Cipelle MORAJU BITI UDOBNE, čak i ako idemo na više od desetčasovnu turu. Nakon svake ture, bio izlet ili cijeli dan visokoplaninski, stopalo može biti samo umorno i vlažno, nikako oboljele, modrice ili bog ne daj ožuljeno. U planine se ide uživati, na deset i više satne ture zbog užitka, veselja, radosti, zato OBUĆA MORA BITI UDOBNA. Kvalitetne cipele za visokoplaninski teren SU UDOBNE, LAHKE I SORAZMЕРNO "MEKE", manje udobne eventualno "zimskie" cipele, uglavnom zbog težine i robusnog, tvrdog đona potreban za automatske dereze.
Profi alpinisti, recimo gorske vodiče i gorske spasitelje, NIKAD ne nose tvrde visoke gojzare obješene na ruksak. Već nekoliko desetljeća ne. Sada koriste LAHKE i UDOBNE gojzare prikladne za poluautomatske dereze. Nekad, davno davno, su teške gojzare obesili na ruksak kad su obučili pjezaličke cipele i krenuli u penjanje (stručnjak za plus prvu težinsku stupnju bi rekao plezačine). Radije nego obješene na ruksak, sakrili su ih negdje pod stijenom. Danas se uglavnom koriste niske cipele za pristup pod stijenom (approach), zatim se zamijene pjezaličkama.
U 45 godina zalaska u planine, više manje svake godine, samo jednom (JEDNOM!) morao sam odbaciti nove gojzare jer me nakon sata hoda boleo i peckao đon. Ni prije ni poslije, s desetak gojzara - zimskih, ljetnih, cjelogodišnjih, dvostrukih (plastika), visokih, srednje visokih i niskih, bez problema. Neke udobnije, neke manje, neke teže, neke lakše, ali sve od prvih do zadnjih, s jednom iznimkom, služile su svrsi - UDOBNE i SIGURNE za hodanje u planinama.