lijaneja - Zadnje poruke

Vrijeme u brdima briljantno, dani su još dugi, pa se odlučim za bezputni vijenac planina u kraljičinom kraljevstvu.
U jutarnjem kombiju nema drena, ali bio je na parkiralištu u Vratima, barem svaki treći auto je bio osvijetljen, oko njih grozničave pripreme planinara za put. Nadao sam se da će barem neka lampa skrenuti desno prema Šlajmeru, ali ništa od toga, a ja ove godine već treći put na ovu stazu. Pun mjesec, ali u šumi daje premalo svjetla, pa slabih pola sata koristim lampu. Štirka još zatvorena, čak i s Kuclja (2372), gdje si priuštam prvu dužu pauzu, ne uočavam ništa 'živog'. Tamo se opremim za brda, spustim na sipište i s druge strane gore do prvih stijena Rakove špice. Malo okomito, pa daleko desno po gotovo neprekinutom sipištu, gdje nađem prvo prikladno mjesto da skrenem prema grebenu. Stijene raspadljive, hvatišta mala, tako da sam se prilično zadržao prije nego sam dosegao vrh. Natrag gotovo istom trasom, Škrlatici sam se još malo više približio nego pri usponu, jer su me namamili kameni putokazi. Vjerojatno se brine za njih alpinist koji je gore donio knjižicu i nekoliko puta se upisao, od '21 popunjena su četiri lista. Spustim se do najniže točke gdje je još snijega, operem se, utažim žeđ i dopunim bocu s njim. Po strmom sipištu dođem do staze za Rdeču škrbinu, u petominutnom penjanju bez ruksaka već sam na Rogljici, gdje za pola sata na lijepoj stijeni osušim baš svu odjeću.. Polako dolje, navučem ruksak i šetnja do Dolkove špice, gdje mi se pridruži ljubazna gospođa. Malo popričamo, ona natrag, ja po grebenu prema Spodnjoj Dolkovoj špici. Ponovno sam nekoliko puta mjerio visinu aplikacijom Locus Map, koja se s 2538 metara prilično približala brojci na kartama.
Još zadnji dio spusta, gdje je svom snagom opet udarila moja mana s orijentacijom i pamćenjem, što potvrđuje podatak da sam umjesto autobusom u pet, parkiralište napustio kombijem u sedam.....

Jučerašnju stazu sam planirao već nekoliko godina, konačno je došao dan ostvarenja. Kaninu, Mrzloj gori i Kanjavcu dodao sam još jednu 'long' izvedbu. Stazu dobro poznajem, također u pogledu opreme nisam pogriješio, jer je Planjava u ovo vrijeme obično još uvijek zimska. Cepin 'sakrijem' u ruksak, da izbjegnem komentare eventualnim jutarnjim planinarima Primoža ili Vel'ke. Pa, nije ih bilo mnogo na putu, jer sam krenuo iz Stahovice već u pet. Planinarske cipele i teški ruksak sa supergama i bubrežnim pojasom naravno nisu usporedivi, pa napuštam Gradišče tek nakon tri sata. Spuštam se do Dola i ponovno uzbrdo - na Konja. Hodnja kroz šumu je užitak, kratko se zaustavljam kod Mlakarove kolibe, na sunčanom Konju barem četvrt sata. Spakiram štapove u ruksak i spuštam se do Presedljaja po dobro održavanim čeličnim užadima, usput srećem planinara. Treći put uzbrdo, ovaj put samo za 300 visinskih metara. Ova staza se kao i obično jako vuče, kleka je lijepo orezana, snijeg samo u udubinama. Kod izvora, koji je negdje na četvrtini puta do Praga, utažim žeđ. Voda tako hladna, da sam morao prestati pri petom 'kravljem' gutljaju, jer me je već peklo grlo. Kratak spust do Korošice i jer Mojce nije bilo da me posluži, jako olakšam sadržaj boce, da bi za sljedećih 550m ruksak bio što lakši. Od Sedelca prilaze dva mladića, par riječi i već su na putu prema Pragu. Do vrha Ojstrice skoro nije trebalo stati na snijeg, počele su se juriti magle. Vrh kao na moru. Toplo, bez vjetra, u samoći uživam barem pola sata. Ali Planjava se nije niti jednom pojavila.
Pri spustu na prvom odvojku skrećem prema Škarjama, malo magle, malo snijega, iz nespretnosti mi niz padinu sklizne štap. Dragi, četverodijelni, na sreću nije trebalo daleko dolje. Od Škarija dalje uvjeti se pogoršavaju, magla, velike površine prekrivene snijegom, u nekom trenutku gubim orijentaciju. Spašava me Lucus Map, vidim da sam se prilično udaljio od staze. Malo po strmom snijegu i stijenama, iz 'Debelog snijega' izlazim u blizini Srebrnog sedla. Barem sat i malo dodatne snage je otišlo naopako. Ovdje više nema snijega, ali se probudio hladan i jak jugozapadnjak, koji se do vrha Planjave jako pojačava. Nekoliko snimaka, prije nego mi smrznu prsti i novi incident. Vjetar mi s glave otpuhne dobro usidrenu kapu sa šiltom, odloži je 40cm pred provaliju. Opet sam imao sreće Već treći put se upisujem, knjižica nova, kutiju dobro zatvaram. Sa neprijateljskog vrha brzo silazim pravilno zimski odjeven, malo se zadržim kod Hillarijeve stepenice, gdje snijeg ometa lakši prolaz. Nekoliko pokreta trojke po stijenama i već sam prošao. Kao da je odrezan, i vjetar je utihnuo, na trenutak se zaustavljam tek na vrhu Sukalnika. Brzo shvaćam da je odluka o cepinu bila na mjestu, jer je prijelaz preko snježne strmine u dvije jaruge bez njega vrlo riskantan. Još šetnja do Kamniškog sedla, gdje razmijenim nekoliko riječi s ljubaznom djevojkom i posljednji, najteži dio-spust do Doma u Kamniškoj Bistrici. Malo planirani autobus sam zbog mnogih peripetija zakasnio dva i pol sata.

