Kada sam zadnji put popela na Mangart, prolaznik mi je dao ideju da bi na Krn mogla i priplezati. Do sada mi put nije bio poznat, zato sam se odpravila istraživati. I ovdje na hribima bilo je o samom putu malo napisanog (u usporedbi s drugima). No i nakon istraživanja u subotu sam se podala na put... stvar preizkusiti uživo. Start rano (za mene) zjutro u Drežnici. Zatim dalje kroz šumu, mimo paštine, dalje u šumu do bivaka na Črniku, odatle uskoro u stijen. U još jednu fantastičnu stijen. Nagib cijelo vrijeme niti malo ne popušta, dolje veličanstveni ponori. Varovala, gdje jesu, u odličnom stanju, gdje ih nema, pa nema. Na strmim travama možda gdje ne bi bila odviše, možda je baš to ono što putu daje poseban šarm. Jer sjeverna strana, dobršen dio puta u sjeni, loša strana bila da su trave ponegdje još uvijek mokre i posljedično opasne za zdrs. Priplečeš se doslovno do skloništa. I onda skok na vrh. Na samu subotu gdje su svuda opet procesije, nas je bilo u stijeni svega možda 6,7.. Prava milina.