Danas sam se na selškog očaka uputio u kiši i prvi put ga napustio s pomiješanim osjećajima.
Cesta koju su počeli graditi prije godine čini mi se da sada seže skoro do Razorja i na vrlo grub način kvari prije netaknutu prirodu. Uz nju se naravno ne manjka praznih limenki koje pokazuju kako smo ravnodušni prema planinama koje bi Slovenci trebali tako voljeti.
Kad se vraćamo s druge strane preko Povdena ne mogu a da ne zurim u gromozanske električne vodove koji s pripadajućom infrastrukturom daju grozeći industrijski dojam.
Znam, i ja trebam struju znam da drvo daje kruh brojnim obiteljima ali zar se to stvarno ne bi moglo postići na nešto bolji prefinjen način, bol neprimjetniji i manje megaloman?
Ovi krajevi su tako lijepi i zadnjih nekoliko godina razvoj zahvaća i prije netaknute dijelove. Brine me samo da smo premalo promišljeni i premalo pažljivi prema onome što bismo trebali tako voljeti. Bačeni otpaci uz novu dobivenu stvar samo su dodatni uskličnik.
Budući da već gunđam spomenuo bih i lancić koji su vjerojatno markacisti u dobroj vjeri postavili iznad Razora... Lancić u stilu onog na grebenu Triglava zapravo je udaljen samo oko 15cm od stijena na koje se možemo osloniti! Je li to stvarno potrebno?
Oprostite što sam tako negativno opisao današnju stazu bilo je i puno lijepog ali ja imam djecu i lijepo bi bilo da i oni još mogu svoje podmladak odvesti negdje netaknuto!
Lp, Miha