lijevo. U donjem dijelu treba se prebaciti preko nekoliko debelih palih stabala. Automobila je bilo pri povratku na parkingu više nego ujutro.

Ako ideš gore poslije jedanaest bit ćeš samo mokar, ali ako si raniji moraš biti tri puta oprezniji. Naravno o nikakvim gamašama, derezama ili cepinu nema govora.

Drži. Iz Žage će staza sigurno biti aktualna još barem nekoliko godina, Tomaž je dobro opisao, ali je imao problema baš na startu, koji počinje na dvorištu gostionice, više gore su tablice.

Dobro održavaš svoj humor, Drago!

Sada kad su svi moji bivši planinarski vršnjaci nekamo nestali, baš sam sretan zbog novih mladih ljudi poput tebe, Maja, Jurij,...