stanebalant - Zadnje poruke

O, zlatožuta pića je u špilu. I ja bih stavio svoj lonac, budući da sam ga nosio, Pipijev prusik naime.
O samoj turi i razmerama je već sve rekao macesen 1, mogu samo dodati da je to staza obdarena božanstvima ovog svijeta. Ko hrepeni za divljim ljepotama naše deželice, neka ode si natočiti čašu gore, neće mu biti žao. Ali pozor: hrepenenje će biti još veće! Može vas zavisniti.

macesen1, ja,ja... nepozabno očarljiva, uzbudljiva i krhka Rušica.
Uredništvo je res super, radostna vijest za sve sudionike ovog foruma, sada smo opet svi sretni i zadovoljni. Tako se to radi.

Granice mogućeg se iz dana u dan šire, na svim područjima. Ne vidim razloga zašto netko ne bi i na ovom forumu objavio svoj uspon po smjeru kakav je s drugim plezalcem napravio Jovan, iako se smatra da je to isključivo alpinistički smjer te prema nekim komentarima ova tema ovdje ne bi trebala biti. U Jovanovom izvještaju opisano (i fotografirano) sve ono što se za takvu turu dolikuje i što je potrebno. Prilog nikako nisam shvatio kao hvalisanje, jer tko poznaje Jovana, poznaje i njegovu skromnost, ali rado dijeli svoje uspjehe u slovenskim planinama i s drugima, kao i mnogi od nas. Njegove ture prožete ogromnom energijom, posebice emocijama. Ako ne vjerujete, isprobajte, rado će vas primiti u svoje društvo i uvjeren sam da i vi njega. Nekoliko uspona, uključujući alpinističke, imao sam čast obaviti u njegovom društvu, naravno u kombinaciji s drugim planinarima, plezalcima, alpinistima, prijateljima ili kako god hoćete (u među su i vrijedne dame), skratka, u društvu dobrih ljudi s kojima se u planinama neizmjerno zabavljamo, radujemo, uživamo, namjerno ili nenamjerno zalutamo i još i još...
Jovan, čestitam na usponu, već se veselim sljedeće zajedničke ture.

Konačno sam na malo ozbiljnijoj turi! Obožavam samotne i samotne ture, slobodu, neovisnost kad si put i tempo možeš prilagoditi po želji i sposobnostima. Nadam se da mi prijatelji iz kluba "optimista" ne zamjere ovu egoističnu potezu . Volim društvo prijatelja kad često "ušpičimo" neku lakšu ili težu smjer u našim planinama (ponekad zalutamo ), ali ponekad trebam samotnu stazu da se raščistim sa sobom, provjerim vlastito psihofizičko stanje, razmišljam, promatram...
Dakle prazničnog dana krenem iz Planice u Tamar (baš toliko hoda da se tijelo zagrije na "radnu" temperaturu), iza doma skrenem na put prema Jalovcu, nakon par minuta ga ostavim i zagrizem prema Srednjoj Ponci. Put dobro praćiv svuda, bez posebnosti iako strmina ne popušta do vrha. Odmah ispod vrha Sr. Ponce dobijem poziv od Janeza: "Živjo Stane, ja danas s obitelji vozim bicikle oko Kranjske Gore i Vršiča, tako da možeš s Visoke Ponce sići feratom do Belopeških jezera, tu me čekaj, doći ću autom." Srce mi raduje, super ideja, dakle iz Tamra preko V. Ponce do Belopeških jezera. Ljepše ture na tako lijep dan ne bih mogao poželjeti. Da mera bude puna, na vrhu Sr. Ponce sretnem Borisa iz Otlice koji se upravo vraćao s V. Ponce. Dugo smo raspravljali, znate one uobičajene stvari, i neke sočne o subotnjoj zabavi, "da mlada je još i tako lijepa" smo pričali. Polako se oprostim i svaki na svoju stranu, Boris u Tamar, ja u škrbinu, tu umjesto lijevog obilaska po grebenu koji je čist direktno do prvih jeklenica prema vrhu V. Ponce. Nakon par minuta penjanja dođem na vrh. Uživam u pogledima, divim se Mangartu, Jalovcu, osobito gledam greben od Sr. Ponce preko Struge, Vevnice do Kotove Špice, hoću li uvjeriti prijatelje da ga nekad prijeđemo zajedno?
S vrha prema sjeveru na obližnje sedlo pa oštro lijevo direktno u grapu koja pokazuje smjer silaženja. I stvarno, nakon par metara spusta do prvih jeklenica koje feratom sigurno vode u dolinu. Jeklenice besprijekorne, na nekim mjestima zamijenjene novima. Kod koče Rif. Zacchi popijem onaj čarobni zlatnožuti napitak, pa ravno do Belopeških jezera gdje stignem za pola sata hoda. Čekam Janeza koji me odveze u našu dragu Planicu i prekrasan dan završen.

