| jerque30. 11. 2024 22:31:05 |
Ovo pišem s tjedan-dnevnom zakašnjenjem, ali danas je vjerojatno bilo više-manje isto. Bilo kako bilo, Planinsko polje oduševljava u svim uvjetima, samo treba odabrati pravi dio  . U sušnijim uvjetima to je sjeverni rub s brojnim ponorima. Samo mmg., tko više zanima "pozadina", sigurno će naći puno u diplomskom radu iz geografije.
Bez prethodnog znanja o njoj, prošli smo sjevernu varijantu Scilkine staze odnosno uz sjeverni rub. Praktična polazna točka je Grčarevec, gdje su na autobusnom postajalištu u smjeru prema Planini uredili lijepo parkiralište s inf. pločom, parkiralište je praktično i za ciljeve zapadno od polja (npr. sjeverniji dijelovi Planinske gore, Pod Srnjakom...), ipak nije bilo ni blizu puno. Koliko znam, u Lazama na drugom kraju staze parking opcije (kod podružnice i mliječarne) su nešto ograničenije, posebno radnim danima. Dok smo već u Grčarevцу, možemo skočiti do crkvice sv. Luke nekoliko metara daleko, zatim preko glavne ceste, odakle su zapravo dvije varijante staze: uz našu nižinsku (koja razdvaja travnati dio polja s jedne i šumu s druge strane) još "višinska" kroz šumu, koju smo ostavili za drugi put kao obilaznicu za poplavne uvjete.
Koliko se meni čini, nižinska staza (zapravо šljunčana šumske ceste s dosta klupe i inf. pločom) do označenog raščjeа bi trebala biti prohodna većinu vremena osim u "izvanrednim uvjetima", nastavak od raščja prema Jakovici može biti upitniji. Ali do raščja se već "dešava" puno toga. Prvo odmah iza zadnje seoske kuće primijetimo neki betonski polucilindar, kao bunker na ne baš najboljem mjestu. Zemljevid kulturne baštine kaže da je to sabirni rezervoar vode. U grčarevskom "kutu" Planinskog polja nalaze se i neke t.n. "rupe" odnosno učenije estavele, koje ovisno o uvjetima služe i kao izvori i kao ponori. U "izvornom" modu vjerojatno nikad ne prskaju kao gejziri, inače bi sigurno već bile turistička atrakcija. Dalje krajina već podsjeća na "artilerijski poligon", toliko je tih lijevkastih ponora, na mnogim se može naći "rupa" u el. ogradama i prići bliže, navodno čak hodanje po tim "cediljivim" ponorima nije opasno, ali sreću ne treba iskušavati previše. Ali ne okreći se još, jer to još nije vrhunac. Usput, iako Unice i u suši ima dovoljno čak za "izvoz" na Obalu, u "normalnim" uvjetima veći dio nestaje već na južnoj polovici polja, točnije u "ključevima" uz istočni rub blizu Ivanjeg sela. Samo da ti ponori navodno nisu vidljivi neupućenom oku ili nisu ni blizu tako atraktivni kao sjeverni, o čemu se treba još uvjeriti na vlastite oči. Ali otprilike na pola puta do raščja ipak ima akcije. Unica koja dotječe tu nestaje u jednom ponoru skupine Kacanovce, ono što ne može "progutati" pak nekako pod oštrom kutom "odbija" prema istoku.
Od raščja se moglo doći direktno u Jakovicu. Staza (još uvijek šljunčana cesta) ide ravno preko korita Unice, koja je baš prije tog prelaza nestala pod površinu i, kako se pokazalo kasnije, ponovno se pojavila malo dalje u koritu. U Jakovici uzbrdo kroz središte sela i crkve sv. Mihovila, ali malo tko u svojim izvješćima spominje i kapelu Majke Božje u Leščevju tik ispod crkve na sjevernoj strani "greben", s malo seljačke pameti se brzo dođe i do nje. Odatle brzo u Laze, neću previše o tome, možda samo da novo razgledište Jakovica nije takva "dodana vrijednost", jer slični pogledi na južni dio Planinskog polja nude se već ispred crkve sv. Mihovila i najviše točke Jakovskog brijega, gdje se brzo nađe utabana stazica tik prije nego cesta prema Lazama dosegne rub šume.
Zatim iz Laza pod Jakovicom prema izvorima (nismo ni znali da postoji bližnjica sjeverno od Jakovice, ali ništa). Prije nego ponovno dođemo do tog prelaza preko Unice, lijevo (prema istoku) se odvaja kolovoza koja nas dovodi do ponovno malo napunjenog korita i ponora Strževce, gdje većina vode konačno ponire. Ondje lijevo (prema sjeveru) se odvaja još dosta zarasla staza koja vodi do ponora Škofji Lom uz SJ rub polja. Već tu je "kratera" kao na Mjesecu, ali to još nije vrhunac.
U suhim uvjetima bi se mogle naći neke prečice uz rub, ali tako bismo propustili zanimljivosti. Nazad na stazu iz Jakovice, kod prelaza nova prilika. Po načelu "kad trava ne raste, lupkanjem ne radimo štetu" idemo uz korito, odakle se prema sjeveru odvaja još jedan prilično voden krak. Koji nas uskoro dovede do onih naj "pravih" i slikovitih ponora s sasvim zgovornim imenom Pod stenami. Voda zapravo prije konačno nestane, konačno pod okomitim zidom ugledamo one dvije znamenite Putickove štirni, učenije su to katavotroni, bunarolike rupe koje su umjetno proširili ili čak iskopali i za zaštitu iznad povezali "kavezi". Čini mi se da je i tlakovani dio korita tik pred "štirnama" djelo ljudskih ruku. Zašto, korito tik pod zidom je inače dosta razgibanije, tako da se po njemu ne da ugodno hoditi. Uz štirni pod zidom je još nekoliko "rupećih" ponora zaštićenih neuglednim rešetkama, pred zidom ponovno puno "kratera", ambijentu svoj doprinos doda zid koji tako mami na fotografiranje. I kad se mimo raščja po nižinskoj stazi vratimo u Grčarevec, ispostavi se da je ovaj inače samo nekoliko km dugu šetnju trajao gotovo 5 sati. No, svakako se treba vratiti, prvo u "prosječnim" uvjetima kad Putickove štirni nisu "bezposelne", i za vrijeme neke veće poplave...
Kad se već tako mućkamo uz ponore Unice, logično bi bilo skočiti do Vrhnike i pogledati kako ta ista voda ponovno izlazi iz podzemlja, ovaj put u brojnim izvorima Ljubljanice (ali nema žurbe, voda navodno teče do tamo 2 do 5 dana). Sad kad je u Unici malo vode, logično očekivati da će biti slično i u Ljubljanici. I u takvim uvjetima su mi osobno oba "prozora" u klancu Retovje (do njih nema službenih staza, ali...) puno spektakularnija (smaragdno zelena, refleksije...) i pristupačnija (manje vjerojatno da poplavi dijelove ne službenih staza). Dok u vodenijim uvjetima vjerojatno impresivnije bližnje "troizvorje" pod penjačkom liticom, uz koju vodi i laka šetališna staza između Mirki i Verda....
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43
| (+2) |  | |
|
|