lijaneja - Zadnje poruke

U ovom slijedu posjetili smo jučer te markantne vrhove. Dan prije je vremenski izvjestitelj na TV obećavao prekrasan dan i pozivao nas u brda. Pa, ja mu ove godine već drugi put dajem nedovoljnu ocjenu.
S parkirališta u Bavšci startamo s Vitom četvrt prije sedam, deset do osam već smo kod lovske kuće u Bali. Voda malo prije nje lijepo curi, tamo skrećemo s puta lijevo u šumu. Uskoro se na stijenama i kamenju pojavljuju narančaste mrlje, više u travi ih kreator naravno više nije imao gdje mazati. U nadi da će se magle polako razići, usporavamo tempo, ali one su se čak pojačale, tako sunčane naočale, krema i arafat ostaju u ruksaku. Tik nakon deset stupamo na vrh Briceljka, nade u lijep dan bilo je sve manje, istovremeno na vrh dolazi mladi alpinist s druge strane, to je bila jedina osoba koju smo taj dan sreli.
Sušenje krpa ovaj put otpada. Napravim nekoliko maglovitih snimaka i niz stazu uspona silazimo do sedla sa Stadorom. Bez ruksaka se penjemo na njegov vrh, stazica je od samog početka lijepo uočljiva. Spust je bio malo dosadan zbog djelomično mokrih trava, težina ne prelazi dvojku. Čekao nas je spust u kotlinu i veliki zaokret prema Morežu. Ja sam ga napravio gotovo do Konjske škrbine, Vito se odlučio za penjanje, sa sobom je imao svu potrebnu opremu. Ipak sam bio na vrhu Moreža malo prije njega, jer su ga po njegovoj ocjeni prilično zadržale dvije ili tri 'četvorke', i sljedeći put ih svakako ne bi ponavljao. Ali se jako veselio Votlog vrha. Od mog posjeta prošlo je već dvanaest godina i dva dana, pa smo malo tražili silazak s grebena, ali Vito je brzo našao sidrište i spustio se do sedla. Ja ovaj put nisam imao ni ambicija, ni opreme za spust, ali sam se veselio njegovom sretnom licu, jer je kod prvog posjeta Loškoj stijeni od njenih petnaest dvotisućnjaka otkljukao već najtežeg.
Kratak spust do Konjske škrbine, gdje sam u odlukama napravio veliku grešku. Misleći da je spust preko Lepoča prema Lanževici i na markiranu stazu koja dolazi od sedla Čez Brežiče jednostavniji, nikome ga ne preporučujem u suhim uvjetima, jer je tamo hodnja prava muka. Markirana staza je prilično udobna, kratak odmor kod lovske kuće, utažim žeđ pravom izvorskom vodom i iako je sat već pet, sve magle se još uvijek nisu razišle.

Vjetar se smirio u visokogorju, saharska prašina više ne ometa vidljivost, pa se jučer opet s prvim Vandrovčkom odvezem u Vrata. Osim mene još pet putnika, svi izlazimo na zadnju stanicu. Usmjerim se prema Luknji, na sve tri staze u smjeru starca bilo je po svjetlima prilično živo. Prvi dio puta mi svojom svjetlošću pomaže sjajni puni mjesec, svjetiljku sam imao upaljenu skoro do sedla. Pojedem prvu bananu i promijenim majice te lagano zagrizem u stijenu. Vidljivost odlična, zrak još bolji, straha da bi nešto dolje priletjelo nisam imao, jer su 'opažene' svjetiljke bile daleko ispred mene. Kad prvi put dođem na sunce, malo stanem, tako mi je prijalo. U sjećanju sam imao nekoliko zadnjih tura preko Plemenice vjetrovitih ili maglovitih.
Prvo uzvišenje na današnjoj turi, Glavu u Zaplanji, dosegnem baš kad njezin vrh obasja sunce. Na njoj se dugo zadržim, uživam kao na plaži, s pogledom na promenadu na triglavskom grebenu, na vrhu se posjetiteljima već pridružila magla. Silažem s brežuljka, ispod Triglavske škrbine spuštam se po dugom siparu uz stijenu Rjavca do škrbine, gdje nakon kratke penjačke staze dosegnem vrh. Ovdje me povremeno zakrije sjena magle, inače fantastični pogledi. Prvobitnu namjeru da siđem u Triglavski kot zbog sipara i strmine odustajem, pa pokušam u smjeru Planike i prilično se namučim prije nego napustim stijenu. Do kuće ni ne idem, nego prije skrenem lijevo na stazu koja vodi na Mali Triglav. Nakon nekoliko serpentina je napustim i skrenem desno, po stijenama i siparu dođem na grebenić koji me nakon stotinjak metara dovede na neizrazit vrh na kojem još nisam bio - Triglavski Vogel. Mir i tišinu remeti buka radnika i strojeva na Kredarici, koja je udaljena samo malo veći kamen, pri višestrukom mjerenju visine aplikacija svaki put prikaže pet metara više nego na kartama. Silažem direktno prema Planiki, u gornjem dijelu udobni sipar, niže stjenovita strmina s kršem, tako da sam se opet prilično namučio. Oko Planike neobično puno ljudi, usmjerim (spustim) se još prema zadnjem današnjem vrhu, Mokroj skali, na kojoj također još nisam bio?? S nje lijep pogled prema Konjskom sedlu, od kuda ljudi još u skupinama dolaze, dan se već preveo u drugu polovicu. Natrag do Planike i na Kredaricu. Prvo sam imao namjeru ići preko Malog Triglava, jer je kraći put, ali sam se predomislio, jer sam pri zaustavljanju na Rjavcu dvaput bio svjedok kako je masa pokrenula kamenje i samo sam čekao zvuk helikoptera...
Gore još zadnji obrok i silazak prema Pragu, u međuvremenu me iznenadio opet radeći Begunjski studenček. Kod izvora Triglavske Bistrice osvježim se do pojasa, te natočim super hladnu izvorsku vodu u praznu bocu. Sunce me iza rupe upravo toliko još pričekalo da se osušim, zadnji autobus čiji sam jedini putnik bio, već me čekao.