Iznenadujuće malo odziva na gore opisani turo. Istina, opis objavljen pod "trenutne razmere", ali ipak komentiramo i periferna pitanja koja nemaju nikakve veze s tim. Takvi smo. Opis ture na Črvov vrh me odmah oduševio. Naime, za promjenu od napornih zimskih uspona, takav izlet baš ugodno pada. Posebno me oduševila sama izvedba: vlakom do polaska, cjelodnevno lutanje i uživanje u prekrasnoj prirodi, druženje s prijateljima, završetak ponovno na željezničkoj stanici dok čekaš dolazni vlak.
Sjećanja na mlade godine kad smo se kao željni mladići, puni iščekivanja, željni novih doživljaja i izazova, koristili redovitim linijama javnog prijevoza za pristupe lakše ili teže dostupnim vrhovima i turama po našoj čudesnoj zemlji. Sjećate li se još?

Iz Jekarice je res udoban i prilično kratak pristup na Storžič ako je zapornica otvorena. Ako ne, sat hoda duže, što nije previše za iskusne planince. Zanima me, Rozka, je li i danas kaciga ostala kod kuće kao zadnji put na Silvestrovo?

Slažem se s macesnom 1, na njegov prijedlog smo i mi "spustili" prvu prečnicu, koja je ove zime stvarno nerazumno previsoko, kao što je već ranije upozorio g. Igor Zlodej

Da, res je, Matkov kot je pravi raj na zemlji. Njegova odmaknutost od uobičajenog planinarskog vreve nudi tišinu, mir, može se dogoditi da u njem nećete sresti živu dušu, samo vi i gorska priroda. Ali množično se posjećuje tada kada je znameniti Matkov škaf u svom "punom sjaju", to je proljeće i rano ljeto. Vrijedi ga vidjeti.
Prošle godine, krajem kolovoza, odabrao sam Matkov kot kao polazište za turu na Mrzlu goru. Slažem se s mišljenjem "Volka", tura je doista prikladna za malo iskusnije planinare. Fin opis puta nalazimo u Planinarskom vodiču A.Stritarja, naslovom Kamniško-Savinjske Alpe.
Ja sam dakle krenuo iz Matkovog kota mimo Matkovog škafa, kojeg u tom godišnjem dobu naravno više nije bilo, dalje do krnice Latvica, na vrhu krnice desno po malo izloženim terenu na vrh Mrzle gore. S vrha sam nastavio u Mrzlu dol (na ovom dijelu puta moramo biti najpazljiviji - kršljavo kamenje, malo lošije markacije, prilično zahtjevno!), nastavljam preko Savinjskog i Jezerskog sedla do Koće na Ledinama, zatim još spust u dolinu Ravenske Kočne i završavam kod Planšarskog jezera, gdje si priuštim vrč hladne zlatnožute tekućine s centimetar debele pjene na vrhu. Naručeni prijevoz me ugodno umornog, preko Pavličeva sedla odvozi natrag u Matkov kot, gdje sam rano ujutro parkirao auto. Sigurno je taj dio jednodnevnog tura najneugodniji.
Opisana tura je prilično grandiozna, ali vrijedna truda. Uzduž slikoviti pogledi, tišina i mir, skratka sve ono što tražimo u planinama.

Begunjščica me uvijek ponovno očara, posebno zimi. Danas isto. Među raznovrsnim grapama odabrao Centralnu grapu za pristup vrhu, gdje se sužava skrenuo desno i izašao na vrh. Sišao Šentanskim plazom. Razmere: Uspón po tvrdom smrznutom snijegu, pred srednjim dijelom Centralne grape kaša djelomično predire ali bez većih problema. Silazak po "Šentancu" bez većih problema: gore smrznut sneg, sredina predirajuća kaša na pršiču, dolje smrznuto, mjesta ledeno.
Kad sam mislio da sam jedini današnji zaspanac, pridružila su mi se dva prijateljska turna skijaša s prijaznim psom, tako da nisam imao loše savjesti. Hvala za prijatni razgovor i društvo.
Unatoč idealnim uvjetima, nema potrebe raspravljati o zimskoj opremi za takvu turu.

vrlo stručno izvedeno, čestitam