U odnosu na današnje "ograničenja" bilo ih je tada puno.
Budući da nismo svi imali te sreće voziti aute, ture smo počinjali u dolinama. U Mojstrani, Bohinju, Kranjskoj Gori, Ratečama, u Črnoj, Mežici, kod Plesnika u Logarski, u Lučama,... Tu je vjerojatno sada i jedino ograničenje (zatvoreni put u Tamar), uz ponekad zaslane cijene parkiranja. Tada to nismo shvaćali kao ograničenje.
"Ograničeni" smo bili javnim prijevozom od kuće i natrag. Da o graničnim planinama i prijelazima granice uopće ne govorim. Na svakom prijelazu popis opreme u ruksaku, od fotoaparata do konopca. Opremu si mogao kupiti samo u Austriji ili Italiji, ili još dalje. Naravno, morao si je skrivati od carinika. Ili si prelazio granicu sa starim cipelama, starim ruksakom, vraćao se s novim.
Sjećam se da sam jednom u Mariboru dao cijelu plaću za dvije puhašte bundice bez kapuljače (Toper).
Sljedeću sam dao šivati kod krojačice. Nije bila jeftina, ali s više puha i napravljena po želji.
Na prijelazima granice mogao si imati ograničenu količinu novca kod sebe. Obično premalo za turu. Na prijelazu švicarske granice morao si imati veću količinu da te uopće puste dalje!
Spavali smo uglavnom napolju. Aha, tu je bila prednost pred sadašnjošću. Koja se zakomplicirala sredinom 90-ih, kad su nas policajci u Tamru bacili na noge usred noći i morali smo pospraviti logor. Unatoč tome što su preko dana (bila je nedjelja) tu na ražnjevima pekli neki iz najljepšeg grada.
Bivaci su bili uglavnom zaključani i namijenjeni lokalnim. U logarskom kraju popeo sam većinu smjerova, a samo 2x prenoćio u bivaku.
Na graničnim vrhovima su obično komplicirali graničari, posebno zimi.
Zimi su koče u visokogorju bile zatvorene. Inače ih nisam nedostajao, ali razlika je od današnjeg otvaranja koča vikendom.
Za ekspediciju na drugi kontinent morao si zaraditi visinskim radovima. Nisi mogao, kao sada, samo kupiti letališnu kartu i otići bilo gdje.
Korl, kod kuće si promašio. Nisam bio među onima koji su rasipali bivšu državu. Čak sam plaćao samoprispevak.