Da, Lino! Jesenski mir, čak su se kavke spustile niže, samo sam uznemirio nekoliko divokoza svojom prisutnošću. Da, za uzorak čeličnih užadi na turi, samo nije bilo klijenata s kacigama i SVK-ovima.

Sasvim je moguće da imaš pravo, Jurij. Ja sam polazio od prognoze da će sutra cijeli dan biti oko četiri stupnja (u sjeni), a u četvrtak pet. Ovisi o tome koliko je onaj koji pita vješt, u svakom slučaju predlažem radije neki dan kasnije, vrijeme će biti stabilno još nekoliko dana i bez padalina.

Najavljen je lijep jesenski dan, odlučim se za goru na kojoj me već neko vrijeme nije bilo. Četvrt iza sedam ostavljam auto kod Žagane peći, stazica utabana i prilično dobro vidljiva, do lovačke kuće nešto manje od sat vremena sporog hoda. Također preko Ovčarije staza je dobro vidljiva, a i otvoren teren je dobar za orijentaciju. Prema grebenu te usmjerava cijela vojska kamenčića, iako me je vuklo da idem direktno kroz grapa, gdje ima još nekoliko jako staaarih klinova. Na grebenu se javio najavljeni vjetar, malo jači je bio samo na vrhu Kalškog grebena, do kojeg sam trebao čak nekoliko minuta više nego prošle srijede do Grintovca, iako je ovaj potonji za tristo metara viši. Nađem sklonište u smjeru Krvavca gdje uživam okružen snijegom na toplom suncu. Prošetam se još do Kalške gore, gdje srećem jedinog na turi danes - poznanika Andreja. Spust preko Male Kalške gore, prvo po travi, kasneje kroz klekovinu, koja je na nekim dijelovima čak i posječena, ali ovaj spust ne preporučujem onome tko teren stvarno dobro ne pozna. Također ispod lovačke kuće moraš biti pri spustu iznimno oprezan, jer te neke prividne stazice stalno tjeraju desno, umjesto lijevo. U donjem dijelu treba se prebaciti preko nekoliko debelih palih stabala. Automobila je bilo pri povratku na parkingu više nego ujutro.

Ako ideš gore poslije jedanaest bit ćeš samo mokar, ali ako si raniji moraš biti tri puta oprezniji. Naravno o nikakvim gamašama, derezama ili cepinu nema govora.

Drži. Iz Žage će staza sigurno biti aktualna još barem nekoliko godina, Tomaž je dobro opisao, ali je imao problema baš na startu, koji počinje na dvorištu gostionice, više gore su tablice.

Dobro održavaš svoj humor, Drago!

Sada kad su svi moji bivši planinarski vršnjaci nekamo nestali, baš sam sretan zbog novih mladih ljudi poput tebe, Maja, Jurij,...

Danas sam imao problema opet s 'prijevozom Švajcarac'. Zašto bi startao u dvanaest, ako može tri minute preko. Pa, jer je autobus imao i kašnjenje, uspio sam ga još uhvatiti. Da, to je velikoplaninski balkanski sustav, za mene je tombola kako do Calcita.
Do Primoža uređuju cestu, očito će Petar kupiti veći auto, pa će mu je vjerojatno proširiti, ako ne i asfaltirati Više ne susrećem nikoga, od krava razrovani put vjerojatno će čekati do proljeća, inače ih je gore još dosta. Isto tako oko Gradišča ima još puno stranaca. Danas nismo baš uživali u pogledima pri šest stupnjeva i potpunom bezvjetru.

