Ove proljeće sam došao na ideju da probam prijeći u 1 dan 5000 visinskih metara. Do sada sam nekoliko puta došao do 3000 m u 1 dan i jednom prije nekoliko godina 4000 m u roku 24 sata (od 8:00 ujutro do 8:00 sljedećeg dana).
Budući da sam daleko od brzih planinarskih trkača, trebalo je naći neki dobar teren za takav podvig. Ukupna udaljenost ne smije biti preduga, također nisam htio ponavljati isti uspon više puta. Prvo sam razmišljao gdje ima nešto prikladnog u Julijcama. Možda kombinacija Vrata i Trente s usponima između, ali na kraju nisam našao ništa prikladno. Na kraju sam shvatio da će biti najbolje kombinirati 3 uspona u Kamničkim Alpama.
Dakle u srijedu rano ujutro došao sam u Kamnišku Bistricu, natočio vodu i nastavio autom do donje stanice žičare za Kokrško sedlo. Tamo je bio start. U 2:10 krenuo sam prema Grintavcu. Mjesec je svijetlio punim sjajem i čim sam izašao iz šume, mogao sam ugasiti svjetiljku. Čudesno. Kratak odmor na sedlu, zatim dalje na vrh, koji sam dosegnuo u 3 sata. Kratak pogled po okolnim planinama prije izlaska sunca, zatim polako natrag do auta. Tamo zamjena boce, malo okrepčila, drugi uspon se mogao početi.
U 7:30 krenuo sam prema Koroškoj Rinki. Malo sam već bio umoran, ali je išlo. Još je bilo dovoljno rano da nije bilo vruće. Kao i obično, gužve preko Žmavčarja nije bilo. Tko je toliko lud da ide u tu strminu? U 2 sata probio sam se do bivaka, zatim do Rinke još 1 sat. Drugi uspon je tako bio završen, s vrha sam na jednoj strani gledao Grintavec, koji sam napustio prije nekoliko sati, na drugoj pak moj zadnji cilj. Slijedio je spust do auta. Tamo ponovno užina i zamjena boce.
U 13:25 nastavio sam spust prema izvoru Kamniške Bistrice, koji se završio na parkiralištu malo iznad koće kod izvora. U 13:50 završilo je silazenje, počeo je uspon prema Kamniškom sedlu. U najvrućem dijelu dana bio sam u šumi, inače bi bilo prilično teško. Pa ipak je bilo, osobito taj uspon malo ispod Pastiraca. Na klupi sam se zaustavio, malo gricknuo, popio nešto pa je lakše nastavio. Vrućina je polako jenjavala, malo je zavijevalo i već sam sjedio na klupi na sedlu (16:30). Pitao sam se, hoću li stvarno još na Branu nakon svega toga. Ali ne. Ako sam došao tako daleko, mogu i to. Polako, korak po korak, približavao sam se vrhu. Tamo sam bio u 17:30.
Zatim ponovno spust cestom uspona. Kad sam došao do parkirališta, sunce je zašlo, ponovno se vidjelo toliko koliko na početku ture. Ispred mene je bila još pola sata hoda do auta. Kad sam došao do Žagane peći, probijena je granica 5000 visinskih metara. Vjerovao sam da mogu takav podvig, ali dok nešto ne napraviš, ne možeš biti potpuno siguran. Tu je cilj bio ispunjen. Umoran i čudesan dan, koji će mi još neko vrijeme ostati u sjećanju, iako mi takvih i sličnih izazova u budućnosti neće nedostajati.