| VanSims12. 07. 2013 21:19:28 |
Prošle nedjelje približio sam se Krniškim skalama (Gartnerkofel) po malo drugačijoj varijanti od prethodnika i većine pristupnika tom vrhu.
Počinjem u selu Möderndorf kraj Šmohora, točnije na početku slikovite klance Garnitzenklamm, gdje parkiram na parkiralištu ujutro oko 06:30. Idem u klanac, koji se brzo pokaže u svom najboljem. Ljep, divlji, slikovit. Podijeljen je u četiri dijela. Iza prvog i drugog dijela ima izlazni put, i iza trećeg također. Staza nije baš jednostavna. Prvi dio još tehnički nezahtjevan, drugi i treći djelomično zahtjevni. Dakle, paziti na ograde, posebno kod visoke vode, mokrog... Zadnji dio već graniči s zahtjevnom stazom pa tamo s djecom i neiskusnima oprezno! Ipak, za prosječnog planinca naviklog na ograde ne predstavlja veće probleme i ljepota nadoknađuje trud. Vrijeme: dobrih dva sata.
Nakon kraja možemo nazad drugom lakom stazom ili nastaviti. Ja nastavljam prema Kühweger Alm (dobar sat). Odatle prema Kühweger Thörl (cca. sat i pol). Odatle se otvara pogled na Mokrine i sve standardne vrhove pored: Malurh, Konjski špik, markantni Veliki Koritnik... Dosad se može doći i iz Mokrina (cca. sat i pol). Odatle desno (lijevo ako iz Mokrina) na Kammleiten, poznat po zanimljivoj stijeni drugačijoj od okolice i lijepim kristalima (cca. pola sata do vrha).
No, lijevo (desno iz smjera Mokrina) ja sam krenuo. To je penjački SZ greben Krniških skala. Ali ni jednog smjerokaza, ni markacija  Idem 50-100 m slabo vidnom stazicom i onda na stijeni pod šljunkom vidim crvenu točku. Crvene točke i crte vode cijelu stazu. Staza je dakle dobro sakrivena da netko od manje iskusnih, kojih je tamo sigurno puno, ne zaluta na nju. Penjanje bi prema zapisu Vida Pogačnika na Summitpostu (http://www.summitpost.org/north-west-ridge/204826) trebalo biti cijelo UIAA I. OK, poznavatelj je poznavatelj, ja mislim da barem na nekim mjestima (barem ključnima) doseže barem II-. I da je staza baš 'easy', kako piše, no, kako za koga. 
Staza se odmah na početku postavi konkretno okomito, početni dio najstrmiji, stijena razlomljena, hvatišta u redu. Nakon najstrmijeg dolazim na izloženu rampu, na kraju nje čujem ljude iznad sebe, kraj mene proleti kamen  (kaciga naravno gdje treba biti i preporučljiva za ovu stazu). "Achtung!", viknem. Staza se opet uspravi, moram prijeći prvo scary mjesto tj. iz strmine direktno u poprečnicu oko izbočenog 'čučka'. Onda susretnem te ljude - Čehe koji su sišli tom stazom.  Ljepo se pozdravimo i idem dalje. Staza zatim malo lakša na neko vrijeme (hod po travi, stazicama, tu-amo penjanje...) ali poteškoće daleko od završetka. Tako dođem do točke gdje se vidi vrhnji križ ali to je tek cca. na pola puta. Upravo tu je ključni dio staze. Strm uspon po stijeni s malo lošijim hvatištima zatim po izloženim dijelu gdje na 1-2 metra praktično nemaš gdje stopiti ili treba ići oprezno korak po korak. Vid Pogačnik prolazi taj dio suvereno s štapovima u rukama.  Ili se samo tako dao slikati. 
Čak i tada nije kraj. Strmina se ublažava ali stijena postaje nešto manje razlomljena. Zatim slijedi mjesto gdje treba malo spustiti penjući se i već sam kod kutijice. Frekvencija upisa: oko 2-3 na dan. Saznam da su ti Čehi iz Pardubica. Odatle se čini strmo ali približivši se stijeni vidim u njoj žlijeb. No, ovdje će ići. U sredini nestanu pike. Siđem i otkrijem da idu lijevo. Slijedim ih i malo se zbunim pa shvatim da bih došao na isto mjesto slijedeći žlijeb do kraja, a lakše bi bilo.
Tu penjanje praktički završava. Slijede izloženi prolazi slični možda onome na penjačkoj stazi Rogatec prije nego postane hodanje. To se dogodi i tu i ta staza se nakon minute-dvije priključi na normalnu, odatle još minutu-dvije do vrha.
POVJETAK: VRLO ZAHTJEVNA OZNAČENA STAZA. Markacije očito obnovljene (prema Rokovom zapisu iz 2007.). Crvene su (stare blijede plave još vidljive na nekim mjestima). Na stazi paziti jer puno drobirja, hvatišta i stopići prilično stabilni. Početak strm, kasnije manje, stijena na početku dobro razlomljena, kasnije malo manje. Iako greben, staza prepadno izložena samo na nekim mjestima, dakle nije klasični greben (kao triglavski) gdje vidimo provalije lijevo i desno odjednom. Struktura planine posebna tj. grapovi, tornjići... i na penjačkoj se vidi pravo značenje slovenskog imena Krniške SKALE - staza vrlo slikovita. Staza NIJE OSIGURANA. Nema nijedne ograde, i ako se dobro sjećam ni kuka za konopčano osiguranje. Kad sam već spomenuo penjačku na Rogatec (također nezasegurana): ova je za stupanj teža. Ipak, tko je savladao Rogatec bez problema i ima barem malo iskustva s vrlo zahtjevnih staza ili bolje zahtjevnih besstaznih, ne bi trebao imati veće probleme.
Na vrhu panorama prilično dobra. Vide se italijanski Julijci (do naših nekako ne), pa Karnijski greben do Ojstrnika, do Cogliansa, jug do Kanalske doline, sjever Ziljska dolina i Ziljske Alpe naravno Dobrač. Skriveni ostali Dolomiti (i Lienški) i Visoke Ture.
Siđem normalnom stazom i na gornjoj stanici žičare popijem pivo, zatim natrag do Kühweger Thörl i Kühweger Alm. Tamo postanem gladan i naručim Bretteljause tj. kobasicu, špek, sir na tanjuru s kruhom i pivom. Vrlo dobro je prošlo. Gazdarica (nakon što pita odakle sam) me iznenadi slovenskim, koje je učila dvije godine u školi. Malo je tražila riječi (neke sam joj šapnuo) ali joj je išlo dobro. Bio je i crni pas (sličan novofundlandcu) koji me stalno promatrao. Ne znam je li zato što sam stranac ili mu je dišala moja kobasica!
Gazda mi kaže gdje nazad. Stazu je dobro opisao ali sam je malo tražio zbog slabije označenosti (da, događa se i Austrijancima). Na jednom dijelu staze praktično nije bilo markacija. Onda čujem potok iz klanca i dolazim do lijepe crkvice St. Urbani iznad nje. Nekoliko minuta s staze, bila otvorena i činila se lijepom. Odatle još dobrih pola sata do auta. Nazad skrenem do Trbiža na sladoled (Italijani bolji od Austrijanaca) odatle kući.
Super izlet!
| (+2) |  | |
|
|