Pozdrav!
Dobro mi se čini da je Puma započela ovu temu. U planine hodim već otprilike četvrt stoljeća i straha od visine odnosno izloženosti se još nisam riješila i izgleda da će ostati. Prošla sam dosta staza opisanih u raznim vodičima kao djelomično zahtjevne do zahtjevne. Ne usuđujem se na staze odvraćene vrtoglavcima. Tako će neke staze unatoč velikoj želji ostati nedostižne za mene. Svaka malo zahtjevnija staza mi budi strahoštovanje i svojih mogućnosti nikad ne precijenjujem. Možda bi se usudila i na neku zahtjevniju zaštićenu stazu ali predomislim se uglavnom zato jer se bojim da ću biti na putu mnogo iskusnijim planinarima. Da me lakše razumijete opisujem situaciju koja mi se dogodila nedavno: Nakon uspona na popularni vrh stazom označenom na ovom portalu kao zahtjevnom slijedio je silazak istom stazom. Pri hodu nikad ne žurim i uvijek idem oprezno. Mislim da nisam među najsporijima jer sve staze obavim u vremenu navedenom u vodičima ili na znakovima. Na stazi je bilo dosta ljudi i onima koji su bili jako brzi rekla sam neka prođu mimo mene. Ali me gotovo trčećim korakom sustigne čovjek. Kad vidim da mu se žuri odmah mu se maknem da neće nervozno stajati za mnom. On me pak opomene na kakvom neprikladnom mjestu mu se maknem (s staze sam zakoračila više na stijenu i ogradu je imao slobodnu). Uvjerena sam da da mu se nisam maknula odmah bi me psovao što ometam njegov silazak jer tako vučem.
Dakle: pored vrtoglavice na težim stazama prisutan je još strah od mnogo iskusnijih koji nemaju strpljenja prema nama manje iskusnima. Čula sam i neuljudne primjedbe prema onima koji nisu među najvještijima (kamo trči, bolje neka ostane kod kuće,... itd.).
Da ne bude zabune: nikako ne svima iskusnima u isti koš. Ali takvi primjeri mi oduzimaju dosta hrabrosti.
Zanima me još vaše mišljenje o ovoj temi.
