Nešto vremena sam razmišljala objaviti li ovu priču ili ne, ali ipak, da ne mislimo samo o neodgovornim Čehima i drugim strancima, pogledajmo na svoj prag.
Subotnje jutro šetnja oko Donačke pa na vrh. Start ispred Žerakove kuće oko pola jedanest. Na parkiralištu dva autobusa, zanimljivo, pomislim, parkirali su do ponedjeljka ujutro. Izletnik Celje.
Ali uskoro shvatila da su dovezli djecu jer se čulo puno glasova u šumi. No, dohitnemo ih u uvjerenju da će skrenuti desno prema Rudijevu domu.
Nije bilo tako. Iznenađeno gledam u tu dugu kolonu djece koja se malo odmara na sedlu.
Moje pitanje: znate li kamo idete, poznajete li put ...
Malo im opišem put, upozorim na opasnosti, bolje da promijene smjer ...
"Ne plašite nas", odgovara gospa, "taj put su nam odabrali. Imamo vodiča sprijeda, recite i njemu." S gospodarom se već razgovarao moj muž, zatim i ja, ali rekao je da poznaje put i da će djeca moći.
Strašno. Znala sam da im neće biti lako, ali mi nije bilo jasno kako vodič može preuzeti odgovornost za svu tu djecu, neki su imali oko pet godina.
Kad smo se vratili na polazište, sreli smo vozače, s kojima se odvijao razgovor. Djeca je srećno stigla na vrh, učiteljice su bile zabrinute ...
Nakon razgovora shvatila sam da uopće nije bilo vodiča, nego je skupinu vodio neki stariji domaćin koji vjerojatno dugo nije bio na tom putu, bila je djeca od 1. do 3. razreda i pretpostavljam da su imali sportski dan i radnu subotu.
Pitam se jesu li učiteljice bile svjesne svoje odgovornosti, da uopće nisu imale pojma na koju put se upuštati i to bez vodiča s licencom, jer da su ga imali, pružio bi djeci malo više lijepih trenutaka i uživanja u prirodi.
Priča se ovaj put srećno završila, ali trebalo bi govoriti o odgovornosti odraslih osoba.
Gdje su ovdje roditelji? Jesu li možda znali kakav put će njihova djeca morati prijeći?
Lp!