Samo obavljam svoj posao.
U zraku osjećam već prilično primjetnu nervozu i zbog toga sam danas ustao ranije nego inače. Taj osjećaj me vodi u 1991., lipanj. Tad sam imao 12 godina i od bake (nune) smo dobili poziv s Primorske u Maribor da su na graničnom prijelazu s Italijom tenkovi. Naravno da smo svi, otac na čelu, to prvo potpuno zanijekali, doslovno. Vjerojatno je nana nešto pomiješala, stara je, možda samo imaju vježbe s oružjem itd. Bili smo u poricanju, činilo nam se previše nevjerojatno da bi to moglo biti istina, sve dok nismo čuli u vijestima da smo zapravo stvarno u ratu. Tad nisam bio sposoban shvatiti cijelu realnost i obraditi sve informacije koje su se događale oko mene, jer su se dogodile prebrzo i bio sam premlad. Sjećam se tog osjećaja i današnji osjećaj je jezivo sličan onome iz 1991. Neki obrazi su isti.
Uz jutarnju kavu sam pogledao zanimljiv vlog na temu »samo obavljam svoj posao« i odlučio i ja staviti svoj lonac na istu temu. Djelomično zato što sam jučer dobivao komentare da obrađujem »unicorn« tematiku (#nobenezamere). Zato danes nešto malo konkretnije, lokalno, današnje. Nešto što se nadam nije tako apstraktno i bit će lakše razumljivo. Očito je svima nama jasno da smo u novom modnom trendu »samo obavljam svoj posao«, »nadređeni mi je tako naredio« i »tako smo dobili upute«. Vjerojatno svi znamo o čemu govorim.
Ti izgovori, jer ih ne mogu i ne želim zvati drugačije, povukli su me u naizgled nepovezani događaj, na godišnjem prije dvije godine. Uz jutarnju kavu, na terasi, uz zvukove galebova, pregledavao sam internet i naišao na projekt fotografkinje Marine Amaral iz 2018., the Faces of Auswitz. Digitalna koloristica odlučila je barvno retuširati slike ljudi koji su umrli u logoru Auswitz Birkenau i s tim gestom odati počast sjećanju na umrle. Njezina najodjeknija slika je slika 14-godišnje poljske djevojčice po imenu Czesława Kwoka, snimljena samo nekoliko sati prije njene smrti (dolje).
Nisam pretjerano zainteresiran za povijest, tad me je nešto privuklo. Pogled te djevojčice me šokirao, još uvijek. Još nekoliko klikova me vodilo kroz web stranice koje opisuju strahote dogodile se prije oko 75 godina i koje neću detaljno opisivati jer ne želim pokvariti vaše subotnje jutro. Dotaknut ću se samo najčešćih izgovora (odgovora) koje su nacisti davali na suđenju u Nürnbergu. Nećete vjerovati, ili hoćete, ali najčešći odgovori bili su: »samo sam slijedio naređenja«, »nadređeni mi je tako naredio« i »obavljao sam svoj posao«.
Priča Drugog svjetskog rata doživi preokret na kraju rata kad se masovna psihoza tadašnjeg režima razbija i glavne egzekutory dovedu na suđenje u Nürnberg. Nemam sve podatke što se s njima tad događalo, pretpostavljam da ih nisu štedjeli. Najviše me potreslo činjenica da su ti ljudi tijekom cijelog razdoblja bili čvrsto uvjereni da s onim što rade nema ničeg lošeg. To je taj dio priče koji me najviše potresa, doslovno šokira i ostavlja bez riječi.
Ako ste ikad slučajno ili namjerno naišli na njemačkog iscjelitelja Bruna Groeninga onda znate da je među njegovim »pacijentima« bilo puno onih zavedenih od tadašnjeg režima koji su samo slijedili naređenja. Bolesti, umorni i traumatizirani. Jedan od vojnika koji je tijekom rata radio u logoru rekao je sa suzama u očima: »...bili smo mladi i radili smo što su nam naredili, nakon rata smo ostali sami sa svojim demonima.«.
Dragi moji, i ova psihoza će se jednom razbiti, vjerujte mi da hoće. Ne znam hoću li ja to doživio, ali jednom će svega ovoga biti kraj. Tada ćete vi koji danas samo obavljate svoj posao i slijedite naređenja morati nastaviti živjeti s tim istim ljudima i morat ćete preživjeti prije svega sami sa sobom, što vjerujte će biti teži dio zadatka. Ljudi koji vam danas daju naređenja kojima slijedite tada neće biti tu da vas brane. Ostavit će vas same sebi i vašim demonima.