Jučer (srijeda, 21. listopada) preko Najnar štant i Petkove njive na Korošicu i natrag. Ogranak lovačke staze još uvijek je na visini oko 1000 metara, samo korijen koji je lani služio za orijentir, već je pomalo trhlao. Malo prije nego se staza prebaci na zapadno pobočje, treba dva puta prijeći zemljani jarug, u kojem se za par metara staza skoro izgubi. I jer jaruga dolje ima nepredvidivi izljev, hodao sam tamo prilično oprezno.
Nastavak je u stilu lovačkih staza. Staza je katkad zatravljena, nekamo izložena nad strmim travama i šumskim obroncima, katkad uska, al uvijek prilično dobro praćiva i jako malo uhođena. U šumi, iako je jesen, nije ni previše prekrivena lišćem. Za spodmolima (jamama, u zadnjoj vidljivi ostaci vatre) popeo sam oštro desno i gore preko kratkog previsnog praga, pri čemu mi je ljubazno pomogla konopna petlja, ko zna kada privezana na korijen. Na stijeni pod njom prema pravcu pomaže i crvena crta. Po jaruzi od čvrstog svijetlo sive stijene (tamo dolje je također crvena crta) popenjao sam oko 25 metara gore (prvih 5 metara dobra I, ostalo lako) i po stazici skrenuo lijevo u šumu. Još nekoliko desetaka metara i našao sam se na stazi koja ide preko skoka. Osim navedenih, drugih tehničkih poteškoća na ovoj lijepoj stazi nema.
Šraj peski su napravljeni za silazak, po desnom rubu tik pod стенom činio mi se uspon najlakši. Prvi snijeg je u ruševju na rubu Petkovih njiva. Na drugoj strani u jaruzi, kojom ide staza do pogorišta doma, bilo ga je oko 20 do 30 cm. Dovoljno da sam se među stijenama nekoliko puta zario do pasa. I zario bi se još više da nije bilo dan ili dva starih otisaka stopala, na osnovu kojih sam većinu takvih zamki uočio na vrijeme. Hvala prethodniku! Sunce, inače skriveno iza oblaka koji su mi sisali energiju na Šraj peskima, povuklo se magli na Korošici. Spaljena koća izgledala je baš strašno, kao da gledaš stare crno bijele slike ratno bombardiranih kuća.
Osjećao sam se nelagodno i prilično brzo se vratio natrag na Šraj peske gdje je još uvijek sijalo sunce. Već niže dolje u šumi kod mjesta odcepa lovačke staze ugledao sam blijedi natpis "Lovačka" sa strijelicom, koju uspinjanjem nisam vidio. Baš nisam imao volje istraživati u kakvom je stanju skok oko 100 višincev niže. Također nisam osjećao entuzijazma za obilazak mimo kamena na prusiku od Lijaneje (jednom davno me je već spasio, i tebi hvala, Anton!). Vratio sam se po putu pristupa. Išlo je kao munja, čak i dosadno dvostruko prelazak jaruge prešao sam bez posebnog oklijevanja. Možda zato što sam uspinjanjem na kritičnim mjestima malo jače pritisnuo rubom đona i ostali su otisci stopala u zemlji koji su na povratku bili baš dobrodošli.
Jedan prekrasan dan iza mene: sunce, šodrje, snijeg, magla i upravo pravi broj ometića na prvinskoj lovačkoj stazi po divljim i usamljenim krajevima.