lijaneja - Zadnje poruke

Vrijeme u brdima briljantno, dani su još dugi, pa se odlučim za bezputni vijenac planina u kraljičinom kraljevstvu.
U jutarnjem kombiju nema drena, ali bio je na parkiralištu u Vratima, barem svaki treći auto je bio osvijetljen, oko njih grozničave pripreme planinara za put. Nadao sam se da će barem neka lampa skrenuti desno prema Šlajmeru, ali ništa od toga, a ja ove godine već treći put na ovu stazu. Pun mjesec, ali u šumi daje premalo svjetla, pa slabih pola sata koristim lampu. Štirka još zatvorena, čak i s Kuclja (2372), gdje si priuštam prvu dužu pauzu, ne uočavam ništa 'živog'. Tamo se opremim za brda, spustim na sipište i s druge strane gore do prvih stijena Rakove špice. Malo okomito, pa daleko desno po gotovo neprekinutom sipištu, gdje nađem prvo prikladno mjesto da skrenem prema grebenu. Stijene raspadljive, hvatišta mala, tako da sam se prilično zadržao prije nego sam dosegao vrh. Natrag gotovo istom trasom, Škrlatici sam se još malo više približio nego pri usponu, jer su me namamili kameni putokazi. Vjerojatno se brine za njih alpinist koji je gore donio knjižicu i nekoliko puta se upisao, od '21 popunjena su četiri lista. Spustim se do najniže točke gdje je još snijega, operem se, utažim žeđ i dopunim bocu s njim. Po strmom sipištu dođem do staze za Rdeču škrbinu, u petominutnom penjanju bez ruksaka već sam na Rogljici, gdje za pola sata na lijepoj stijeni osušim baš svu odjeću.. Polako dolje, navučem ruksak i šetnja do Dolkove špice, gdje mi se pridruži ljubazna gospođa. Malo popričamo, ona natrag, ja po grebenu prema Spodnjoj Dolkovoj špici. Ponovno sam nekoliko puta mjerio visinu aplikacijom Locus Map, koja se s 2538 metara prilično približala brojci na kartama.
Još zadnji dio spusta, gdje je svom snagom opet udarila moja mana s orijentacijom i pamćenjem, što potvrđuje podatak da sam umjesto autobusom u pet, parkiralište napustio kombijem u sedam.....

