lijaneja - Zadnje poruke

Jučerašnju stazu sam planirao već nekoliko godina, konačno je došao dan ostvarenja. Kaninu, Mrzloj gori i Kanjavcu dodao sam još jednu 'long' izvedbu. Stazu dobro poznajem, također u pogledu opreme nisam pogriješio, jer je Planjava u ovo vrijeme obično još uvijek zimska. Cepin 'sakrijem' u ruksak, da izbjegnem komentare eventualnim jutarnjim planinarima Primoža ili Vel'ke. Pa, nije ih bilo mnogo na putu, jer sam krenuo iz Stahovice već u pet. Planinarske cipele i teški ruksak sa supergama i bubrežnim pojasom naravno nisu usporedivi, pa napuštam Gradišče tek nakon tri sata. Spuštam se do Dola i ponovno uzbrdo - na Konja. Hodnja kroz šumu je užitak, kratko se zaustavljam kod Mlakarove kolibe, na sunčanom Konju barem četvrt sata. Spakiram štapove u ruksak i spuštam se do Presedljaja po dobro održavanim čeličnim užadima, usput srećem planinara. Treći put uzbrdo, ovaj put samo za 300 visinskih metara. Ova staza se kao i obično jako vuče, kleka je lijepo orezana, snijeg samo u udubinama. Kod izvora, koji je negdje na četvrtini puta do Praga, utažim žeđ. Voda tako hladna, da sam morao prestati pri petom 'kravljem' gutljaju, jer me je već peklo grlo. Kratak spust do Korošice i jer Mojce nije bilo da me posluži, jako olakšam sadržaj boce, da bi za sljedećih 550m ruksak bio što lakši. Od Sedelca prilaze dva mladića, par riječi i već su na putu prema Pragu. Do vrha Ojstrice skoro nije trebalo stati na snijeg, počele su se juriti magle. Vrh kao na moru. Toplo, bez vjetra, u samoći uživam barem pola sata. Ali Planjava se nije niti jednom pojavila.
Pri spustu na prvom odvojku skrećem prema Škarjama, malo magle, malo snijega, iz nespretnosti mi niz padinu sklizne štap. Dragi, četverodijelni, na sreću nije trebalo daleko dolje. Od Škarija dalje uvjeti se pogoršavaju, magla, velike površine prekrivene snijegom, u nekom trenutku gubim orijentaciju. Spašava me Lucus Map, vidim da sam se prilično udaljio od staze. Malo po strmom snijegu i stijenama, iz 'Debelog snijega' izlazim u blizini Srebrnog sedla. Barem sat i malo dodatne snage je otišlo naopako. Ovdje više nema snijega, ali se probudio hladan i jak jugozapadnjak, koji se do vrha Planjave jako pojačava. Nekoliko snimaka, prije nego mi smrznu prsti i novi incident. Vjetar mi s glave otpuhne dobro usidrenu kapu sa šiltom, odloži je 40cm pred provaliju. Opet sam imao sreće Već treći put se upisujem, knjižica nova, kutiju dobro zatvaram. Sa neprijateljskog vrha brzo silazim pravilno zimski odjeven, malo se zadržim kod Hillarijeve stepenice, gdje snijeg ometa lakši prolaz. Nekoliko pokreta trojke po stijenama i već sam prošao. Kao da je odrezan, i vjetar je utihnuo, na trenutak se zaustavljam tek na vrhu Sukalnika. Brzo shvaćam da je odluka o cepinu bila na mjestu, jer je prijelaz preko snježne strmine u dvije jaruge bez njega vrlo riskantan. Još šetnja do Kamniškog sedla, gdje razmijenim nekoliko riječi s ljubaznom djevojkom i posljednji, najteži dio-spust do Doma u Kamniškoj Bistrici. Malo planirani autobus sam zbog mnogih peripetija zakasnio dva i pol sata.

U subotu, 21. 3. 2026. pozvani na 34. Arničev zimski pohod na Raduho!
https://pzs.si/dogodki/24351-34-arnicev-pohod-na-raduho/

U nedjelju, 22. 3. 2026. na Memorijal za skiju i cepin na Kamniško sedlo.
https://www.pdkamnik.si/dogodki/smucka-in-cepin-2026/

Oba događaja su već tradicionalni i ne smiju se propustiti.
Srdačno pozvani!

