Danas na Grintovcu. Auto sam ostavio na kraju ceste nad Suhadolnikom i nastavio preko Taška na Kokrsko sedlo te na vrh. Na povratku sam se iz sedla popenjao oko 50 visinskih metara po putu na Kalšku goru, zatim skrenuo desno na poprečni put pod oštrim grebenom Kalške gore i glavnog Kalškog grebena, po kojem sam išao dok nije stigao do kamenja nad ravnicom Pod grebenom, odatle ravno kroz šumu do auta.
Vrijeme je bilo ujutro oblačno, maglovito i očajno depresivno, koću na Kokrskom sedlu ugledao sam tek nekoliko metara prije nje. Zadnjih 200 visinskih metara ispod vrha Grintovca se potpuno razvedrilo, tako da su razgledi s vrha bili zaista veličanstveni. Vjetar koji je puhao u gornjem dijelu nije bio prejak. Na putu sam sreo oko dvadeset planinara, u velikoj većini zapravo planinarki, nekoliko ih je bilo potpuno sama. To mi se posljednje vrijeme čini nekako raširenim fenomenom, što vrag rade momci?
Iznad Kokrskog sedla privukla mi je pažnju put pod oštrim grebenom Kalške gore i grebena. Imao sam dovoljno vremena, pa sam krenuo po njoj. Zanimljiv i silno razgledan (Kočna i Grintovec kao na dlanu) lovački (možda pastirski) put, nekad očito ručno isklesan vodi po travnatim obroncima i preko brojnih grapa, od kojih su jedna ili dvije malo teže prolazne jer su poplave odnijele put, ostali su mješavina prilično strmog tla i pijeska koji se ruši pod nogama.
Otprilike kilometar od Cojzove koće na visini oko 1800m zaključano zajetje vode, malo kasnije počinje pojas ruševja, koji je nedavno obrezan uz put. Nakon kraja ruševnog terena put vodi kroz vrlo strme šume nad Taškom i dalje nad Starim putem. Put, ispod kojeg su 200 ili 300 metarski ponori, tu i tamo širok jedva za dobar čizma, nagnut i zemljan, pa hodanje po njemu u vlažnosti nikako nije preporučljivo. Put se nastavlja pod oštrim grebenom još oko 500 metara dulje od stare staze, zatim se preko zaraslog grebenčića elegantno spušta u grapu i dalje na kamenje. Odmah iznad kamenja primijetio sam dva klina, očito namijenjena ljestvama, kojih već davno nema, više gore čak veću stijen s izblijedjelim crvenim markacijskim točkama.
Od kamenja dalje puta nisam više tražio, nego sam išao ravno dolje prvo grapom, zatim gustim smrekovim i kasnije lišćarskim šumom, dok nisam stigao na stari put tik prije raščestanja za put preko Taška.
Zimska oprema nigdje, ni na vrhu Grintovca naravno nije bila potrebna.