lijaneja - Zadnje poruke

Jučerašnju stazu sam planirao već nekoliko godina, konačno je došao dan ostvarenja. Kaninu, Mrzloj gori i Kanjavcu dodao sam još jednu 'long' izvedbu. Stazu dobro poznajem, također u pogledu opreme nisam pogriješio, jer je Planjava u ovo vrijeme obično još uvijek zimska. Cepin 'sakrijem' u ruksak, da izbjegnem komentare eventualnim jutarnjim planinarima Primoža ili Vel'ke. Pa, nije ih bilo mnogo na putu, jer sam krenuo iz Stahovice već u pet. Planinarske cipele i teški ruksak sa supergama i bubrežnim pojasom naravno nisu usporedivi, pa napuštam Gradišče tek nakon tri sata. Spuštam se do Dola i ponovno uzbrdo - na Konja. Hodnja kroz šumu je užitak, kratko se zaustavljam kod Mlakarove kolibe, na sunčanom Konju barem četvrt sata. Spakiram štapove u ruksak i spuštam se do Presedljaja po dobro održavanim čeličnim užadima, usput srećem planinara. Treći put uzbrdo, ovaj put samo za 300 visinskih metara. Ova staza se kao i obično jako vuče, kleka je lijepo orezana, snijeg samo u udubinama. Kod izvora, koji je negdje na četvrtini puta do Praga, utažim žeđ. Voda tako hladna, da sam morao prestati pri petom 'kravljem' gutljaju, jer me je već peklo grlo. Kratak spust do Korošice i jer Mojce nije bilo da me posluži, jako olakšam sadržaj boce, da bi za sljedećih 550m ruksak bio što lakši. Od Sedelca prilaze dva mladića, par riječi i već su na putu prema Pragu. Do vrha Ojstrice skoro nije trebalo stati na snijeg, počele su se juriti magle. Vrh kao na moru. Toplo, bez vjetra, u samoći uživam barem pola sata. Ali Planjava se nije niti jednom pojavila.
Pri spustu na prvom odvojku skrećem prema Škarjama, malo magle, malo snijega, iz nespretnosti mi niz padinu sklizne štap. Dragi, četverodijelni, na sreću nije trebalo daleko dolje. Od Škarija dalje uvjeti se pogoršavaju, magla, velike površine prekrivene snijegom, u nekom trenutku gubim orijentaciju. Spašava me Lucus Map, vidim da sam se prilično udaljio od staze. Malo po strmom snijegu i stijenama, iz 'Debelog snijega' izlazim u blizini Srebrnog sedla. Barem sat i malo dodatne snage je otišlo naopako. Ovdje više nema snijega, ali se probudio hladan i jak jugozapadnjak, koji se do vrha Planjave jako pojačava. Nekoliko snimaka, prije nego mi smrznu prsti i novi incident. Vjetar mi s glave otpuhne dobro usidrenu kapu sa šiltom, odloži je 40cm pred provaliju. Opet sam imao sreće Već treći put se upisujem, knjižica nova, kutiju dobro zatvaram. Sa neprijateljskog vrha brzo silazim pravilno zimski odjeven, malo se zadržim kod Hillarijeve stepenice, gdje snijeg ometa lakši prolaz. Nekoliko pokreta trojke po stijenama i već sam prošao. Kao da je odrezan, i vjetar je utihnuo, na trenutak se zaustavljam tek na vrhu Sukalnika. Brzo shvaćam da je odluka o cepinu bila na mjestu, jer je prijelaz preko snježne strmine u dvije jaruge bez njega vrlo riskantan. Još šetnja do Kamniškog sedla, gdje razmijenim nekoliko riječi s ljubaznom djevojkom i posljednji, najteži dio-spust do Doma u Kamniškoj Bistrici. Malo planirani autobus sam zbog mnogih peripetija zakasnio dva i pol sata.

U subotu, 21. 3. 2026. pozvani na 34. Arničev zimski pohod na Raduho!
https://pzs.si/dogodki/24351-34-arnicev-pohod-na-raduho/

U nedjelju, 22. 3. 2026. na Memorijal za skiju i cepin na Kamniško sedlo.
https://www.pdkamnik.si/dogodki/smucka-in-cepin-2026/

Oba događaja su već tradicionalni i ne smiju se propustiti.
Srdačno pozvani!

Nije za kaj, Jurij. Pa još kad.

Blaž i Katjina grupa, hvala vam za uzoran upis u knjižicu. I naravno svima čestitke za obavljenu turu.

Ne, Juš! Imali smo sir i mirisnu mortadelu u sendviču.