Jesi li vidio, Jurij? Jesu li tvoje dvije djevojke izazvale malo oluju!

Nakon nepunih četiri kilometra makadama krećem malo prije pola šest u još jedan super dan. Tamo samo četiri auta, samo jedan ima još mlaku haubu. Da izbjegnem grešku kod zadnjeg posjeta ovdje, uključim na kratko vrijeme čelnu svjetiljku, da na vrijeme skrenem lijevo, jer ne bih htio doći baš do slapa, kao što se dogodilo prošli put. Izvorić kod odvojka za Macesnovec bio je samo kaplji, sunce se pojavi četvrt sata iznad odvojka za Luknja peč. Kod Debelog kamena već je vrijeme za drugu bananu, odvojci za Vrbanove špice i Staničev dom brzo su iza mene. Štapove složim tek iznad sipara pod stijenu Rjavine, penjanje u sjeni i ugodnoj hladnoći uskoro me dovodi do sedla (2480). S 'glavom na paši' skrenem desno, ubrzo mi je sinulo da je glavni vrh lijevo i da sam pogriješio. Ništa strašno, deset minuta gore ili dolje, dan je dug. Gore si priuštam dugu pauzu, oblaka nigdje, iako je sat još dobro prije devet, sunce je jako, po stijenama raširim mokre krpe. Budući da je ovo visoki vidikovac, slikam sve što mogu. Na zapadnom vrhu se zadržim samo kratko, do vrha Rži treba puna sat i dvadeset, jer sam silazak do Dovških vrataca zahtijeva puno opreza. I ovdje se utaborim na neko vrijeme, s Kredarice se čuje glasno govorenje. Do Staniča nije daleko, mlada žena ljušti krumpir, ljubazan kuhar čeka goste na klupi pred ulazom. U kolibu uopće ne ulazim, ako je radler već '24. bio 7€, ove godine sigurno najmanje osam.
Iznad skloništa nešto se sprema, brzo se usmjerim prema Visokoj Vrbanovoj špici, koja je prava suprotnost nižoj susjedi. Uživajući u penjanju ove potonje, obećao sam si za sljedeći put da prebrojim klinove, jer njihov broj sigurno nije usporediv ni s jednom našom drugom planinom. Oblak s Triglava poslao je par kapi kiše, ruksak zaštitim navlakom, ali ništa od toga, sunce je bilo zastrto gotovo do silaska sa Spodnje špice. S topljenog snježnog polja dopunim bocu (0€), jer je donji izvor presahnuo.
Turu (iskusnim planinarima) toplo preporučujem, željezo na Rjavini iz Pakla je u odličnom stanju, isto tako je lijepo održavano na SVš, gdje je nedavno orezano i rušje. Dom će biti otvoren do kraja rujna, u slučaju lošeg vremena zatvaraju ga deset dana ranije.

