Jučerašnju stazu sam planirao već nekoliko godina, konačno je došao dan ostvarenja. Kaninu, Mrzloj gori i Kanjavcu dodao sam još jednu 'long' izvedbu. Stazu dobro poznajem, također u pogledu opreme nisam pogriješio, jer je Planjava u ovo vrijeme obično još uvijek zimska. Cepin 'sakrijem' u ruksak, da izbjegnem komentare eventualnim jutarnjim planinarima Primoža ili Vel'ke.
Pa, nije ih bilo mnogo na putu, jer sam krenuo iz Stahovice već u pet. Planinarske cipele i teški ruksak sa supergama i bubrežnim pojasom naravno nisu usporedivi, pa napuštam Gradišče tek nakon tri sata. Spuštam se do Dola i ponovno uzbrdo - na Konja. Hodnja kroz šumu je užitak, kratko se zaustavljam kod Mlakarove kolibe, na sunčanom Konju barem četvrt sata. Spakiram štapove u ruksak i spuštam se do Presedljaja po dobro održavanim čeličnim užadima, usput srećem planinara. Treći put uzbrdo, ovaj put samo za 300 visinskih metara. Ova staza se kao i obično jako vuče, kleka je lijepo orezana, snijeg samo u udubinama. Kod izvora, koji je negdje na četvrtini puta do Praga, utažim žeđ. Voda tako hladna, da sam morao prestati pri petom 'kravljem' gutljaju, jer me je već peklo grlo. Kratak spust do Korošice i jer Mojce
nije bilo da me posluži, jako olakšam sadržaj boce, da bi za sljedećih 550m ruksak bio što lakši
. Od Sedelca prilaze dva mladića, par riječi i već su na putu prema Pragu. Do vrha Ojstrice skoro nije trebalo stati na snijeg, počele su se juriti magle. Vrh kao na moru. Toplo, bez vjetra, u samoći uživam barem pola sata. Ali Planjava se nije niti jednom pojavila.
Pri spustu na prvom odvojku skrećem prema Škarjama, malo magle, malo snijega, iz nespretnosti mi niz padinu sklizne štap. Dragi, četverodijelni, na sreću nije trebalo daleko dolje. Od Škarija dalje uvjeti se pogoršavaju, magla, velike površine prekrivene snijegom, u nekom trenutku gubim orijentaciju. Spašava me Lucus Map, vidim da sam se prilično udaljio od staze. Malo po strmom snijegu i stijenama, iz 'Debelog snijega' izlazim u blizini Srebrnog sedla. Barem sat i malo dodatne snage je otišlo naopako. Ovdje više nema snijega, ali se probudio hladan i jak jugozapadnjak, koji se do vrha Planjave jako pojačava. Nekoliko snimaka, prije nego mi smrznu prsti i novi incident. Vjetar mi s glave otpuhne dobro usidrenu kapu sa šiltom, odloži je 40cm pred provaliju. Opet sam imao sreće
Već treći put se upisujem, knjižica nova, kutiju dobro zatvaram. Sa neprijateljskog vrha brzo silazim pravilno zimski odjeven, malo se zadržim kod Hillarijeve stepenice, gdje snijeg ometa lakši prolaz. Nekoliko pokreta trojke po stijenama i već sam prošao. Kao da je odrezan, i vjetar je utihnuo, na trenutak se zaustavljam tek na vrhu Sukalnika. Brzo shvaćam da je odluka o cepinu bila na mjestu, jer je prijelaz preko snježne strmine u dvije jaruge bez njega vrlo riskantan. Još šetnja do Kamniškog sedla, gdje razmijenim nekoliko riječi s ljubaznom djevojkom i posljednji, najteži dio-spust do Doma u Kamniškoj Bistrici. Malo planirani autobus sam zbog mnogih peripetija zakasnio dva i pol sata
.