Jučerašnju stazu sam planirao već nekoliko godina, konačno je došao dan ostvarenja. Kaninu, Mrzloj gori i Kanjavcu dodao sam još jednu 'long' izvedbu. Stazu dobro poznajem, također u pogledu opreme nisam pogriješio, jer je Planjava u ovo vrijeme obično još uvijek zimska. Cepin 'sakrijem' u ruksak, da izbjegnem komentare eventualnim jutarnjim planinarima Primoža ili Vel'ke. Pa, nije ih bilo mnogo na putu, jer sam krenuo iz Stahovice već u pet. Planinarske cipele i teški ruksak sa supergama i bubrežnim pojasom naravno nisu usporedivi, pa napuštam Gradišče tek nakon tri sata. Spuštam se do Dola i ponovno uzbrdo - na Konja. Hodnja kroz šumu je užitak, kratko se zaustavljam kod Mlakarove kolibe, na sunčanom Konju barem četvrt sata. Spakiram štapove u ruksak i spuštam se do Presedljaja po dobro održavanim čeličnim užadima, usput srećem planinara. Treći put uzbrdo, ovaj put samo za 300 visinskih metara. Ova staza se kao i obično jako vuče, kleka je lijepo orezana, snijeg samo u udubinama. Kod izvora, koji je negdje na četvrtini puta do Praga, utažim žeđ. Voda tako hladna, da sam morao prestati pri petom 'kravljem' gutljaju, jer me je već peklo grlo. Kratak spust do Korošice i jer Mojce nije bilo da me posluži, jako olakšam sadržaj boce, da bi za sljedećih 550m ruksak bio što lakši. Od Sedelca prilaze dva mladića, par riječi i već su na putu prema Pragu. Do vrha Ojstrice skoro nije trebalo stati na snijeg, počele su se juriti magle. Vrh kao na moru. Toplo, bez vjetra, u samoći uživam barem pola sata. Ali Planjava se nije niti jednom pojavila.
Pri spustu na prvom odvojku skrećem prema Škarjama, malo magle, malo snijega, iz nespretnosti mi niz padinu sklizne štap. Dragi, četverodijelni, na sreću nije trebalo daleko dolje. Od Škarija dalje uvjeti se pogoršavaju, magla, velike površine prekrivene snijegom, u nekom trenutku gubim orijentaciju. Spašava me Lucus Map, vidim da sam se prilično udaljio od staze. Malo po strmom snijegu i stijenama, iz 'Debelog snijega' izlazim u blizini Srebrnog sedla. Barem sat i malo dodatne snage je otišlo naopako. Ovdje više nema snijega, ali se probudio hladan i jak jugozapadnjak, koji se do vrha Planjave jako pojačava. Nekoliko snimaka, prije nego mi smrznu prsti i novi incident. Vjetar mi s glave otpuhne dobro usidrenu kapu sa šiltom, odloži je 40cm pred provaliju. Opet sam imao sreće Već treći put se upisujem, knjižica nova, kutiju dobro zatvaram. Sa neprijateljskog vrha brzo silazim pravilno zimski odjeven, malo se zadržim kod Hillarijeve stepenice, gdje snijeg ometa lakši prolaz. Nekoliko pokreta trojke po stijenama i već sam prošao. Kao da je odrezan, i vjetar je utihnuo, na trenutak se zaustavljam tek na vrhu Sukalnika. Brzo shvaćam da je odluka o cepinu bila na mjestu, jer je prijelaz preko snježne strmine u dvije jaruge bez njega vrlo riskantan. Još šetnja do Kamniškog sedla, gdje razmijenim nekoliko riječi s ljubaznom djevojkom i posljednji, najteži dio-spust do Doma u Kamniškoj Bistrici. Malo planirani autobus sam zbog mnogih peripetija zakasnio dva i pol sata.

Ni sile, Jurij! Prste - dlani si već dva dana liječim od oštrih stijena s ture. Ne bih ti htio pokvariti veselje do Rakove špice. Ako bi bilo moguće negdje smjestiti sidrišta - samo tri raztežaja i bio bi na međumelištu, tako pa...
Sigurno ćemo s ženom doći na izložbu tvojih radova u Gradsku vijećnicu.

Što bih jamrio kad ništa ne pomaže. Kao što znaš, u vrijeme covida sam jako ozlijedio koljeno. Rješenje mi je bilo gibanje, gibanje, gibanje..., da zbog gubitka hrskavice ojačam veze, tetive, mišiće oko koljena. Već petu godinu od Šimnovca vozim se dolje žičarom, gore idem špon s štapovima, u supergama, s lakim ruksakom. Koljeno sam učvrstio do te mjere da uz nepromijenjenu tjelesnu težinu i lagano breme nema većih problema, pojavljuju se kod dužih spustova s opterećenjem teškim ruksakom. Tamo mogu biti i do 50% sporiji nego pri usponu. Nakon takve ture dam koljenu (nom) barem dva dana odmora, pa makar bilo i tako lijepo vrijeme.

