Nisam organizator, nikad nisam bio, unatoč tome što sam više puta dobio tu oznaku. Bio sam na većini prosvjeda u zadnjem desetljeću, od prvih u Mariboru koji su odnijeli Kanglera i njegove radare, pa na prosvjedima u parku Zvezda prije nekoliko godina kad je policija prvi put upotrijebila top, tada još stari, također na okupljanju desnice, nekoliko puta na Prešercu petkom, pa na Trgu Republike. Kao promatrač, fotograf, snimatelj videa, reporter, suzavac i ja smo već na ti.
Obično negdje na rubu pratim događaje. Ne miješam se, ne provociram, nisam pred megafonima, mikrofonima, ne nosim transparente, ne vičem parole.
Da ne budem krivo shvaćen. Naravno imam svoje mišljenje. I komentiram situaciju, bilo online, bilo s sugovornikom na trgu, ulici, cesti. Hodam okolo s otvorenim očima, ponekad suzavim od suzavca, našiljenim ušima koje često ispunjavaju sirene, ošamućujući zvuk helikoptera, eksplozije, trube.
Prosvjedi su osnova. Srž demokracije. Podržavam svaku osobu koja izađe na ulicu. Čak i ako se ne slažem s njim. Jer je napustio sigurno sklonište kauča i ekrana. Ustao je i otišao. Javno se izložio. Naglas rekao svoje mišljenje. Za razliku od mnogih koji su glasni samo iza tipkovnice.
Jer želi da se nešto promijeni. Jer nije zadovoljan. Jer je sit.
Kraj disclaimerja.
Danas sam se biciklom vraćao iz centra. Svaki dan prolazim Trg republike. Ovaj put razumljivo sporije, cik-cak mimo prosvjednika. Zaustavim se, poslušam govornike, nakon nekoliko minuta nagazim pedale i pokušam probiti se Slovenskom prema Viču.
Zaglavim se između ljudi s jedne strane i oklopljenih jedinica policije s druge. Povucem se na rub ceste i pratim događaje. Kao i mnogi drugi koji su šetali iz kupovine, pili kavu u obližnjim lokalima, odlazili s posla. Šarena družina, od starijih gospođa, vidio sam i mamu s kolica, pa do školara koji su zbunjeno gledali događaje. Obično gradsko popodnevno komešanje dobilo je novu dimenziju.
Neobičnu policijsku konjicu, režanje policijskih pasa, glasni policijski helikopter nisko nad gradom, do zuba zaštićene i naoružane policijske kornjače. Između ogradâ i policijskih kanti koje pale svoje sirene. U daljini vidim da se približuje i vodotop.
Pizda, od mirnih prosvjeda u nekoliko minuta nastalo je fakin' ratno stanje. Bacanje suzavca u leđa, u prolaznike, odguravanje svih bez reda, snažan mlaz vode usmjeren u svakoga tko je bio tamo. Bez obzira je li prosvjednik ili tata s vrećom iz Hofera, učenik koji čeka autobus zaglavljen u gužvi bog te pita gdje. U centru grada totalni kaos.
Potpuno nebitno u ovom trenutku tko je za PCT a tko ne, tko je cijepljen a tko ne, tko podržava koju stranku, ili protestira ili se samo nije sakrio na vrijeme.
Janez Janša i njegova klika više ne bira sredstva. Nije mu stalo do naroda. Briga ga ustav koji kaže da u Sloveniji vlast ima narod.
Ali što posiješ, to i žanješ. Slovenac dugo savija leđa. Ali i leđa jednom puknu. I tada Slovenac udari. A koga pogodi, taj se više ne digne.
Kao što je rekao Matija Gubec, vođa seljačkih buna u srednjem vijeku - gospoda izgleda velika samo dok narod kleči.