U četvrtak slobodnog dana krenuo sam na turu koju sam dugo imao na oku, Mangart iz Loške Koritnice. Do Loga pod Mangartom više od tri sata vožnje koja se vuče autocestom, postaje zanimiva kroz mene manje poznate krajeve od Jesenica nadalje.
Na Predelu prvi put vidim današnji cilj Mangart i zaboravim dugu vožnju. Parkiram kod elektrane i počinjem hod tek malo prije devet. Kroz dolinu put brzo prolazi jer nije falilo lijepih pogleda na Mangart, Jalovec, Lošku stenu i Rombon u pozadini. Svuda voda, cvijeće, tišina, leptiri, milina!
Iznad zadnje kućice u dolini sretnuo sam gospodina i gospođu koji su promatrali srne visoko na padinama, bili su (do vrha) i jedini ljudi na putu koji se još kake 2 sata penjao prema sedlu između Malog Koritniškog Mangarta i Kotove špice gdje stoji bivak, kamo sam kasnije bio namenjen.
Put je zatim išao uglavnom po travnatim poličkama i strmim padinama, zatim opet po stenama doveo do škrbine s prekrasnim pogledom na plava jezera. Još malo pa strmi spust u Hudu škrbinu, uf, zaslužuje to ime. Onda opet penjanje po strmoj travi, negdje osigurano, negdje ne.
Vrh mi se približavao sve sporije ali ipak došao do raskrižja gdje se priključuje put s sedla i tu se samotnost završila - ljudi unatoč kasnoj skoro trećoj uri koliko hoćeš, nekoliko Talijana, uglavnom Austrijanci, na kraju još i manji autobus belgijskih skauta. Bilo je prilično smiješno ući u tu vrevu. Sat na vrhu uz solidno vrijeme i prekrasan pogled svud okolo brzo prošao i vratio sam se prema bivaku. Do sedla trajalo oko dvije sata, onda još pola sata djelomično po izblijedjelim markacijama, djelomično nosom kroz zločest podrt teren i konačno bivak.
Pripremim vreću za spavanje, nešto uveče, slikam kozoroge koji su došli vidjeti tko im remeti mir. Počeo je puhati maglen vjetar i ohladio se, pa sam otišao spavati i probudio oko pola šest ujutro, nažalost prekasno za izlazak sunca.
Nebo je izgledalo svinčano ali imao sam dobar osjećaj da neće dugo tako ostati. I stvarno, kad sam se spustio po kamenju natrag prema Loškoj Koritnici do odvajanja prema Jalovcu, sunce počelo crtati obrise Mangarta i Jalovca nad dolinom, prekrasno!
Odavde dalje modro nebo nadomnom i bijele planine, na Kotovom sedlu duža pauza sa doručkom, onda dalje prema Jalovcu po zanimljivoj stazi koja je brzo prolazila, iznenadio sam još kozorogca s mamom na paši.
Što sam bliže vrhu, više su okolne vrhove (osim Mangarta) već dobijali kape, samo Jalovec ne? Na vrhu "damo pet" s nekim tko me pretekao, ništa zbog toga, pogleda prema Mangartu, dolini Loške Koritnice i igri magli još dovoljno za mene, s druge strane tako tako. Počeo sam se spuštati prema Trenti i uskoro na grebenu ušao u sivi oblak koji je očito pokrio cijelu dolinu.
Kod Zavetišča pod Špičkom dosta gostiju koji su već očajali nad današnjim vremenom i odgodili Jalovca na sutra. Prigodim si ručak i kavu koja mi se, kofetarju, stvarno svidjela, malo popričam s parom za susjednim stolom, onda pod noge prema dolini. Prvo se popelo po kamenju pod Pelcom do škrbine gdje počinje spust po gadnoj gadnoj stazi kroz kamenjar. Sve razbijeno, sipi, skoro na kraju uz 3m strmi skok i oštećena jeklenica. Kad sam nakon nekoliko minuta pokušaja i razmišljanja stigao dolje imao sam malo mekanih koljena. Još malo jeklenica i put se iz zločeste podrtine promijenio u ključeve po travi visoko nad dolinom Bale, s druge strane već vrhovi Loške stene.
Put se još prilično dugo ugodno spuštao, vidio sam prvog svisca u životu, iako nije zviždao čokoladu jako sam se obradovao. Polako počelo prvo grmlje, stazica postajala sve više kozja s rijetkim markacijama, oko 100m nad dolinom očito skrenuo na nekakav neoznačen ali samoinicijativno osiguran (svrdlači i tanka jeklenica) put preko suhog potoka tj slapa. Sigurno iako nelagodno dovelo me do položnog kamenja, za 15 min do prve markacije, onda samo još manje od sata dolinom do elektrane gdje me čekao auto.
Na putu zaustavio se još kod Rabeljskog jezera. Uf kako uživno pljusnuti u njega i oprati sol sa sebe. Onda opet tri sata vožnje koja je brzo prošla u dobroj volji nad prohođenom turu koju bih ponovio još kad, još radije u društvu. Stvarno lijepi i samotni krajevi tu su, Mangart i Jalovec pa stvarno mogočni visoko nad dolinom.