Mladog Jurija sam upoznao nedavno na Rokavima, i jučer je bio moj ugodni suputnik. S parkinga ispod treće vršiške serpentine krećemo malo poslije pola šest, uvjeti za hod su bili jednostavno fantastični, naravno samo što se vremena tiče. Suha (gola) korita Pišnice i njeni balvani su dobra rana gimnastika, koju ljeti ionako treba uzeti u obzir. Uskoro dolazi strmina, koja vraća radost hodanja, malo je opet umara sipište pod bivakom, koje prolazimo i otprilike u njegovoj visini ostavljam mokre krpe i pod snijeg stavljam bocu pića. Za prvu Poncinu oštragu skrećemo sa sipišta i po meni sada već dobro poznatom smjeru do ulaza u gornji pončini kamin. Suha stijena, dobri hvati, i ugodna hladnoća (jer se sunce samo povremeno pokazalo iza magle) i prilično brzo smo na vrhu. Tamo smo imali malo veće želje za suncem, ali ga nismo dočekali. S ugodnim i hladnim spustom sa zg. kamina lakši dio ture je završen. Već donji kamin je bio za mene sa svojim šljunkom više dosadan nego prije godina, slijedi inače kratko, ali strmo sipište do zatrep Velike Dnine i uspon na veoma razbijenu pregradu između današnjih gora. Kratko prečenje i već smo u penjanju kompaktne stijene na vrhu Oltara.
Magle su se razišle, gore se zadržavamo osjetno duže nego malo ranije na Ponci. Nužno je dostaviti novu upisnu knjižicu, jer ih novodobni osvajači gora sa svojim grebanjem brzo popune. Čekao nas je još dug povratak, mjesec ili dva ranije mogli bismo se odklizati sve do bivaka, ali sipište samo u zg., strmijem dijelu nudilo je malo klizanja. Do meni dragog bivaka morali smo ići, lijepo je pospremljen i dobro zatvoren. Na cjelodnevnoj turi nismo sreli niti vidjeli nijednog čovjeka, prva je bila mlada djevojka u Krnici, koja nas je poslužila hladnim pićem. I tamo smo bili jedini gosti.
Lijepa hvala Juriju za super društvo, picu i prijevoz.

Pravi si tragač Vinetou postao. Jesu li te alpake pljunule? Jednom ćeš me povesti sa sobom!

Ha, bliže korijenima, Lino!

Znaš, da bi bio predugo kod kuće, opet bi zbog toga obolio.

Tomo je gore lijepo opisao koji je povod, da sam već devetnaesti put gore. Najčešće preko kotlova, tako je bilo i jučer. Ruksak sam imao inače pripravljen već u ponedjeljak popodne, ali mi je viroza odgodila već tako kasan posjet ovoj gori još za tri dana. Nažalost ranije nije išlo, tako da sam imao dosta problema s meljištem, šoderom i stijenama, umjesto da uživam po snijegu gore-dolje.
S praznog parkinga krećem u šest, prava poezija hoda u svježem jutru. Žed ugasim kod studenca, koji je kamen od bivaka, kojeg i posjetim. Sjena je dugo moj saveznik, ali ne rušje i razno drugo granje, koje te cijelim putem do srednjeg kotla miluje, grebe, zaustavlja. Za izlaz iz donjeg ovaj put sam odabrao već četvrtu varijantu, gdje se izvučeš iz strmog žlijeba pomoću granja na obje strane. Primjećujem da je stazica više uvijek uočljivija, malo problema je iznad sr. kotla pri silasku među stijenama i balvanima, gdje stazice naravno nema. Kod podnožja Vel. Ponce prijeđem na snijeg, koliko ga još ima, više grebem po stijenama, par desetaka metara pred sedlom jedna muka među pomičnim šljunkom. Kratka plezanja u stijeni, uže nisam koristio, jer tamo visi već neko vrijeme, na vrhu božanstveno, kao uvijek. Kao uvijek, nigdje nikoga, na Špiku, Škrlatici i Prisanku bilo je živo.

To je mikrolokacija odrona.

Super, Jurij! Vidim da je kćeri na vrhu bilo malo hladno (ja sam već dva dana na bolovanju zbog sličnog kiksa), pa barem se niste otepali vrućice. Hvala neznancu što je lijepo pripremio klin, nadam se da će dugo služiti svojoj svrsi. Najviše me veseli zbog štapova, jer sam bio uvjeren da će te čekati.

Nije neprohodna, ali je zatvorena. I tako će vjerojatno i ostati.

Svuda, samo na hribi.net ne! Kiše ovaj tjedan neće biti, samo idi i uživaj!

U videu si izostavio najljepše - Rokave!

Drži. Po moji evidenci je Kanin osmoglavi zmaj. Točno toliko ima Vršič. Nadam se da dočekam žičnicu da ih podelam....

Drži. Ali samo za gore. Jer ta trbušasta stijena malo štrlji van, meni je silno neugodno za dolje, zato ta dva metra radije se popnem, jer su hvati dobri.