lijaneja - Zadnje poruke

Vjetar se smirio u visokogorju, saharska prašina više ne ometa vidljivost, pa se jučer opet s prvim Vandrovčkom odvezem u Vrata. Osim mene još pet putnika, svi izlazimo na zadnju stanicu. Usmjerim se prema Luknji, na sve tri staze u smjeru starca bilo je po svjetlima prilično živo. Prvi dio puta mi svojom svjetlošću pomaže sjajni puni mjesec, svjetiljku sam imao upaljenu skoro do sedla. Pojedem prvu bananu i promijenim majice te lagano zagrizem u stijenu. Vidljivost odlična, zrak još bolji, straha da bi nešto dolje priletjelo nisam imao, jer su 'opažene' svjetiljke bile daleko ispred mene. Kad prvi put dođem na sunce, malo stanem, tako mi je prijalo. U sjećanju sam imao nekoliko zadnjih tura preko Plemenice vjetrovitih ili maglovitih.
Prvo uzvišenje na današnjoj turi, Glavu u Zaplanji, dosegnem baš kad njezin vrh obasja sunce. Na njoj se dugo zadržim, uživam kao na plaži, s pogledom na promenadu na triglavskom grebenu, na vrhu se posjetiteljima već pridružila magla. Silažem s brežuljka, ispod Triglavske škrbine spuštam se po dugom siparu uz stijenu Rjavca do škrbine, gdje nakon kratke penjačke staze dosegnem vrh. Ovdje me povremeno zakrije sjena magle, inače fantastični pogledi. Prvobitnu namjeru da siđem u Triglavski kot zbog sipara i strmine odustajem, pa pokušam u smjeru Planike i prilično se namučim prije nego napustim stijenu. Do kuće ni ne idem, nego prije skrenem lijevo na stazu koja vodi na Mali Triglav. Nakon nekoliko serpentina je napustim i skrenem desno, po stijenama i siparu dođem na grebenić koji me nakon stotinjak metara dovede na neizrazit vrh na kojem još nisam bio - Triglavski Vogel. Mir i tišinu remeti buka radnika i strojeva na Kredarici, koja je udaljena samo malo veći kamen, pri višestrukom mjerenju visine aplikacija svaki put prikaže pet metara više nego na kartama. Silažem direktno prema Planiki, u gornjem dijelu udobni sipar, niže stjenovita strmina s kršem, tako da sam se opet prilično namučio. Oko Planike neobično puno ljudi, usmjerim (spustim) se još prema zadnjem današnjem vrhu, Mokroj skali, na kojoj također još nisam bio?? S nje lijep pogled prema Konjskom sedlu, od kuda ljudi još u skupinama dolaze, dan se već preveo u drugu polovicu. Natrag do Planike i na Kredaricu. Prvo sam imao namjeru ići preko Malog Triglava, jer je kraći put, ali sam se predomislio, jer sam pri zaustavljanju na Rjavcu dvaput bio svjedok kako je masa pokrenula kamenje i samo sam čekao zvuk helikoptera...
Gore još zadnji obrok i silazak prema Pragu, u međuvremenu me iznenadio opet radeći Begunjski studenček. Kod izvora Triglavske Bistrice osvježim se do pojasa, te natočim super hladnu izvorsku vodu u praznu bocu. Sunce me iza rupe upravo toliko još pričekalo da se osušim, zadnji autobus čiji sam jedini putnik bio, već me čekao.

...jer će vjetar biti jako jak, čak do sto kilometara na sat.

Točno, Boštjan, kod kuće je lijepo, ali u brdima je još ljepše.
Točno, Matjaž, i bio bih sretan za neke zajedničke ture opet.