Da sam to znao u četvrtak, nazdravio bih na račun Hanzija.

Meni ovaj popis nije najjasniji, odnosno koliko je to skeniranje precizno. Spominješ prominencu od 30 metara, a na popisu imaš dvostruke (čak i jednako visoke) vrhove, kao što su Kanjavec, Rjavina, Planja..., a nema, ako nabrojim samo neke najviše: Mali Triglav, Rjavec, Mali Oltar, Široka peč...
Također ti je digitalni reljef spustio Dovški križ za 25 metara?
Ah, ne, sad vidim da je dvaput napisano.

U polusvjetlu ispred Koče na gozdu oko šest vozila, tako da lako privežem i svog konjića. Lučka je ostala u autu, jer bi mi bila samo balast u ruksaku, isto kao i cepin koji nisam trebao. U ugodnoj svježini brzo se nađem pod stijenu, pospremim štapove i navučem kacigu. Skoro obveznog tuša ovaj put nije bilo, čak ni snijeg u Hudičevom žlijebu više ne predstavlja nikakve prepreke. Ja ga odozdo obiđem i odmah u brijeg po strmoj suhoj stijeni. Cijelo vrijeme ugodna sjena skoro do vrha gore - preporučujem u ovim vrućim danima. Dobre tri četvrt sata pauze i po grebenu dolje. Vrućina je već pokazivala zube, dok čekam autobus se smračilo i bljesnulo, nakon pet minuta vožnje već je pljuštalo.
To je opet bila jedna popodnevna oluja točno u 12.05h. Da je autobus imao još malo kašnjenja, svi koji čekaju bili bi lijepo oprani, jer tamo nema nikakvih nadstrešnica. Inače užas, užas, rekli bi naši južni susjedi. Gore čak trojica čuvara tjeraju vozila koja hoće tamo parkirati, u vožnji sam brzo shvatio zašto kašnjenje, jer je promet gore i dolje jedna neprekinuta zmija. Sjednem u lijepo ohlađen i opran auto na 22 stupnja, u vožnji mimo Kranja već je bilo 38,5.

Ni sile, Jurij! Prste - dlani si već dva dana liječim od oštrih stijena s ture. Ne bih ti htio pokvariti veselje do Rakove špice. Ako bi bilo moguće negdje smjestiti sidrišta - samo tri raztežaja i bio bi na međumelištu, tako pa...
Sigurno ćemo s ženom doći na izložbu tvojih radova u Gradsku vijećnicu.

Što bih jamrio kad ništa ne pomaže. Kao što znaš, u vrijeme covida sam jako ozlijedio koljeno. Rješenje mi je bilo gibanje, gibanje, gibanje..., da zbog gubitka hrskavice ojačam veze, tetive, mišiće oko koljena. Već petu godinu od Šimnovca vozim se dolje žičarom, gore idem špon s štapovima, u supergama, s lakim ruksakom. Koljeno sam učvrstio do te mjere da uz nepromijenjenu tjelesnu težinu i lagano breme nema većih problema, pojavljuju se kod dužih spustova s opterećenjem teškim ruksakom. Tamo mogu biti i do 50% sporiji nego pri usponu. Nakon takve ture dam koljenu (nom) barem dva dana odmora, pa makar bilo i tako lijepo vrijeme.

Drago, po onoj grebenici sam također išao, to je mala šala. I s nje po melištu direktno do snijega (još se praši). Problem su roleri po grebenu i spust do grebenice, kvalitetnih hvatišta praktički nema. Između slika 28 i 29 je 1h28min.
Hvala, Maks! Kao što sam upravo odgovarao Dragotu, na ovom brdu za mene više nema kruha. Kao što vidiš, spust je vremenski apsolutno predug, pri svakom koraku čišćenje pijeska, ispitivanje čvrstoće svakog hvatišta...ali tako je ako čovjek želi još negdje. Drago je naravno alpinist i još uvijek gibak kao mačka, zato može gledati na cijelu stvar malo drugačije. Nažalost, Maks, počeo sam raditi crvene točke, koje će na ovoj gori i na spustu sa Spodnje Dolkove špice zauvijek ostati.
Kao što kažeš, Hamo. I ova mikro lokacija je stvarno tako mala da ne trebaš raditi nikakve studije. Naravno da ne smiješ odmah u stijenu, prije napraviš po ravnom četiri korake.
Filip, za tebe znam da si sposoban popeti se s južne strane, s melišta, kao što sam ja prvi put prije dvadeset i jedne godine.

