Kad smo prije mjeseca otišli s kćerkom na Triglav, sin nije mogao sa sobom jer je imao virus. Zato sam mu obećao da ćemo ići prvom prilikom, i to po malo zahtjevnijoj varijanti nego prije dvije godine kad je prvi put gore (klasika Krma-Triglav). Otišli smo u ponedjeljak trinaestog (jer navodno ponedjeljci u vrhuncu sezone na Triglavu ima najmanje ljudi), da uhvatimo Stolp prije renovacije (bit će super pogledati to čudo, prazan Triglav). Vozimo se u Vrata, tu smo malo prije pet (na parkiralištu shvatimo da smo vozili točno za gospo koja uzima parkirnine i prokliznemo mimo ). Kao što se očekivalo, prilično nas je krenulo prema Očaku. Mimo Doma i po ravnini idemo brzo, pretečemo neke, divimo se Steni. Većina ide lijevo, mi na razvilu desno prema Luknji. Uz put prema njoj pogled stalno bježi prema suncu koje izlazi iza nas. Na Luknji vjetar očekivano, ne zadržavamo se. Početni uspon nas brzo zagrije, i zahtjevnošću i pogledima na obronke Pihavca i Gamsovca (sjećamo se kako smo jeseni tamo sreli znamenitog velikog kozoroga i divili se najboljem pogledu na Očak). Prve planinare strance pretečemo tek na plezarskim dijelovima (jedna jeklenica poderana i labava, ali ništa bitnog). Onda opazimo i izbliza divimo se kozorogama. Kad stignemo do Sfinge malo bacimo pogled preko da uhvatimo uživo vrtoglavi pogled koji u Planinskom muzeju u Mojstrani sad nude kao turističku atrakciju s 3D naočalama. Na putu preko Plemenica nismo očekivali veliku gneču. I stvarno, osim spomenute grupe stranaca do spoja puta s Doličem sretnemo samo jednog koji se već spušta. S Doliča preko Škrbine penje se ih više, ali u usporedbi s povorkom na glavnom grebenu ovdje još osjećamo samoću. Na vrhu gdje stižemo malo prije devet završava, ali srećom bez hladnog tuša kao što smo ga s kćerkom doživjeli prije mjeseca (muhe...). Vrijeme božansko, gotovo ne duva, čekamo red za sliku pred Stolpom, pomalicamo, nahrani gavrane i krećemo se odlučivati kojim putem natrag u dolinu. Već na startu smo znali da nećemo pokvariti ture stajanjem u redu na glavnom grebenu. Oklijevali smo između tri opcije: ili s Škrbine natrag na Pode, pa onda ili na Dolič pa do spoja mulatjere sa Zadnjicom i uspon natrag na Luknju, ili Kugyevom policom na Kredaricu (jedna od ovih dviju nam je mamila jer smo htjeli vidjeti nailazimo li na g. Žaklja kod Triglavske vojašnice); ili s Škrbine lijevo Gorjanskom na Planiku pa onda prečnim putem do Kredarice. Na kraju Gorjansku jer mi se čini da će za malog biti veći užitak. Put kao obično nabijen, krušljiv (stalno paziti ne prosuti kamenje nekome dolje; taj podrezani dio u gornjoj polovici vjerojatno svake godine dublji), ali stvarno lijepo uvijen skoro ništa istrošen i ravno prav dobro osiguran (na jednom mjestu vidio izvučeni klin pa kraj jedne jeklenice visi, ali ništa ključnog). Na Gorjanskoj smo bili potpuno sami! Na pogledu kači na grebenu smijemo se. Tek dolje sretnemo nekog ko se penje preko Planike s Krme i pametno odabrao ovu varijantu. Do Planike preko melišta još dosta snežnog polja koje iskoristimo za klizanje. Na Planici dopunimo zalihe tekućine pa prečnim do Kredarice. Na razvilu biramo gornju varijantu nad Kontom i stalno gledamo gore da nam netko ne prospe kamenje. Pređemo melišta i na najnižoj točki nabasamo na snežnik. Zbog nagiba ne može se sigurno prijeći bez opreme. Može se zaobići gore po klancu između stijene i snežnika ili dolje ispod njega desetak metara dolje pa natrag gore melištem. Biramo prvo. U klancu nađemo kacigu (pukla i više nije sigurna pa je ostavim u Domu na Kredarici). Za vrijeme uspona na Kredaricu odlučujemo pogledati i Jamu. Preko šljunka i prilično zahtjevnog terena prijeđemo do nje (taj dio je gnusno zasmeten raznim smećem što dolijeće s Kredarice!), pogledamo je pa na Kredaricu. Na terasi sretnemo i pozdravimo gospo koja nam ponekad poslužuje u Domu na Krimu i zastanemo u kapelici. Onda prema Vratima preko Praga. Čudimo se nekim strancima koji su potpuno neprimjereno opremljeni i u čudno doba jedva vuku prema Kredarici. Iskoristimo kratko melište da malo skratimo spust (tako kratko da ne znam hoće li čišćenje cipela uzeti više vremena od spusta po putu). Usput pretečemo neke strance koji imaju problema s koordinacijom na osiguranim dijelovima, utvrđujemo da je put zbog prometa strašno istrošen, pazimo na Medvedovim skalama i ispod njih sretnemo obitelj kozoroga ravno na putu. Baš kad stignemo do Bistrice iznenada sretnemo g. Žaklja koji preko Praga ide do Triglavskog doma i popričamo s njim. Malo ga još promatramo kako se sporo i bezbrižno penje pa pohitrimo na zasluženi sladoled i pivo u Aljažev dom gdje smo malo poslije tri.