Od mog uspona ovdje prošlo je već nekoliko desetljeća, krajnje je vrijeme bilo da ga ponovim. Kao u nedjelju na Kaninu, društvo mi je pravio Vito, s Jermance startamo četvrt prije sedam. Kod parkiranja vozila nakon nekoliko godina razveseli me susret s Matjažem, koji je s kolegom krenuo na Planjavu. Po opisu vidim da su turu sretno obavili.
Inače malo neobično, ali kao posljednjih godina idem na Mrzlu goru iz smjera Kamniške Bistrice, preko K. sedla i Okrešlja. U koči si priuštam čaj, peć nije ložena, pa majicu objesim van na konopac. Zanimljivo da uz mnoštvo parkiranih automobila gore i dolje ne nailazimo ni na jednog planinara, tek tijekom spusta na Okrešelj dvojica se penju prema sedlu. Priroda je opet pobrinula za promjenu trase malo prije spusta, jer je izgrizla tako dubok kanal da su markacisti morali premjestiti put. Odlično su napravili. Kod nove gradnje Noine arke ne zaustavljamo se, mimo bivaka GRS u šumu, gdje se stazica uskoro gubi, do trokutastog sipara nas više vodi instinkt. Najzahtjevniji je početni dio ulaska u stijenu, vjerojatno smo penjali u krivom smjeru, jer u blijedom mom sjećanju prije godina nismo imali nikakvih teškoća. Iz glatke stijene, gdje u mom dosegu nije bilo prikladnog i pouzdanog hvatišta, pomaže mi Vito, odatle dalje nikakvih teškoća više. Naprotiv. Baš smo uživali u obje jaruge i među klekovinom, ja sam se držao smjera, Vito cijelo vrijeme penje po grebenu, s njega je sišao tek na markiranu stazu koja dolazi iz Latvice. Odande pa do vrha gore staza je sva u željezu, cijelo vrijeme motrim za štapovima koje je nedavno odložio poznanik, pri povratku ih više nije našao, ali bez uspjeha. Na vrhu zadržavamo se u super vremenskim uvjetima nepun sat, u tom vremenu dolaze klasičnom smjeru gore još dvojica planinara. Upisna knjižica u izuzetno lošem stanju, zapakirana u poderanoj tankoj vrećici za smeće. Stavljam je u vrećicu od mojih krpa, koja također nije najprikladnija, pa molim eventualne posjetitelje za Ikeinu vrećicu koja se dobro zatvara.
Spust do Okrešlja trajao je sat i pol, znatiželja me vodi do koče, gdje užasnut primjećujem maćehinski odnos graditelja, zapravo odgovornih za taj objekt, jer na dvorištu sve unaokolo leži skupo plaćeni, helikopterom dopremljeni građevinski materijal koji na otvorenom naravno brzo propada. Bitange prose novac, kod 'normalnih vlasnika' dom bi trebao biti već odavno otvoren, izgovaraju se na nedostatak sredstava, od mene nikad ne dobiju ništa više. Nadam se da će zato netko i ODGOVARATI.
Lošeg raspoloženja opet uzbrdo, ispred koče se još samo domaći druže. Sunce je već nisko, pa i mi uskoro odlazimo dolje, gdje začuđujuće još uvijek ima nekoliko automobila...

Super slike. Ali ne zaboravi na podnapise, tamo gdje imaju smisla.

Pridružit ću se i ja Trobčevoj objavi staroj godinu dana, jer je od otvorenih tema meni najbliža.
Već na početku trebam navesti da budući da nisam alpinist, nisam ni pokušao grebensko prečenje do Prestreljenika, jer konfiguraciju grebena prilično dobro poznam i znam da je na nekoliko mjesta jako presječen.
Naslov moje teme mogao bi glasiti: Start i cilj (pješice) s parkirališta Na Žlebeh, te posjet Bijeloj peći, Visokom i Malom Kaninu, Kaninskom i Srednjem Vršiču, te Prestreljeniku.
S lijepog, besplatnog parkirališta s Vitom krećemo u sedam, neko vrijeme se motamo oko toga gdje bismo počeli, na kraju završimo na stazici koju sam prethodne nedjelje već natjecateljski prehodao. Stazica je zaista lijepa, utabana, pri izlasku iz šume ugledaš okomitu stijenu Bele peči koju stazica polukružno obilazi. Sa sedla (2005m) najprije stupimo na njezin vrh, odakle su fantastični pogledi na sve strane. Pri povratku majica je već bila suha, uskoro skrećemo u sjenu, prema ferati Julya, koja je prilično novo opremljena. Pretičemo nekoliko 'alpinista' koji zveckaju svojim karabinama. na izlasku ugodno sunce kojim smo bili obdareni gotovo do kraja ture. Do prvaka gorja je samo dobrih deset minuta, gdje nije nedostajalo posjetitelja. Idemo pogledati kako je na mlađem bratu, počele su se skupljati manje maglice koje su davale čar super pogledima. Vrijeme za užinu i duži odmor, nastavljamo putem po grebenu prema istoku u smjeru pristupa, gdje stazica 'prelazi' neizraziti Kaninski Vršič. Nekoliko vršičaka, zatim počinjemo gledati prema Srednjem Vršiču, gdje ćemo na njega pristupiti, jer na taj vrh ne vodi nijedna staza. Uskoro skrećemo sa staze lijevo u sipište i po dobro vidljivoj grapi strmo na vrh. Gore uživamo iznad svega, i ja, jer sam bio zadnji put gore prije četrnaest godina, ali nekim drugim pristupom??? Greben nastavak nismo imali u planu, iako bi Vito mogao izvesti i neke hrabrije spuste, pa se vraćamo u smjeru pristupa. U grapi su opremljena dva sidra, s petnaestmetarskim užetom nude udobnu pomoć pri spustu. Nakon kratkog i strmog sipišta natrag do staze koja se do Prestreljeniškog okna vuče kao brza zmija.
Po ferati koja je ZATVORENA (netko je kod Okna uklonio upozorenja) oko Prestreljenika i po udobnoj stazici na vrh.
Ovdje trebam upozoriti da je to bilo vrlo neodgovorno ponašanje počinitelja, jer su čeličnu užad (koja je vjerojatno u radu) u dobroj vjeri sigurnosti koristili i mnogi 'korisnici via ferrate' i nadam se da će svi na vrijeme primijetiti da je užad pričvršćena samo na nekoliko mjesta, inače samo naslonjena na starim prerezanim nosačima.
Naše planinarsko putovanje završilo je tim vrhom, čekao nas je još dooooolgi spust do auta. Od Prevale do Gilbertija uglavnom po skijalištu, dalje cestom.

