Častni kodeks slovenskih planinaca pravi:
1. Planinarske koće (domovi, koče, skloništa i bivaci) namijenjene su skloništu, odmoru, prehrani i planinarskom osposobljavanju. Želje i potrebe planinaca su prilično različite i koče—čak i najmodernije—nisu opremljene i opskrbljene tako da bi mogle zadovoljiti sve njihove zahtjeve. Pri korištenju usluga planinarske koće ponašamo se tako da trošimo što manje energije i vode i izazivamo što manje buke. U koći budimo obzirni prema osoblju i posjetiteljima i poštujemo kućni red. U njoj opravdano očekujemo kućnost, SKROMNO SKLONIŠTE I USLUGU, informacije o stanju staza i vremenske prognoze te proslijeđivanje obavijesti u slučaju nesreće. Prehranjujemo se u planinarskoj koći, hranu koju donosimo ograničimo na najmanju moguću mjeru. Time smanjujemo težinu ranca, a stvorenim prihodom omogućujemo održavanje koće.
3. U planinarskoj koći neka vlada atmosfera prave planinarske kućnosti i topline.
I što od toga stvarno drži? (po mom skromnom mišljenju)
Gotovo ništa. Planinarske koće (domovi, skloništa, bivaci) pretvaraju se u gostionice na višim i visokim nadmorskim visinama i objekte za „naj doživljaja“, uglavnom date u najam, neke uspijevaju naći oskrbnike s puno problema i nezadovoljstva, postoje iznimke, svakako, sve češće planinarska društva ne nalaze ni najmnika ni oskrbnike i prisiljena su rješavati oskrbu na dobrovoljnoj bazi članova (sigurno 90 % penzioneri). U kočama koje idu prema gostinstvu ne mogu djelovati u skladu s 2. točkom Častnog kodeksa slovenskih planinaca ni oskrbnici, a kamoli posjetitelji od kojih 2/3 nisu planinari. I nisu rijetki posjetitelji planinarskih koća koji ne samo očekuju nego zahtijevaju a la carte ponudu. O jedinstvenoj obradi planinarskih koća svoju ulogu ne igra ni krovna organizacija slovenskih planinaca—PZS niti njena gospodarska komisija, da ne govorimo o natječajima Ministarstva za
gospodarstvo pa o dodjeljivanju raznih certifikata za takve i drugačije „naj koče“.
I kućni red najradije bi narekovali posjetitelji (i negdje im to vjerojatno već uspijeva). Neću se upuštati u bizarni detalje. I o hrani koju donose mogli bi nešto reći, naročito zimi, kad bi po mom mišljenju za stolovima ipak trebali imati prednost posjetitelji koji naručuju hranu u koći.
Sad o koći na Poreznu
Koće koje obratuju s požrtvovalnošću volontera i nude t. i. skromno sklonište i uslugu brzo završe na raznim „hribovskim forumima“. Tako i ova imenovana koća. Kao što sam se informirala i kao što su već spomenuli Lamps i Miri, za ovu koću brinu volonteri PD Cerkno, jer se godinama neuspješno trude naći stalni oskrbnik i u potpunosti se slažem s njihovim zapisima. Ekipe koje se tjedno smjenjuju nude u vremenu stalne otvorenosti koće ljetne sezone pestriju ponudu nego izvan sezone. Sve ekipe se po svojoj najboljoj moći trude ponuditi svu uslugu planinarima i ostalim posjetiteljima, iako među njima nema nijednog profesionalca ugostiteljske struke. Sigurno ima razlika među pojedinačnim ekipama. Za društvo su sve dragocene kao suho zlato, jer bi bez ijedne obrat koće u takvom opsegu bio upitan. Kad se to dogodi, vrata koće na Poreznu, u koju društvo ulaže sav preostali teško stečeni novac, ostala bi zatvorena. Tad bi uzalud tražili zimi toliko poželjan zagrijanu peć, topli čaj ili kavu, „prostu enolončnicu“ i sve ostalo pod rubrikom SKROMNOG SKLONIŠTA I USLUGE.
Ostao bi samo sjećaj......
Ostali bi mnogi lijepi sjećaji, priče....
U uvjerenju da su i kritika i pohvala najprikladnije izreći na licu mjesta, a ne zapisima na društvenim mrežama i forumima, završavam ovaj zapis nadajući se da će vrata koće na Poreznu dugo ostati otvorena pa čak i samo za skromno sklonište i uslugu.
I PREDVŠE ZA TU VELIKU VEĆINU PLANINARA I POSJETITELJA KOJI ZNAJU CijenITI TRUD VOLONTERA I NAGRADITI GA POHVALOM ILI BAR SE SUZDRŽATI OD NERGANJA AKO IM KAJ NIJE PO VOLJI I KAŽU TO NA POŠTOVAN NAČIN KOJI DOPRINOSI POBOLJŠANJU USLUGA.