Moram reći da me Grintavec mamio već nekoliko tjedana. Svaki dan na šihtu smijao mi se i zvao me gore. Jučer sam se odlučio ići gore. Radio sam samo do 17:00. Dobri sat kasnije bio sam kod teretne žičare i krenuo pješice. Opremljen dobrim supericama, štapovima, kratkim hlačama, majicom, malim ruksakom: gel, čokolada, 1l maratonke, mobitel, i naravno pun energije koja se nakupljala u meni već nekoliko mjeseci. Malo prije Kokrškog sedla sustigao sam tri planinara s punim ruksacima i kacigama, najvjerojatnije namjeravali prespavati u zimskoj sobi jer je koča još bila zatvorena. Na sedlu se ne zaustavljam jer je malo zahladilo kad je zavijao vjetar. Žurim dalje... ispod "ovnog čira" susrećem planinara koji silazi, samo ga pozdravim, on pa op,op,op...
Kad sam usred vrha, zaustavim se. Občudujem te Grintovce koje dugo nisam vidio.
Zadnje mjesece gledam ih samo izdaleka. Samo stojim i gledam. Shvaćam da sam propustio cijelu proljeće u brežuljcima. Malo razočaran ali sretan što sam opet tu...
Idem dalje sporijim tempom. Kad sam na vrhu zavrištím od sreće. Sretan sam kao da sam prvi put gore. Ali nisam bio ni ove godine. Pa ipak...
Malo se ogledam okolo.
Lice okrenem suncu koje je sad potpuno blago u usporedbi s prije nekoliko sati kad me peklo na poslu. Treptam i upijam svježinu i moć prirode koja puni moju dušu žednu gorske svježine kao pustinja kiše...
Postaje hladno pa se spustim oko trista visinskih metara niže. Tamo mi stane korak. Opet občudujem Grintovce. Uskoro se u meni bude misli prošlosti, sve lijepe stvari koje sam doživio gore i daleko okolo.
Mnogo sjećanja, trenutaka, raznih veza, prijateljskih, ljubavnih, bilo je lijepo, teško, naporno, čudesno.
Tako samo sjedim i gledam slike davne prošlosti kad me probudi šušanj vjetra.
Pogledam na sat... Kasno je već. Pohitim dolje.
Kliznem se još preko tog dijela snijega na stazi koji je ostao, uz onaj na ravnici.
Oko pola deset srećno kod auta...
Prijetno umoran ali unutarnje zadovoljan.
Ovo treba ponoviti!