Da, i oboje još ustraju (krave i stranci), ali ovaj mjesec ću svakako obojici dati otkaz.
Jučer još prekrasan dan, vrućine više nije bilo osjetiti. Tražio sam neku cvijet, ali ništa od toga, osim naravno 'planik' (kravljih balega), gdje ti na njoj može brzo kliznuti. Malo više sam slikao i skoro zakasnio na žičaru...
Uf, Drago; Nadam se da odgovorni s Vel'ke ne čitaju ovaj forum

Ja bi Loize strpao u arest, ali mediji su ga čak i veličali. Vlastitim rukama je vojarnu Emanuela III. - spomenik nedavne povijesti - s macolom i pajserom u dvije godine sravnio sa zemljom.

Dug krug si napravio od Glave u Zaplanji do Rjavca. Je li flanka po kojoj si se spustio s Rjavca (sl 12?) normalno prohodna? Ja se nisam usudio po njoj dolje.

Nema više toliko cvijeća koliko je Janez prikazao, ali subota je bio super dan za posjet ovog brda. Naime, održavala se je već 33. planinska utrka, ovaj put u odličnim uvjetima. Start je s druge strane brda, iz Podbrda i kroz selo Trtnik stalno po markiranoj stazi. Samo iznad Triglava bilo je malo magle, ali su se i one razišle pri odlasku. Uređena stara zgrada s ljubaznim ljudima, dva metra iznad kuće čovjek bi u travi malo poležao, jer skup južnih bohinjskih planina nije poznat po sunčanoj ekspoziciji i greben je često u magli ili jakom vjetru u to vrijeme. Staza ima i dva izvora vode, tako da nije potrebno nositi previše tekućine, ali je prilično težak visinski izazov, jer do vrha ima 1320 metara i planinar bez barem prosječne kondicije ne bi previše uživao ni uz pivo u kući...

Gorohodec, otvori temu o Hanzovi, pa ćeš sve saznati iz prve ruke.
Sretno!

'...ozbiljan planinar kreće iz Kranjske Gore...
Blago rečeno, draga Mimi, osobe s takvim mišljenjem su mi malo glupe, ili 'preko drveta' smo nekad rekli.

Oo, groza.

Hvala, Radko! Ništa posebnog, samo pokušavam maksimalno iskoristiti dobre vremenske uvjete.

...ili da te ukradu, opljačkaju, ujede zmija ili da se neka mlada planinarka u tebe zagleda?

U pet sati Vito sjeda u auto i već se vozimo prema Belopeškim jezerima. Cesta prazna, na ogromnom, besplatnom parkiralištu samo nekoliko automobila, napuštamo ga malo poslije šest. Vrijeme i uvjeti za hod odlični, nikamo se ne žuri, ispod ulaza u feratu nakon dvije sata hoda. Ona je fantastično obnovljena, zaslužuje čistu desetku. Kod zapadnih susjeda me smetaju samo labave čelične užadi, oni vjerojatno već znaju zašto tako. Kolega je samo vrištao od zadovoljstva, često se zaustavljamo, do bivaka Tarvisio hodimo (penjemo se) skoro sat i pol, u potpunoj tišini priuštimo si dužu pauzu s prvim zalogajem. Do prvog našeg današnjeg vrha, Koritniškog malog Mangarta penjemo se skoro cijeli sat, tu je naravno metalnih pomagala mnogo manje nego do sada. Vidljivost super, vjetra nikakvog, prvi oblak se počeo stvarati daleko, negdje iznad Škrlatice. Tu odlučujemo hodati cijelo vrijeme gornjom stazom, tako smo mogli posjetiti sve vrhove do Mangarta koji su slijedili: Vrh hude Škrbine 2401, Vrh Kozlovke 2473 i Vrh Planje 2495m. U međuvremenu smo se popeli i na tri vrha iznad staze koji nemaju ni ime ni određenu kotu, jedan je bio pravi zez, jer smo naišli na strminu s krhkom stijenom, ondje mi je bio dobrodošao Vitov konopac, gdje smo ga s uspjehom upotrijebili.
Do priključka na talijansku stazu na Mangart nismo sreli (vidjeli) niti jednu osobu, tu kao da si došao na Manhattan, procesije turista u oba smjera. Na vrhu treće najviše gore kod nas u jednom trenutku i do trideset ljudi, sunce se povremeno već skrivalo iza magle iznad nas. Za spust Vito je predložio Talijansku stazu, također za drugi dio, u dolinu, uskratio mi je radost da bih išla preko Via Italiana....
Još k Dani na pivo i kući pod tuš.

Kar dobro si označio lokaciju Nogare. Sada ima svježe obojeni crveni krov, koji se vjerojatno može vidjeti i na tvom originalu, ako ga malo uvećaš.