Jučer posljednji 'ljetni' posjet visokogorju prije najavljene ohladnje i zimskih oborina. Grinta mi je još najprikladnija, zbog nepredviđenih poslova ujutro, krećem od žičare tek nakon osam sati, parkirana su četiri auta. Mislim da mi se ove godine još nije dogodilo da me već na startu grije sunce. Do sedla sve o.k., ondje jako puše, Grinta u magli. U nadi da će se što prije razići, gore se još zgusne i prilično ohladi. Na krovu se je par puta lijepo otvorilo, bio sam sretan što puše stabilan jugozapadnjak, jer mi je od preko stotinu posjeta ove gore dobro poznato gdje ću se smjestiti.
Krema za sunce nisam uzeo, inače bih je mogao koristiti, tako toplo je bilo. Vjetar je brijao nekoliko metara iznad mene. Mladu djevojku koja je bila na vrhu prije mene i utaborila se baš na vrhu kod ploče vjetar prebacuje, pa je pozovem u moju blizinu, u ljetno okruženje. Tijekom čavrljanja s njom saznam da je djevojka ugodna mlada liječnica i dobra sugovornica, pa zajedno siđemo. Relativno dug silazak činio mi se kao da idem sa Šmarne gore u Tacen
I još riječ o samoj stazi. Imao sam osjećaj da ju je netko očistio kamenja i šodra (do sedla), što mi je do sada uvijek bilo jako smetajuće. Koliba je naravno već zatvorena, brz pogled na okolicu govori kako brižni domaćini stanuju tamo gore, jer štipaljke za rublje na konopcu čekaju novu planinarsku sezonu...

Super, Drago! Već ga stavljam na listu želja za iduću godinu.

Jesi li poškiljio prema Sovatnicama 2116, Matjaž?

Hvala, Lino, ali nema potrebe. Nisu dvadeset kilometara dužine i dva kilometra visine pretjerana udaljenost za prosječnog planinara. Naravno, rutina i radost hodanja po beskorisnom svijetu također dodaju kapljicu dodatnom užitku.

Da, sad ih ima dovolj posvuda, prodaju ih i na tržnici prilično ispod 15€.
Super šetnje po Velki, koja se polako smiruje, na suncu baš toplo kao u dolini. U Jarškom domu su već prešli na zimsku sezonu. Krave su stazu iznad Primoža na nekim mjestima prilično izjele. Na zadnjem posjetu zbog Švicarskog sata žičničara opet sam propustio autobus. Nema veze, ali sam tako upoznao ljubaznu damu sa psićem Potencijalni posjetitelji trebaju paziti na vrijeme rada uređaja, jer će oni biti u remontu i neće raditi između 15.10. i 15.11.

A nisi li ga nalijepio na šoferšajbnu?

Nakon vremenski nepovoljne sredine tjedna jučer je bio jedan predivan jesenski dan. Iskoristio sam ga za posjet planini, na kojoj već duže vrijeme nisam bio. Dan sam tempirao tako da s Vitom krećemo iz Zadnje Trente četvrt prije sedam, kad se već potpuno razdanilo. Tijekom vožnje (tik prije cestarove kućice) doživjeli smo divan prizor - risinju s tri mladunčeta. Dugo sam već na svijetu, a do sada sam risa u prirodi vidio samo jednom.
Do Planine Zapotok treba nam dobrih sat vremena, u međuvremenu se u daljini ljubavno oglašavao jelen (medvjed). Banana i nekoliko slika, nastavljamo pod kristalno čistim nebom, kod prvog odvajanja lijevo, malo prije toga nas je pomilovalo i sunce. Do minute u isto vrijeme kao u srijedu na Briceljk dosežemo vrh, gdje još nikoga nema. U potpunom bezvjetru polako pristižu i drugi posjetitelji iz svih mogućih pristupa. Nakon promjene odjeće, užine i slikanja idemo grebenom još do Malog Grintavca 2294, napravimo nekoliko snimaka i istim putem se vratimo, gdje se već nakupilo dosta planinara. Od fantastičnih pogleda se jednostavno nismo mogli oprostiti, jer smo imali još vremena u izobilju, odlučili smo preko Kanjskog prevala posjetiti još Šmihelovec i Zagorelec. Pravo zadovoljstvo je bilo nakon dugih godina ponovno stati na vrh ovih nezahtevnih susjednih vrhova. Da si dan još malo začinili, sišli smo do Zapotoka putem 'Za Razorcem', koji je prilično zapušten, nešto slično kao u srijedu preko Lepoča. Unatoč suši slap još ima malo vode, ali do njega nismo otišli, jer je koljeno opet opasno 'zaškripalo'. Budući da se mnogo pričalo o novom odronu, reći ću da je cijeli put potpuno besprijekoran, stvarno ne znam kako su se te priče uopće pojavile.