Drago, po onoj grebenici sam također išao, to je mala šala. I s nje po melištu direktno do snijega (još se praši). Problem su roleri po grebenu i spust do grebenice, kvalitetnih hvatišta praktički nema. Između slika 28 i 29 je 1h28min.
Hvala, Maks! Kao što sam upravo odgovarao Dragotu, na ovom brdu za mene više nema kruha. Kao što vidiš, spust je vremenski apsolutno predug, pri svakom koraku čišćenje pijeska, ispitivanje čvrstoće svakog hvatišta...ali tako je ako čovjek želi još negdje. Drago je naravno alpinist i još uvijek gibak kao mačka, zato može gledati na cijelu stvar malo drugačije. Nažalost, Maks, počeo sam raditi crvene točke, koje će na ovoj gori i na spustu sa Spodnje Dolkove špice zauvijek ostati.
Kao što kažeš, Hamo. I ova mikro lokacija je stvarno tako mala da ne trebaš raditi nikakve studije. Naravno da ne smiješ odmah u stijenu, prije napraviš po ravnom četiri korake.
Filip, za tebe znam da si sposoban popeti se s južne strane, s melišta, kao što sam ja prvi put prije dvadeset i jedne godine.

Lijepo si "njima" rekao, Vinko! Oni koji se pozivaju na prominence, traže u njima izgovor i neku vrstu zadovoljstva. Tvoja treća rečenica je super. Tko traži samo 'svoje' dvatisočake, također je u pravu, iako sumnjam da neće osjetiti - negdje duboko - barem tračak gorčine.

Da ne otvaram novu temu, dodajem naslovu još Dovški Pihavec, Kriški rob, Šplevta 2382 i Planja.
Jutarnji kombi je postao moje tradicionalno prijevozno sredstvo u Vrata. Četvrt do pet u kratkoj odjeći i upaljenom čelom startam ispred Doma. Do odvojka prema bivaku pod Luknjom slijedi me mladi stranac. Tamo pojedem bananu, pospremim svjetiljku (koju bi mogao već četvrt sata ranije) i skrenem prema Sovatni, stranac nastavlja prema Luknji. Treba spomenuti da je studenac u Bukovlju potpuno presušio. U dugu strminu dobrim tempom, jer me ruksak opterećuje samo vodom i nekoliko krpa. I sunce mi je išlo na ruku, jer se pojavilo tek četvrt sata prije vrha Stenara, pri tome sam stao i na Dovški Pihavec, koji je baš uz stazu i bio je još u sjeni. Presvučem se u duge krpe (zbog sunca i nekih penjačkih dijelova), na nijednom vrhu nisam primijetio prisutnost ljudi. Što je razumljivo, jer nije ni osam sati otkucalo. Spust do Stenarskih vrataca i na Križ, jer tamo već dugo nisam bio, se dobro razgledam s njega. Kratak spust do Bovških vrataca, stazu uskoro napustim i zabijem se u travnatu strminu Kriškog roba. Odande fascinantan pogled na Indijanca, kojeg bi mogao doseći u dobrih pola sata, ali sam opet bio previše bojažljiv glede spusta i zbog obilaska izgubim debeli sat. Po balvanima, velikim površinama snijega i među brojnim kozorozima (ogromno ženki s mladuncima), još kratak uspon na Šplevtu (Indijanac), odakle si dobro pogledam pristup na Razor. Sunce je već jako, melište strmo, jako zadihan dosegnem penjački dio, ovaj put sam pristupio vrhu čak malo istočnije od idealnog smjera, trojku sam 'pošlatal' samo na dva ili tri mjesta. Na vrhu nikoga, nakon nekog vremena mi se pridruži mlada obitelj sa sedam i deset godišnjim gamsicama i dječakom koji je već godinu dana bez pelena. Svaka čast i pohvala roditeljima.
Prilikom spusta do Pogačnika još kratak posjet Planji i u kolibu na pivo. Ne ide mi u glavu da na vrhuncu sezone, u lijepom vremenu, osim spomenute obitelji nisam sreo ili vidio više od deset ljudi. Naravno to ne vrijedi za klupe i ležaljke kod koče, gdje su već oko pola tri drijemali i ležali gosti, čekajući noćenje.
Zbog vremenske stiske, smanjene motivacije, uglavnom zbog vrućine, odustajem od ideje o Bovškom Gamsovcu i nakon veoma sporog spusta u 6.15h već sjedim u autobusu....