Pol godine Gospodove je već prošlo, moja statistika pokazuje br. trideset. Danas laganih nogu u svježem jutru, ni ljudi ni cvijeća, samo ptići su me pratili do izlaza iz šume. Nakon Lidijinog hladnog piva i u suhim krpama s Jaršea turistički po grebenu na Gradišče. Tamo uglavnom strani turisti, u podne žičarom napuštaju Šimnovec samo dvojica, u autobusu do Calcita bio sam sam. Kiše nije bilo noću ni kod kuće ni tamo, ali je bilo osjetno hladnije nego prethodnih dana.

Pa da, svako proljeće imaju mlade.

Misliš Skodlco 1919 blizu planine Lopučnice na Komni?

Danas kondicijski izlet gore. Da izbjegnem vrućinu krećem od lovačkog doma već u šest i pol, a sunce mi prvi put zasja u oči tek na kraju ruševlja. Niska oblačnost je više-manje potrajala, Julijci su bili stalno zakriveni. Kad dođem na vrh i gledam prema Austriji malo me 'zagrijalo' na misao o prošlogodišnjem doživljaju. Ljudi nema na vrhu, obje koče potpuno prazne. Pred ulazom u Prešernovu 'narasla' je prekrasna terasa s lijepim novim klupama. Pošao sam i virnuti u Valvasorovu pa sam dobio dojam da je opskrbljivač suvišan i sam sebi. Kod Završnice sve ograđeno, malo me podsjeća na Gonars. Da ne ostavim auto na krivom mjestu ili zgazim livadu.

Nema problema. Tko radi, taj i griješi. Ali dobra je ideja i potaknut ćeš mnoge na veći posjet našim planinama. Očito si za masu podataka trebao puno vremena i znanja. Ni ja ne znam bi li znao koristiti stvar bez 'upute za upotrebu' i da se popis proširi barem na 406, aktivirao bih se i ja. Na netu ima dosta sličnih planinskih poticatelja, ja sam se već prije godina 'priključio' nekom svjetskom linku gdje bilježim sva svoja planinska događanja.
https://www.peakbagger.com/climber/climblistc.aspx?cid=32409&__cf_chl_f_tk=qDKBIRjlftP66f4bcXbTx44a0qMQkdBe_lMfAx6Si_k-1782759997-1.0.1.1-.Jr.xYu2M117ccCsxmlR1RnZlmTbuNLJNXhK_eEs4.0

Sigurno je bio pastir na poslu da se njegove krave ne bi opijale. Zbilja jadno djelo.

Nisam bio voljan ni za što više osim što sam otišao gore, ali već je bilo vrijeme da malo protegnem noge. Na Tijelovo jedva sam našao mjesto ispred Calcit, s Primoža se već u masama vraćaju ljudi??. Također je nekoliko njih otišlo na Planinu, ali kod Jarškog, gdje imam svoju postaju, bilo je više-manje mrtvilo. Razumljivo, jer od Gradišča, kamo se (strani) turisti dovezu žičarom, pa do te tri gostionice pješice je očito predaleko i morat će smisliti nekakav vlakić za povezivanje te dvije destinacije, koji bi vozio u špicu sezone ili barem u lijepe vikende.
Pa, mene se to ne tiče, još više volim samoću i to zimsko vrijeme s laganom mećavom Čak su ukinuli i ljuljačku na Gradišču, gdje su se ljuljali stari i mladi, kiosk na Šimnovcu koji već lani nije radio srušila je ovogodišnja oluja... Kod nas se stvarno ništa ne isplati.
I nekoliko slika, da ne nakladam samo.

Da, i još nije siv. Ima lijepu zelenu boju.

Da, previše si se držao desno. Ja sam silazio s KŠ direktno po sredini (nigdje ne prelazi drugu) na Prode, odakle sam se popeo na Vrh nad Mužiči. Usput, lepo si ih uhvatio na slici. (Mužiče)

Hvala, dečki!
Što čovjek radi s veseljem, nije teško.
Matjaž, koliko te poznam iz zajedničkih tura, Rokavi su za tebe izvedivi, oprez je i tvoja vrlina, samo pokušaj dok si još mlad!
Da, Drago, zbog ovog Rokava, nakon skoro četrdeset godina morao sam ponovno obnavljati 'užarske' vještine. Jer u snijegu nikad ne koristim uže (moguće ozljede s derezama) ovaj će me sigurno preživjeti.
Jurij i Janko su bili stvarno dobri saputnici, bit ću jako sretan ako me na stare dane nekad pozovu na neku kraću zahtjevniju turu.
CD247, ako je težina Triglava ocijenjena s jedinicom, Škrlatice s dvojkom, Visokog Rokava s peticom, dodjeljujem spomenutom grebenu dvadeseticu.