Lijepo si "njima" rekao, Vinko! Oni koji se pozivaju na prominence, traže u njima izgovor i neku vrstu zadovoljstva. Tvoja treća rečenica je super. Tko traži samo 'svoje' dvatisočake, također je u pravu, iako sumnjam da neće osjetiti - negdje duboko - barem tračak gorčine.

Da ne otvaram novu temu, dodajem naslovu još Dovški Pihavec, Kriški rob, Šplevta 2382 i Planja.
Jutarnji kombi je postao moje tradicionalno prijevozno sredstvo u Vrata. Četvrt do pet u kratkoj odjeći i upaljenom čelom startam ispred Doma. Do odvojka prema bivaku pod Luknjom slijedi me mladi stranac. Tamo pojedem bananu, pospremim svjetiljku (koju bi mogao već četvrt sata ranije) i skrenem prema Sovatni, stranac nastavlja prema Luknji. Treba spomenuti da je studenac u Bukovlju potpuno presušio. U dugu strminu dobrim tempom, jer me ruksak opterećuje samo vodom i nekoliko krpa. I sunce mi je išlo na ruku, jer se pojavilo tek četvrt sata prije vrha Stenara, pri tome sam stao i na Dovški Pihavec, koji je baš uz stazu i bio je još u sjeni. Presvučem se u duge krpe (zbog sunca i nekih penjačkih dijelova), na nijednom vrhu nisam primijetio prisutnost ljudi. Što je razumljivo, jer nije ni osam sati otkucalo. Spust do Stenarskih vrataca i na Križ, jer tamo već dugo nisam bio, se dobro razgledam s njega. Kratak spust do Bovških vrataca, stazu uskoro napustim i zabijem se u travnatu strminu Kriškog roba. Odande fascinantan pogled na Indijanca, kojeg bi mogao doseći u dobrih pola sata, ali sam opet bio previše bojažljiv glede spusta i zbog obilaska izgubim debeli sat. Po balvanima, velikim površinama snijega i među brojnim kozorozima (ogromno ženki s mladuncima), još kratak uspon na Šplevtu (Indijanac), odakle si dobro pogledam pristup na Razor. Sunce je već jako, melište strmo, jako zadihan dosegnem penjački dio, ovaj put sam pristupio vrhu čak malo istočnije od idealnog smjera, trojku sam 'pošlatal' samo na dva ili tri mjesta. Na vrhu nikoga, nakon nekog vremena mi se pridruži mlada obitelj sa sedam i deset godišnjim gamsicama i dječakom koji je već godinu dana bez pelena. Svaka čast i pohvala roditeljima.
Prilikom spusta do Pogačnika još kratak posjet Planji i u kolibu na pivo. Ne ide mi u glavu da na vrhuncu sezone, u lijepom vremenu, osim spomenute obitelji nisam sreo ili vidio više od deset ljudi. Naravno to ne vrijedi za klupe i ležaljke kod koče, gdje su već oko pola tri drijemali i ležali gosti, čekajući noćenje.
Zbog vremenske stiske, smanjene motivacije, uglavnom zbog vrućine, odustajem od ideje o Bovškom Gamsovcu i nakon veoma sporog spusta u 6.15h već sjedim u autobusu....

Bravo, Jurij! Dugo ste obilazili. Kod takvih stvari (pravopis na službenim obavijestima sl. 21) dobijem gnojne prištiće.

Hvala, Lino!
Danas sam bio prilično ugodno iznenađen, jer će Jarški dom biti neprekidno otvoren do sredine rujna. Tako će ruzaček biti lakši još za trideset deka. Krave prežvakuju, turisti šeću, slovenska riječ je rijetka. Zbog subotnjeg Porezna teže disanje i nespretna koljena, cvijeća gore praktički više nema. Za dva dana sam dobar, a onda opet filat akumulator.

Na putu prema Domžalcu našao sam dječje naočale s dioptrijom. Kod mene su na sigurnom, vlasniku ih s veseljem vraćam.

Bili ste prilično blizu rješenju. Slika 13

Na takvo nešto bi najmanje pomislio. Mhm, ali za ukupno dvjesto godina u vezi s mladenačkim licima nedostaje jedan član.

Lijepo bi vas bilo vidjeti sve tri planinska majstora zajedno, Drago. Da, i sad mi je palo na pamet da je bio onaj drugi razlog tvoj osobni praznik. Sve najbolje, Drago!