Bravo, Jurij! Dugo ste obilazili. Kod takvih stvari (pravopis na službenim obavijestima sl. 21) dobijem gnojne prištiće.

Hvala, Lino!
Danas sam bio prilično ugodno iznenađen, jer će Jarški dom biti neprekidno otvoren do sredine rujna. Tako će ruzaček biti lakši još za trideset deka. Krave prežvakuju, turisti šeću, slovenska riječ je rijetka. Zbog subotnjeg Porezna teže disanje i nespretna koljena, cvijeća gore praktički više nema. Za dva dana sam dobar, a onda opet filat akumulator.

Na putu prema Domžalcu našao sam dječje naočale s dioptrijom. Kod mene su na sigurnom, vlasniku ih s veseljem vraćam.

Bili ste prilično blizu rješenju. Slika 13

Na takvo nešto bi najmanje pomislio. Mhm, ali za ukupno dvjesto godina u vezi s mladenačkim licima nedostaje jedan član.

Lijepo bi vas bilo vidjeti sve tri planinska majstora zajedno, Drago. Da, i sad mi je palo na pamet da je bio onaj drugi razlog tvoj osobni praznik. Sve najbolje, Drago!

Hvala, Jurij! Za tebe sigurno ne sumnjam, za sebe nisam najuvjereniji.

Već sam naviknut na rano ustajanje i Vandrovčekov kombi, ali jučer sam bio malo u dilemi zbog njegovog kašnjenja. Pa, vozač mi je u natrpanom kombiju objasnio da je uzrok bio sudar i da je morao napraviti obilazak. Sva klientela (parkometar je već bio na broju 91) ide prema Aljaževoj kući, samo ja skrećem prema Šlajmeru. Gasim čelnu lampu nakon pola sata hoda, hod je ugodan, svježinu udišem punim plućima. Kod bivaka se već nekoliko godina ne zaustavljam, u njemu su uglavnom stranci. Do sipara ispod Škrlatice sustignem samo nekoliko ljudi, malo više netko se već vraća s napomenom da na vrhu jako puše. Ha, kad ja dođem gore, već će se smiriti. I doista jest. Također na 240 metara nižem Rokavu, kojeg dosegnem nakon gotovo pet sati hoda, nije puhano, bilo je mirno i prilično toplo, pa ostanem gore tri četvrt sata. I ovaj put sam pogodio smjer iz prve, na kraju krajeva ovo je već deseti jubilaran uspon. Ako sam iz Kotla gore bio prilično brz, silazio sam toliko sporije, na svakoj, pa i tako maloj stijenci bilo je šljunka i često sam ga čistio rukavicom. Tijekom uspona na rame Škrlatice odnekud se uvukao oblak i s štapovima među mnoštvom gomila kamenja nije bilo teško. Spustim ruksak, dobro se odžeđam, za pojas stavim dvije majice i s telefonom u džepu nakon dobrih dvadeset minuta pozdravim moćni križ na gori. Ne zadržavam se dugo na vrhu, jer me čeka duga staza silaska. Iza stijene izvučem još netaknutu bocu soka, koji je bio toliko hladan da sam morao dahtati već pri trećem gutljaju. Nije čudo, jer je navodno na ovoj visini u šest ujutro bilo dva stupnja ispod nule. Malo prije sipara sretnem skupinu od šest stranaca, ali bili su tako spori da nisam znao jesu li se penjali ili spuštali. Pred bivakom si uzmem vremena za užinu i presvučem se u kratke krpe. Dolje spoooooro, jer su se koljena oglašavala kao predugo otvoreni hladnjak...

Također kupnja litre vode u kolibi je pravo bogatstvo.

Također kupnja litre vode u kolibi je pravo bogatstvo.

Imam mirne snove, Bojan, ništa se ne boj. Ne idem u planine zbog koča i piva, pa pazi na svoj ego, jer je u opasnosti.