Super, Jure! Što s regeneracijom? Meni je danas tek u zadnjem dijelu normalno krenulo prema Vel'ki.😊

Pazi na zadnjem klinu prije nego što smjer skrene lijevo na najatraktivniji dio, jer ima ove godine već barem 5cm slobodnog hoda. Već lani sam upozoravao na njega, ove godine je stanje mnogo gore. Klin ne smiješ vući prema sebi, osloni se na njega samo vertikalno. U suprotnom će ga netko s malo većom silom potpuno izvući i s njim leđima odletjeti u dubinu.

Lijepo si se potrudio sa statistikom. Malo sam pogledao u moje podatke, pa sam odmah shvatio da imamo različite kriterije. Kao što sam negdje već spomenuo, za mene je slovenski dvotisućak brdo, gora ili uzvisina koja ima određenu visinu i barem na nekoj karti i ime. Udubio sam se samo u Julijske Alpe i nabrojio 41 vrhova koji ti nemaš na popisu, ali si slučajno dodao Dovšku malu Kepu i Pungrat.
Budi dobro!
Tone

Jučer se je u divnom danu dogodila još ljepša tura. Tako rano mislim da smo počeli turu još samo u Jugovu grapu prije slabih trideset godina s pokojnim Tomažem Vrhovcem. Ponuđena mi je bila apsolutna komoditeta - prijevoz od kućnog praga do rampe ispred Aljaževog doma, uže u Jankov ruksak, Jurček mi čak nudi da mi nosi veliku bocu vode, što sam naravno odbio, pa kakav bi planinar onda izgledao? Da, čak su mi dva dečka ovaj put asistirala i to jako ugodna i ljubazna. Žao mi je samo to da tog dana nekako nisam imao pravog osjećaja i svježine, te očekivane tjelesne snage, jer je i snaga ruku cijeli dan bila na mjestu. Nadam se samo da je uzrok prerano ustajanje i preskakanje doručka Kako god, od moje zamišljene vremenske linije pohoda nije bilo baš puno odstupanja, najviše sam se bojao povratka od bivka dolje, unatoč tome uhvatili bismo pretposljednji autobusni prijevoz da smo ovisili o njemu.
Čelke gasimo nakon dobrih pola sata hoda, prema bivku nismo ništa skrenuli, prozor je bio zatvoren. Prvu bocu tekućine stavim pod snijeg pola sata prije Škrlatičinog sipara. Kod stijene ispod njega malo se odmorim. Dvije dame već silaze nakon njega, malo kasnije shvatim da su jako fit. Kod prvog čeličnog užeta ostavim štapove, što je svakako greška, jer me čekaju još dva strma uspona, tu moju glupost ublaži jurček i opet sam na konju. Na Škrlatičinoj rami kratka stanka, te spust u Kotel, gdje promijenim odjeću i stavim u 'hladnjak' još drugu bocu. Ulaz u stijenu pogodimo prvi, na sedlu između Rokavova (2520m) smo već prije devet sati. Ja s gotovo praznim ruksakom bez većih problema prepležem i teže dijelove, smjer nam lijepo pokazuju gomile kamenja i svake godine više klinova koji se već izdaleka lijepo sjaje. Na vrhu uzmemo vremena, jer nas on nikamo ne tjera. Prvi put, što hodim ovdje gore navučem pojas, uže koristimo na tri duljine, dečki lijepo paze da je oprema na meni intaktna. Sunce jako pripada, jedva čekam da krenemo u stijenu Srednjeg Rokava, gdje je penjanje u sjeni po hladnoj stijeni pravi užitak. Nažalost kratko, ili slatko. Malo me je namučio silazak sa sedla - mali hvati, loši stopovi. Nažalost sidrište je samo u gornjem dijelu, donji dio, gdje bi bilo (za mene) nužno potrebno, vjerojatno se ne može napraviti zbog sastava stijene?? Ispod stijene se u snijegu lijepo ohladim i po strmom siparu odšlajfam do potpuno suhe odjeće u Kotlu. Ponovno u brijeg, mladiće pune energije 'pošaljem' još na vrh Škrlatice, da se ne bi previše dosađivali Slijedi dug silazak, najprije do bivka, usput pokupim samo na nekoliko stupnjeva ohlađenu tekućinu i polaaaaaako prema autu.
I uže je opet doma, nesigurnost sljedećeg izleta s njim raste iz godine u godinu.

Ooo, idealno. Najljepša hvala za sliku. Snijeg baš do podnožja sedla. Pa neki drugi put. Za četvrtak imam već nosača užeta zagarantiranog.

Hvala, super. Da bude pivo lijepo ohlađeno na povratku